Nova srpska politicka misao

http://www.nspm.org.yu/koment_2007/2008_pavic2.htm

Politički život
    

 

Aleksandar Pavić

OPASNE ŠARENE LAŽE ''EVRO-REALISTA''

Jasno je, pošto je konačno dat na uvid javnosti, da je "Privremeni 
politički sporazum" između Srbije i EU jedan bezvredan list papira, koji 
nikoga ne obavezuje ni na šta. To je spisak lepih želja i apstraktnih 
"dobrih namera", i ništa više. U najboljem slučaju, to je ''pismo o 
namerama'', poput miliona sličnih koja se svakog dana pišu širom sveta. 
U njemu se praktično kaže da EU gaji prijateljska osećanja prema Srbiji 
i da će je jednog dana - kada ispuni uslove koje ne mora da ispuni ni 
jedna druga zemlja - možda primiti u svoje cenjeno članstvo.

I sad se postavlja pitanje zašto je od životne važnosti da se takav 
jedan dokument potpiše baš sad, i zašto se stvara kriza u čitavoj državi 
za ljubav potpisivanja tog dokumenta.

Ako vratimo film unazad u dane između dva kruga izbora, videćemo da su i 
novi-stari predsednik Tadić, potpredsednik vlade Đelić i ministar 
spoljnih poslova Jeremić izjavljivali kako je taj sporazum zapravo 
"čvrst dokaz da EU želi Srbiju u svojim redovima". I ne samo oni, već i 
svi "pro-evropski" orijentisani faktori u Srbiji, tj. svi oni koji se u 
ovom trenutku predstavljaju kao "realisti" na političkoj sceni.

I upravo u tome leži paradoks. Naime, zašto su se svi "realisti" u 
državi uhvatili kao pijani plota za jedan običan spisak apstraktnih 
lepih želja kao stub svoje trenutne, ali uvek ''realistične'' politike?

Deo odgovora je jasan: zato što je to bilo neophodno "pro-evropski" 
profilisanom kandidatu da pobedi na izborima za predsednika republike. 
Jer, u uslovima kada EU nije bila u stanju da Srbiji ponudi čak ni 
Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, bilo je ili to ili propast. 
Propast - jer ako nema ni naznaka "evropske perspektive" za Srbiju, onda 
zašto glasati za "evro-sanjare", za fantaste, za Don Kihote koji se bore 
protiv vetrenjača, za nepostojeću evropsku himeru? I tako je smišljen 
"Politički sporazum" između EU i Srbije, da od fantasta, bar privremeno, 
ponovo napravi "realiste", i spase njihovu predsedničku kampanju.

Ima još jedan odgovor, koji je ustvari samo varijacija na istu temu, ali 
koji samo zadire nešto dublje. Naime, neka, bilo kakva mrvica sa stola 
EU je permanentno potrebna svim političkim snagama koje, bar od 2000. 
godine grade svoju politiku na temeljima slogana da "Evropa nema 
alternativu". Jer, ako se u stvarnosti pokaže da je taj "bezalternativni 
pravac" u stvari bio nepostojeći, to može jedino da predstavlja krah 
takve politike, svedočanstvo o njenoj neutemeljenosti, njenoj nerealnosti.

A deo te politike "Evro-realnosti" je i to da je "realno da smo izgubili 
Kosovo" i da je zato "realno okrenuti se svim snagama ka Evropskim 
integracijama" kao jedino izvesnoj budućnosti, pa čak i delimičnoj 
kompenzaciji za bolni gubitak kosovske zemlje.

Dakle, svi ti argumenti "pro-evropskih snaga" mogu da piju vodu - bar 
kada je reč o jednom značajnom delu biračkog tela - samo dok je 
"evropska perspektiva" izgledna.

Problem, međutim, nastaje kada se njena izglednost dovede u pitanje ili 
– ne daj Bože - izgubi. Onda postoje samo dve alternative: ili se prizna 
zabluda i trpe političke posledice, ili se grčevito pokušava održavati 
privid da je sve u redu, i da je "put u evropsku budućnost" ipak i dalje 
širom otvoren.

