Narodi u Bosni kao podanici zapadne imperije sile i moći u prizmi zapadne 
uticajne štampe

Prorok tame - diktator Ešdaun

·         Mit o bosanskom ratu smislili su oni koji su rešili da profitiraju od 
njega i širili ga sve dok nije poništio samu realnost. Ratna stradanja i 
kasnije nedaće Bosanaca - bili oni muslimani, Srbi, Hrvati ili bilo ko drugi 
nikada zapravo nisu imale udela u bilo čemu sem kada su predstavljale dobar 
medijski materijal

 

Posle hapšenja Radovana Karadžića, ratnog vođe bosanskih Srba, svako ko je bio 
i u najmanjoj vezi sa zbivanjima u Bosni ‘90, požurio je sa svojom reakcijom: 
bivše diplomate i političari, novinari i komentatori iskoristili su ovo 
hapšenje kao priliku da podsete svet ne toliko na bosansku tragediju koliko na 
svoju ulogu u njoj.

Najkomičnije je da su se umišljene veličine pojavile pod maskom zabrinutosti. 
Bi-Bi-Siju, na primer, nije trebalo dugo da ustvrdi kako Karadžićevo hapšenje 
„baca senku na sudbinu Bosne“. Iako je samo nedelju dana ranije tvrdio da je 
hapšenje srpskog lidera od strane inkvizicije predstavlja trijumf nad 
nacionalizmom, to isto hapšenje je odjednom „dalo krila nacionalistima“!

Politika straha

Tipični prorok tame je Pedi Ešdaun. Ovaj bivši guverner Bosne na stranicama 
nedeljnog Obzervera naveo je da „postoji realna opasnost da se Bosna ponovo 
raspadne“. Direktno je uperio prst na Republiku Srpsku („Karadžićevu kreaciju“) 
i njenog premijera Milorada Dodika, optužujući ga da je „agresivno poništio 
čitavu dekadu reformi“. Ešdaun je rekao: „On je uspostavio paralelne 
institucije i slao delegacije u Crnu Goru da bi saznao kako su oni uspeli da se 
otcepe. Autonomiju datu Dejtonskim sporazumom, koristio je kako bi podrio sam 
Dejtonski sporazum.“

Poznavaoci bosanskih prilika, naravno, teško da mogu da uzmu za ozbiljno barona 
od Norton-sab-Hamdona. Upravo te iste stvari imao je običaj da kaže u vreme 
kada je upravljao Bosnom (2002-2006) kao svojom prćijom, poput inkarnacije 
čuvene maksime lorda Aktona („Svaka vlast kvari, a apsolutna vlast kvari 
apsolutno“ - prim. prev.). Tada nije bio u pravu, kao što je i sada u krivu.

Kakvu Bosnu je zapravo predviđao Dejton? Sporazum postignut u američkoj vojnoj 
bazi u Ohaju novembra 1995. stavio je tačku na građanski rat uspostavljajući 
labavu federaciju između Republike Srpske i muslimansko-hrvatske „Federacije 
Bosne i Hercegovine“, sa minimalnom centralnom vlašću, kojoj su data strogo 
ograničena ovlašćenja. Međunarodni izaslanik, nazvan visoki predstavnik, 
postavljen je da nadgleda implementaciju ovog sporazuma.

TIRANIJA DOBRIH NAMERA

Pravi problem Bosne je uz tome što njene etničke zajednice ne mogu da se 
dogovore da li uopšte treba da žive zajedno, u manjoj meri i kako, i što neće 
imati priliku ni da započnu smislen dijalog sve dok Imperija koristi mit o 
Bosni kako bi mogla da opravda svoju tiraniju dobrih namera.

Revidirani Dejton

Međutim, 1997. Savet za implementaciju mira - sastavljen od zapadnih zemalja 
koje su podržale Dejtonski sporazum - proširio je ovlašćenja visokog 
predstavnika pretvarajući ga u defakto diktatora. Ova Bonska ovlašćenja su 
kasnije korišćena da se, u ime Dejtona, smenjuju izabrani funkcioneri, nameću 
zakoni, menjaju granice, stvaraju novi entiteti (Brčko distrikt) i sprovode 
„reforme“ - iako Dejtonski ustav nikada nije podrazumevao ništa od toga. Ali, 
opet, pa kada je to „prokleti komad papira“, bilo onaj iz Filadelfije ili onaj 
iz Ohaja, zaustavio one koji žude za moći!

Dalja komplikacija je u tome što su zaraćene strane u Bosni različito tumačile 
Dejton. Ratni okršaji možda jesu završeni 1995, ali bosanska politika koja je 
usledila bila je, da parafraziram fon Klauzevica, rat drugim sredstvima. Napori 
svih guvernera da se centralizuje Bosna objektivno davali prednost muslimanskim 
unitaristima, čak i u vreme kada su isključivo srpski i hrvatski nacionalisti 
optuživani za sve probleme koji su podrivali zemlju.

