Okupacija i kolonizacija Bosne i Hercegovine
STRANI GOSPODARI I DOMAĆE ULIZICE Primjer Bosne i Hercegovine pokazuje da mafijaštvo i kriminal u toj zemlji nisu sporadične stvari koje je moguće iskorijeniti energičnim akcijama poštenih struktura datog društva zaduženih za taj posao, već da su ove pojave dio sistema koji neminovno proizvodi mafijaštvo i kriminal, sistema koji obuhvaća politiku, sudstvo, administraciju, ideološke i represivne aparate, a na čelu sa „međunarodnom zajednicom“ koja vlada u toj zemlji. Inače, okupacija i kolonizacija BiH je jedan od niza primjera slične vrste u svijetu i spada među rutinske postupke koje su mnogi članovi „međunarodne zajednice“ primjenjivali u toku prošlih desetljeća. Po principima ove zajednice, treba stvoriti što veći broj malih država koje će u svakom pogledu, a pogotovo ekonomskom, biti inferiorne u odnosu na (post)industrijske gigante postojećih supersila i njihovih transnacionalnih korporacija što osigurava osnovu tzv. „slobodne trgovine“ koja se odvija na štetu rascjepkanih i posvađenih nacija. Tako je, od stvaranja Ujedinjenih nacija do naših dana, broj država sa oko 50 skočio na oko 200!. U našem slučaju, prvo je razbijena Jugoslavija na (za sada) šest državica. U stilu „humanitarne“ ideologije 20 stoljeća, trebalo je naći krivca za raspad. Zbog svoje navodne, potencijalne vezanosti za Rusiju (što je bio motiv za SAD), te zbog revanšizma kojeg su ispoljili NJemačka, Austrija i (indirektno) Vatikan radi poraza koje su doživjele u Drugom svjetskom ratu, za krivca je označen srpski narod. On je, posebno u BiH, od strane zapadnih medija prljavo demoniziran, podmetnuti su mu (pored zločina koje su sve tri strane radile) različiti zločini koje taj narod nikada nije počinio, bombardiran je, stavljen pod embargom, proglašen je genocidnim narodom, da bi konačno, zajedno sa ostalim BiH narodima bio okupiran u cilju neokolonijalne eksploatacije. Okupacija BiH, iz „humanitarnih razloga“, kako bi se, navodno, spriječilo daljnje krvopropliće kojeg je, uzgred rečeno, prvenstveno, izazvala „međunarodna zajednica“, je totalna i totalitarna. Kao prvo, ova vojno, socijalno i ekonomski uništena zemlja, sada se „humanizira“ tako što se stranci koji su sve zakuhali, sada predstavljaju kao mirotvorci i nosioci „razvoja“. Preko tzv. „pomoći“ koju daju, recikliraju svoj kapital, iz nje plaćaju svoje vojnike, administraciju i policiju i tako djelomično riješavaju vlastitu nezaposlenost, a iz iste „pomoći“ BiH mora kupovati prvenstveno njihovu tehnologiju i proizvode kao i vrlo skupo oružje. U okupaciji, rečeno je, sudjeluju strane trupe, policija i administracija. Sve što je iole vrijedno kupuju, skoro džabe, moćne strane kompanije: rudnike, banke, tvornice, velike sisteme, itd. Svjetske financijske institucije ne žele, na primjer, u BiH domaćim proizvođačima drveta financirati izradu finalnih proizvoda već ih se prisiljava da prodaju trupce i polufinalne proizvode na međunarodno tržište. Nezaposlenost u zemlji je oko 40 odsto. Za veći broj radnika prosječna plaća je oko 350 maraka. Na hiljade radnika je godinama bez ikakvih primanja, ne uplaćuje im se čak ni penziono i zdravstveno osiguranje. Novopečene gazde u kafićima, kafanama, pekarama, piljarnicama i drugdje, nesmiljeno eksploatiraju radnu snagu uz minimalnu nadnicu (oko 6 KM), daju joj svega 1-2 dana odmora mjesečno i otpuštaju ih po volji, a često i ne prijavljuju. Tajkuni-kriminalci stavljaju svoj kapital u strane banke, a u najboljem slučaju, investiraju kapital u nekretnine i u trgovinska posredništva tamo gdje se kapital teško oplođava, a radna mjesta slabo otvaraju. Siva ekonomija cvijeta. S druge strane, formirala se je tzv. „politička