Aman, braćo Srbi, prestanite... 
<http://www.glas-javnosti.co.yu/pismo/48365/aman-braco-srbi-prestanite> 


Malo li je što je u srpskom narodu srpska ćirilica gotovo uništena, sada treba 
i srpski jezik da zaboravimo. Pogledajte kako nam se na „velika vrata“ preko 
medija (TV, novine, razni propagandni materijali...) plasiraju nestandardne 
srpske reči (čitaj hrvatske): omotnica (koverta), suradnja, prodano, jamstvo, 
modro voće (crna i plava kupina), postava (ekipa, tim), cesta (put, drum), dom 
(kuća), domovina (otadžbina, uskoro očekujem da naš cenjeni ministar g. Đelić 
objavi da više nemamo pasoše, već domovnice), prometnici (trgovci), tisak 
(štampa), dojam (utisak), potraga (potera), postaja (stanica), vojarna 
(kasarna), bedak (bednik), zakazao (zatajio), kišilo (padala kiša), postrojenje 
(industrijsko preduzeće-fabrika), stroj (mašina, interesuje me kako će se 
ubuduće zvati mašinbravar-verovatno „strojnibravar“ ili „postrojenibravar“), 
kolodrob (nema ga ni u rečniku?), regrutirao, konzervirano, realizirao, 
organizirao...

Ovome nema kraja, prikupljanje je obavljeno za poslednjih mesec dana, u dva 
dnevna lista i televiziji. Međutim, verovatno ste pomislili da je ovome sada 
kraj? Ne! Tu su naši političari koji nas svakog dana ubeđuju da je naša država: 
multinacionalna, multikulturalna, multikonfesionalna (kao da druge države 
nisu). E, sad nastupa srpski narod, koji ne želi da zaostaje za svojom državom 
Srbijom i na sve moguće načine nastoji da sa svoje „polupismenosti“ pređe na 
„multipismenost“.

Zato su na startu srpskom narodu uvedena dva pisma, uskoro očekujemo da će ih 
biti i više. Sada se dodvorava svetu i uči više jezika u zavisnosti od gazde. 
Primer je vaš članak o „Fijat Srbija“ (8. oktobar 2008.) gde svi radnici i 
neradnici žele da nauče italijanski jezik i pismo (kako to da ti isti radnici 
nisu odlučili da „ponovo“ uče svoje pismo, srpsku ćirilicu, koju su odbacili i 
zaboravili).

Sećam se, nije to davno bilo kada su i radnici u „Severu“ iz Subotice svi 
„dobrovoljno“ rešili da uče nemački jezik, a u „Ju-Es stilu-Srbija“ engleski. 
Zašto bi se Srbi, kao dobri domaćini direktora i nekoliko njegovih saradnika, 
mučili i učili srpski jezik u zemlji Srbiji, kada je mnogo lakše da nekoliko 
hiljada srpskih radnika uče nekoliko jezika. Pogledajmo kako je kod 
jednopismenih, za nas „nepismenih“ naroda. Ne pročitah da su se Englezi 
prihvatili učenja ruskog jezika zbog toga što im je gazda Abramovič, kao i da 
su radnici u Americi, Francuskoj, Nemačkoj ili bilo kojoj drugoj državi učili 
arapski samo zato što su im gazde iz nekih bogatih arapskih zemalja.
Dok je postojala prava i pravna država Srbija i poštovan srpski narod, tada je 
jedan veoma cenjeni g. Luj Kordije, profesor, pisac i novinar, pripadnik 
velikog francuskog naroda, „potpuno savladao i naučio srpski jezik i pravilno 
pisao, služeći se ćirilicom“. (Ovako je bilo, Antonije Đurić.) Ako se ovako 
nastavi, a znajući nas kako smo skloni tome da brzo zaboravljamo sopstveno, 
nacionalno (primer: srpska ćirilica, zaboravljen srpski jezik i pismo naše dece 
u inostranstvu), pitam se kako li će se naši radnici u budućnosti 
sporazumevati, na nekakvim sindikalnim susretima u nekom srpskom gradu, da li 
će međusobno moći da komuniciraju, ili će morati da obezbede prevodioce kako bi 
se razumeli. Reče li ono Jovanča Micić: „Ama, braćo Srbi, prestanite...“.

Petar Jaćimović

Sremska Kamenica

 

 

http://www.glas-javnosti.co.yu/

 

 

 

 

Одговори путем е-поште