Srbima i Hrvatima koji su se bunili bilo je naprosto rečeno: „Menjam ono što je 
dogovoreno - pomolite se da u tome ne odem i dalje“.

Samo dan posle Ešdaunovog članka u Obzerveru, pojavilo se jedno neočekivano 
osporavanje. U autorskom članku objavljenom u onlajn izdanju Gardijana, Ijan 
Benkroft navodi da „Ešdaunov alarm zbog budućnosti BiH ne navodi prave razloge 
za krhkost države“:

„Od fiskalne slabosti Federacije do konstantne nesloge među bosanskim Hrvatima, 
zemlja je opterećena i mnogim strukturalnim slabostima za koje ne mogu da se 
okrive Srbi.“

Dok je vlada Milorada Dodika, koju Ešdaun toliko kleveće, Republiku Srpsku 
okrenula biznisu i učinila prosperitetnijom, Federacija je ostala gotovo 
praznih džepova. - Da Republika Srpska nije bolji deo BiH onda 427 firmi iz 
Federacije ne bi prebacilo sedišta svojih firmi kod nas, čime su postali naši 
poreski obveznici - rekao je nedavno medijima Milorad Dodik.

Protiv zvanične istine

Hrvatski političari su Federaciju nazvali ‘sadaka državom’ zato što većinu 
budžeta troši na socijalna davanja.“

A da i ne pominjemo milione dolara inostrane pomoći koji su nestali počev od 
1996...

No, nije reč samo o novcu. Najjači argument u Benkroftovoj kritici Ešdauna 
ukazuje na to da bivši visoki predstavnik nije shvatio suštinu Dejtona: 
„Stubovi Dejtonskog sporazuma su grupna prava i autonomija, a ne stvaranje 
jednog unitarnog sistema.“

Evropska unija funkcioniše na principu supsidijarnosti, ali ipak odbija da ga 
primeni u Bosni! To zaista zbunjuje.

U Briselskom žurnalu, Džon Laflend objasnio je prave ratne ciljeve bosanskih 
Srba i opšteprihvaćenu priču o agresiji i genocidu ocenio kao apsurdnu. Kao 
jednu vrstu anticipacije Benkroftovog argumenta iznesenog nekoliko dana 
kasnije, Laflend je izdvojio krucijalni problem za mir u Bosni:

„Muslimani i dalje zahtevaju kontrolu nad čitavom teritorijom Bosne i 
Hercegovine, dok Srbi samo žele očuvanje svoje značajne autonomije unutar nje.“

Ali, ukoliko su stereotipi o agresiji i genocidu tako evidentno apsurdni, zašto 
ih onda Zapad sledi? Mik Hjum navodi u časopisu Spajkd da je na kraju hladnog 
rata, krah tradicionalne političke podele na levicu i desnicu, lišio političke 
aktiviste jasne misije ili stvari za koju se treba boriti. Neki su novi spas i 
nov moralni smisao potraćili u krstaškom pohodu na Balkanu:

Mit u službi laži

„Novinari i političari govorili su o Bosni kao ‘našoj Poljskoj’ ili čak kao 
‘holokaustu naše generacije’, o ratu i protiv Srba kao ‘našem Drugom svetskom 
ratu’, šansi da se čak nadmaši plemenita borba koju su njihovi očevi vodili 
protiv nacista“. Kako bi stvar opravdali, morali su uprošćeno da prikažu 
složeni građanski rat u bivšoj Jugoslaviji kao čin genocida koji su počinili 
Srbi.“

Sada, pošto je Irak probušio intervencionistički mehur od sapunice: „Postavka 
po kojoj su se oni suprotstavljali novim nacistima u Bosni i na Kosovu ostala 
je praktično jedina stvar za koju intervencionisti mogu da se uhvate kao dokaz 
da su bili na pravoj strani“.

Konačno, izranja jasna, mada uznemirujuća slika. Mit o bosanskom ratu smislili 
su oni koji su rešili da profitiraju od njega i širili ga sve dok nije poništio 
samu realnost. Ratna stradanja i kasnije nedaće Bosanaca - bili oni muslimani, 
Srbi, Hrvati ili bilo ko drugi - nikada zapravo nisu imali udela u bilo čemu 
ovome sem kada su predstavljale dobar medijski materijal, zvučnu izjavu ili TV 
klip.

(Sa engleskog prevela Tijana Kecmanović)

 

 

http://www.glas-javnosti.co.yu/clanak/tema/glas-javnosti-07-08-2008/prorok-tame-diktator-esdaun

 

 

 

Одговори путем е-поште