klasa“ čijim bi primanjima mogli zavidjeti i zaposleni u visokorazvijenim zemljama. Kao i u ostalim dijelovima koloniziranog svijeta, okupatori ne samo da toleriraju već i favoriziraju ovu „klasu“. NJen je zadatak da održava status kvo, da omogući privatizaciju i eksploataciju svega što je vrijedno u ovoj zemlji i da preko raznovrsnih metoda političkog inžinjeringa drogira eksploatirani narod da se previše ne buni. Ako dobro izvršava ove zadatke, „politička klasa“ ne samo da beneficira enormna primanja, u prosjeku 10-15 puta veća od prosječne zarade, već joj stoje (in)direktno na raspolaganju i luksuzni automobili, odmarališta, skupi restorani, mogućnost za djecu da studiraju u stranim školama i na univerzitetima, itd. U ovakvom sistemu korupcija i mafijaštvo cvjetaju (prema međunarodnim mjerilima, BiH je među prvima na svijetu u tim kriminalnim oblastima), radna mjesta se (in)direktno moraju kupovati, a općenito, zapošljavanje se, na svim nivoima i u svim sferama, odvija i po babu i po stričevima. Neposlušnost rasprostranjenoj mafiji u kojoj su uključeni državni ideološki i represivni aparati, skupo se plaća: od gubitka radnih mijesta do fizičke eliminacije. Posebno su pripadnici „političke klase“ u strahu jer njihova egzistencija ovisi o milosti okupatora koji ih može smijeniti u bilo kom trenutku bez mogućnosti žalbe. Zato su oni najčešće poltroni, ulizice, liježu na rudu i čine sve kako bi se dodvorili svojim gospodarima. Na taj način čuvaju svoje privilegije, a rezultat je velika patnja naroda. Drugim riječima, glavni generator ovakve ponižavajuće i kriminalne situacije jest okupacijska „međunarodna zajednica“. NJeni beskrupulozni profesionalni kadrovi sa ogromnim međunarodnim iskustvom ove vrste, rutinski uspostavljaju i vrše eksploatatorski i, prvenstveno preko medija, anestezirajući politički i socijalni inžinjering. U multietničkim zajednicama kao što je bosansko-hercegovačka, raspiruju etničku i vjersku mržnju, favoriziraju nacionalističku retoriku, nameću svoje zakone; tako su od Dejtona do danas nametnuli u BiH oko 800 (osamsto) zakona. Strana policija sa lažnim pretekstima upada kad joj se svidi i gdje joj se svidi u privatne domove te fizički i psihički maltretira ljude, pa i svećenike, oduzima im osobne i putne isprave. Visoki predstavnici smjenjuju po volji demokratski izabrane političare (u 2005. godini su jednim dekretom smijenili 59 poslanika!), zabranjuju rad političarima bez ikakve zakonske osnove, neprekidno prijete ukidanjem pomoći i sankcijama. Tako je (vjerovalo se ili ne) općina Pale još uvijek pod sankcijama „međunarodne zajednice“! U svojoj drskosti, visoki predstavnici zabranjuju rad rektorima univerziteta i prijete poništavanjem njihovih ocjena; čine nešto što se nije radilo ni u bivšim kolonijama 19. stoljeća. Ali prava kalvarija najvjerojatnije tek dolazi, jer konačne granice na Balkanu još nisu utvrđene. Jadna je i čemerna Bosna i Hercegovina. Gurnuta je van svih civilizacijskih tokova, sa stranim gospodarima, otuđenim bogatstvima, mafijaštvom, etnički očišćenim područjima (već skoro 2 decenije nema popisa stanovništva kako se ne bi ovaj rasprostranjeni etnocid otkrio) i razdirana produbljenom mržnjom. U njoj zajednički: okupatori, političari i mediji, zastrašuju i obmanjuju izgladnjelo pučanstvo koje više ni na izbore ne izlazi, servirajući mu lažne probleme, falš političke krize i mediokritetske „vođe“. Ove su „humanističke“ pijavice toliko snažno stegli u svoj zagrljaj BiH narode da oni od toga, hropćući, jedva i da dišu. Autor: Emil <http://www.glas-javnosti.co.yu/autor/120> Vlajki http://www.glas-javnosti.co.yu/clanak/glas-javnosti-29-01-2008/strani-gospodari-i-domace-ulizice
