http://www.politika.co.yu/rubrike/ostali-komentari/Neevropski-odgovor-EU.lt.html
Neevropski odgovor EU
Pokazuje se da činjenice mogu da izgube bitku s unapred donetim odlukama
evropske političke elite
slika
Sudbinu pojedinačnih društava kao i sveta u celini umnogome su odredile
fatalne iluzije lokalnih i globalnih elita, naročito kada su bile u
pitanju odluke o ratovima i intervencijama. Čuveni američki istoričar
Gejbrijel Kolko je uverljivo prikazao da su u prošlom veku upravo
fatalne iluzije i nezasnovana očekivanja evropskih elita doveli do dva
svetska rata koja su duboko unesrećila Evropu i svet. Analizirajući
posebno elite koje su se opredelile da vode Drugi svetski rat, on
otkriva njihovo ,,endemsko slepilo” kada je realnost u pitanju, tj.
sklonost ka pristrasnoj percepciji koja se više rukovodila načelom
,,pogodnosti nego preciznosti”. Tadašnja evropska elita pokazala je
potpuno pomanjkanje sposobnosti da predvidi ne samo spoljne posledice
svojih odluka već i njihovu unutrašnju socijalnu cenu, često nošena
umišljenim mesijanstvom i nerealnim očekivanjima. U skladu s tim, sve
strane su procenjivale da će Drugi svetski rat trajati nekoliko meseci.
Objašnjenje za endemsko slepilo elite, za njen nemaran odnos prema
činjenicama, Kolko je potražio u ,,obavezujućem konsenzusu” tj. u tipu
socijalizacije koji proizvodi bezobzirne karijeriste – vojskovođe,
političare, diplomate, savetnike, koji će se zarad očuvanja vlastitog
privilegovanog položaja i daljeg napredovanja na lestvici moći oglušiti
o sve nepodobne činjenice i povesti naciju u rat.
Pominjemo Kolka i deo njegovih na empiriji utemeljenih nalaza, zato što
nam se čini da sudbinu srpske države, (kao i sveta) u ovom trenutku
određuju fatalne iluzije današnjih moćnika. Uprkos tome što se nalazimo
u informatičkom dobu, što su sateliti, kompjuteri itd. uvećali
sposobnosti utvrđivanja istine, prikupljanje pouzdanih podataka sa
terena, činjenice i na njima zasnovani argumenti i dalje gube bitku sa
,,ugodnim pristrasnostima”, unapred smišljenim (geo)političkim nakanama,
beskrupuloznim samo-interesom i ambicijama karijerista. Pokazalo se da
činjenice mogu da izgube bitku sa unapred donetim odlukama čak i kada je
reč o verodostojnim podacima koje su prikupile civilne i vojne
obaveštajne službe, think-tankovi, ili istraživački instituti samih
vlada. Američka intervencija u Iraku je jedan takav primer. Intervencija
se obrazlagala serijom lažnih argumenata, za koje ni inspektori UN ni
agenti CIA nisu mogli da pruže potvrdu. Naprotiv, njihovi nalazi na
terenu su ih opovrgavali. Istovremeno, donosioci odluke o intervenciji
su procenili da će ona biti brza i efikasna i da će ih Iračani dočekati
kao oslobodioce. Rasplet intervencije je pokazao punu meru tragičnosti
nerealnih procena, tj. arogancije moći koja se uzdala da posledice
nasilja nad realnošću može lako da kontroliše i obuzda. Fatalna iluzija
je skončala u višegodišnjem građanskom ratu kome se ne vidi kraj, u
okupacionom živom pesku za američke snage čije žrtve rastu. Pogrešne
procene prisutne su i u slučaju intervencije u Avganistanu. Umesto
uspostavljanja kontrole, zadavanja odlučujućeg udarca talibanima i
terorizmu, stvaranja realnih pretpostavki za razvoj i demokratizaciju,
zemlja se nalazi u podjednako tragičnom građanskom ratu kao i Irak.
Odnos EU i SAD prema nezavisnosti Kosova i Metohije potvrda je da se
smelost neodgovornosti proširuje. Evropi preti opasnost da još jednom
ponese ogromnu istorijsku odgovornost, ukoliko se odluči da umesto
racionalnih argumenata sledi fatalne iluzije i doprinese globalnom haosu.
O kojim fatalnim iluzijama je reč? Iluzija je da dekonstrukcija
konsenzusa nastalog nakon Drugog svetskog rata, u pogledu nenarušivosti
državnih granica, neće ozbiljno zaljuljati temelje poretka i uvećati
prostore proizvoljnosti i tragičnog nasilja. Iluzija je da će
nezavisnost Kosova doneti stabilnost regionu, da će se suspenzija
međunarodnog prava ograničiti na Kosovo, da neće pokrenuti talas
nasilnih secesija širom sveta. Iluzija je da EU može bezbolno da
ignoriše podatke i izveštaje svojih vlastitih obaveštajnih službi i
agencija (pojedini izveštaji su procurili u javnost) koji govore o
katastrofalnom stanju na (kosovskom) terenu i da na simuliranom,
nepostojećem temelju podigne zgradu nove evropske demokratske države.
Iluzija je da Srbija nametnuto rešenje, zasnovano na uverenju da ,,je
sve moguće”, može podneti bez novih turbulencija. Iluzija je da EU može
bez urušavanja vlastitih sposobnosti racionalne refleksije da masovno
gaji činovnike, diplomate, zvaničnike koji privatno po kuloarima govore
jedno kada je Kosovo u pitanju, pokazujući svest o realnosti, a javno
drugo, tj. koji slede „zadati konsenzus”, u bezobzirnoj trci za
karijerama. Kao što je i iluzija da će iznuđeno evropsko jedinstvo
doneti istinsko produbljivanje evropske zajednice.
U slučaju Kosova, Evropi se pružila mogućnost da, nakon fijaska u
rešavanju jugoslovenske krize, pokaže da poseduje evropski odgovor na
evropsku krizu, a on bi podrazumevao: privrženost poukama koje je
ratovanje na njenom tlu iznedrilo (obavezu pamćenja), poštovanje
vlastitih zaveta da će produbljujući svoje integrativne procese i šireći
svoje globalno prisustvo poštovati Povelju UN i Završni akt iz
Helsinkija, realističku dijagnozu umesto nasilja nad činjenicama, i
ulaganje dugoročnog strpljenja u pomirenje i pregovaranje, umesto u
simuliranje i nametanje. Po svemu sudeći, elita EU je na putu da izabere
neevropski odgovor za kosovski problem i time preuzme ogromnu
odgovornost za sve posledice koje su unapred očigledne, a koje se
fatalno ignorišu.
profesor na Fakultetu političkih nauka u Beogradu
Radmila Nakarada
[objavljeno: 04/02/2008.]
Srpska Informativna Mreza
[email protected]
http://www.antic.org/