U slučaju trenutne vrlo ozbilje krize ne samo Vlade već i države, ono 
što se čini očiglednim je da je ovo drugo po sredi. Da je 
"evro-reformski blok", radi održavanja privida i spasavanja svoje 
političke reputacije, pozicija, itd. spreman da čak izazove i državnu 
krizu širih razmera.

Jer, silazeći na teren ''realizma'', budimo brutalno realni: nije tačno 
da je EU Srbiji ponudila bilo šta značajno. EU Srbiji nije ponudila 
nikakve čvrste, sigurne izglede za buduće članstvo. EU čak nije uspela 
da obezbedi Srbiji ni ravnopravne uslove za članstvo, uslove koji važe 
za sve druge države u Evropi. Jednostavno se Srbiji nudi mačka u džaku: 
samo vi sprovodite reforme po našim receptima i ispunjavajte sve naše 
zahteve, a mi ćemo već videti kada i da li ćemo vas primiti. S tim što 
je jedan zahtev - izručenje osumnjičenih za ratne zločine - tako 
formulisan da ga je možda nemoguće ispuniti.

Poređenja radi, pre pedesetak godina, u posleratnoj Evropi, tadašnja 
zapadna državnička elita došla je do zaključka da je jedini trajni 
garant mira i stabilnosti na kontinentu puna reintegracija Nemačke. 
Odmah je pokrenut Maršalov plan za obnovu Zapadne Evrope, uključujući i 
Nemačku, a Francuska i Nemačka, dojučerašnji ljuti neprijatelji, krenuli 
su u stvaranje začetaka onoga što je danas Evropska Unija.

Sad zamislimo da je pred Nemačku bio postavljen isti uslov kao pred 
današnju Srbiju - hapšenje svih osumnjičenih za ratne zločine i njihova 
predaja Međunarodnom tribunalu. Da je taj uslov postavljen, Nemačka bi i 
danas bila polu-porušena zemlja, a EU ne bi ni postojala. Jer, na 
primer, dr Mengele je i danas na slobodi.

Zamislimo sad da je sa Srbijom postupljeno na isti način kao sa 
posleratnom Nemačkom, ako ne pre, onda bar nakon petooktobarskih 
promena: da je znatna ekonomska pomoć za rekonstrukciju kombinovana sa 
ubrzanom integracijom u EU, bez bilo kakvih uslovljavanja, ili bar uz 
uslove koji važe za sve ostale. Mi danas ne bi imali krizu u državi, a 
EU ne bi imala krizu na svom jugoistočnom limesu.

Zašto to EU nije uradila, treba pitati nju, ili bar njene vodeće 
zemlje-članice, na prvom mestu Nemačku, koja se sama digla iz pepela 
samo zahvaljući velikodušnosti onih koji su je pobedili. Ovde čak motivi 
nisu ni važni, jer nas "realizam" upućuje na to da ne pitamo zašto je 
nešto tako kako jeste, već da konstatujemo da je tako i da vidimo šta 
ćemo s tim. A to upravo srpski "realisti" ne rade. I to je zapravo 
najveća zamena teza na sadašnjoj srpskoj političkoj sceni: "realisti" su 
u stvari fantasti, "guslari" ako hoćete. Nije važno da li su im razlozi 
idealističke ili pragmatične prirode. Jednostavno je tako. Čvrsto veruju 
u to da ''EU nema alternativu'' bez čvrstog dokaza da EU uopšte iskreno 
i želi Srbiju u njenim redovima. I, zarad himere "evropske budućnosti", 
pravi se podela na "dve Srbije", i pravi se podela u samoj državi.

Treba još jednu stvar jasno naznačiti, ''realizma'' radi: nisu tačne ni 
tvrdnje da su predsednički izbori bili "referendum o evropskoj 
budućnosti", na kojima je "pro-evropskim snagama" dat kart blanš za 
sprovođenje svega što su naumili. Ne. Da su hteli referendum, oni bi ga 
i raspisali. Sa pitanjem: da li ste ZA ili PROTIV članstva u EU. A pre 
toga bi se odredilo dovoljno vremena za kampanju gde bi svi mogli da 
iznesu argumente za i protiv, i gde bi običnim građanima moglo najzad da 
se objasni šta članstvo u EU stvarno podrazumeva, kao i to da li je ono 
uopšte izvesno i realno. Ali, to nije urađeno. Umesto toga, raspisani su 
predsednički izbori, na kojima je glavna karta na koju se igralo bila ne 
toliko ''evropska budućnost'' koliko strah od "povratka u 90-te".

Treba dodati i to da su zapravo oba kandidata u drugom krugu 
predsedničkih izbora bila jasno "pro-evropska". Suštinska razlika je 
bila u ceni koju smatraju da treba platiti za ulazak u EU. Tadić se 
suštinski zalagao za bezuslovnu integraciju, dok je Nikolić to 
uslovljavao prijemom Srbije u svojim sadašnjim granicama. Dakle, mora se 
reći i to, a to je vrlo bitno, da su ovi zbori zapravo pokazali da u 
Srbiji postoji najveći politički konsenzus u pogledu vizije budućnosti 
zemlje u poslednjih bar 70-ak godina. Oba kandidata su istakla da "nikad 
neće priznati nezavisno Kosovo", i oba kandidata su istakla da je za 
Srbiju najbolje da bude član EU.

E, sad, da je EU svih ovih godina postupala normalno, fer, državnički - 
problema ne bi bilo. Kandidati na ovim predsedničkim izborima verovatno 
ne bi bili isti, a teme bi na prvom mestu bile ekonomske i socijalne. 
Možda bi Srbija već bila na pragu ulaska u EU. Međutim, EU je odlučila 
da Srbiju tretira na poseban, krajnje nefer način.

Dakle, treba da budemo svesni toga da nam je unutar-politička napetost 
nametnuta spolja, putem, može se slobodno reći, sadističkih 
uslovljavanja od strane EU, koje su jedni u Srbiji spremni da prihvate - 
iako sa neizvesnim ishodom čak i po pitanju EU-integracija - dok drugi 
nisu. Ovakva kost podele nije ubačena ni u jednu drugu evropsku državu, 
ako možda ne izuzmemo Tursku.

Apsolvirali smo, dakle, da ogromna većina u Srbiji želi u EU. Međutim, 
kao što znamo, a pogotovu "realisti" među nama, politika je umeće mogućeg.

U ovom trenutku, dakle, "pro-evropske" snage koje predvodi Boris Tadić, 
dužne su da naciji objasne koje to Srbija ima garancije da će ikada ući 
u EU, kao i da dokažu da je potpisivanje "Privremenog političkog 
sporazuma" nužan i neophodan korak u tom pravcu, od trenutne životne 
važnosti za državu i narod. Tek ako to uspeju da dokažu, imaju pravo da 
insistiraju na njegovom potpisivanju.

A, ako se dokaže da je "Privremeni politički sporazum" samo spisak lepih 
želja, zamajavanje i magla, onda je lako dokazati zašto ga ne treba 
potpisati, ne samo radi očuvanja dostojanstva, ili čak radi 
obezbeđivanja dalje ruske podrške. Ne treba ga potpisati zato što bi 
time konačno prestali da prihvatamo ulogu žabe koju kuvaju na tihoj 
vatri, postepeno povećavajući toplotu vode sve do ključanja, tako da 
žaba i ne primeti da je na kraju skuvana. Več sedam godina od EU 
dobijamo neodređena obećanja i nemoguće uslove, dok nam se u isto vreme 
isporučuju zahtevi a Kosovo polako ali sigurno oduzima. Dalje 
prihvatanje takvog tretmana nije "realizam". To nije čak ni sanjarenje i 
Evro-guslanje. To je ludost. A oni koji zagovaraju tu ludost, tu himeru, 
u ime nekakvog ''realizma'' i, pritom, destabilizuju državu, moraju sebe 
sad jasno da objasne. Ne preko marketinških slogana o "boljem životu 
građana" i "sigurnoj budućnosti u evropskoj porodici naroda", već golim 
činjenicama. Ili u skupštini ili na izborima. Hoćemo da vidimo jasne 
datume i jasne uslove, koji važe za sve druge, i koji se dokazivo mogu 
ispuniti. I tek ćemo onda znati šta to narod stvarno želi. A možda i šta 
nam žele drugi.

07.02.2008.

 
    
            
    
Copyright by NSPM
    




                           Srpska Informativna Mreza

                                [email protected]

                            http://www.antic.org/

Одговори путем е-поште