TRAG U VREMENU IZ CRNOG ŠEŠIRA
SRPSKI AKTERI TAJNIH POLITIČKIH OPERACIJA (Ko je danas na tragu Miloša Bogićevića, srpskog intelektualca, diplomate i pravnika koji je Njemačkoj i svjetskoj stručnoj javnosti ponudio tri toma „dokumenata o prioritetnoj odgovornosti Srbije“ za Prvi svjetski rat) „Izdajice preziru i oni kojima usluge čine“ Akteri tajnih operacija U teoriji tajnih političkih operacija, osnovnim principom se smatra da je najbolji onaj saradnik koji je ubjeđen da u saradnji sa stranom obavještajnom službom ostvaruje svoje, a ne ciljeve te službe. U redovima jednog broja savremenih srpskih intelektualca, nekih već odavno eksponiranih urednika – novinara, šefova i pripadnika raznih foruma, posebno 5 jahačica apokalipse nevladinih organizacija, koji se tako glasno već godinama, svuda i na svakom mjestu u zemlji i inostranstvu, izjašnjavaju o srpskoj krivici za minuli krvavi vjerski i etnički rat, o srpskoj krivici na Kosmetu, ne treba prioritetno tražiti klasične „balkanske špijune“ ( i takvih ima, ali o njima sada nije riječ), već moderne aktere tajnih političkih operacija. Ti akteri, odnosno učesnici, nisu umjeli (ili nisu htjeli), a ni sada ne umiju da raščlane, šta spada u angažovanje i borbu protiv konkretnog režima, a šta je saradnja i dokle ta saradnja i odnos mogu da idu sa stranim predstavnicima (faktorom). Od nastanka višepartijskog sistema takao su se ponašali i ponašaju neki političari, neki šefovi partija, te predstavnici opozicionih i pozicionih stranaka. Oni često u želji da sruše protivnike (protivnika), bukvalno ulijeću u obavještajnu mrežu stranih obavještajnih službi i drugih sličnih organizacija da toga nisu svjesni, što je opasnije po zemlju od klasičnih špijuna. Prije 2000. godine i petooktobarske revolucije, predstavnici opozicionih partija, kao i krtice u pozicionim, intelektualci, nažalost i poznati kulturni poslenici, tražili su pomoć iz inostranstva, putovali po svijetu, a ta putovanja su plaćali mentori ili strane firme, banke, kojima su obećavani razni poslovi, trgovinska razmjena, otvaranje ekspozitura kada dođu na vlast, držali predavanja protiv svoje zemlje, tražili novčanu pomoć kako bi srušili tadašnji režim. Oni to nisu ni krili. Tužno je bilo slušati ih u masmedijima, na raznim okruglim stolovima, predavanjima, susretima sa predstavnicima vlasti iks-ipsilon zemlje (nisu odlazili u zemlje koje su bile naklonjene režimu). Na tajnim susretima dobijali su instrukcije, obučavani su kako da ruše svoju vlastitu državu. Primjera je bezbroj, u stvari prosto je surovo koliko ih ima. S obzirom na delikatnost teme, neophodno je ukazati da se u ovom razmatranju ne radi o navijačkom stavu, osjećnjjima, što je u politici nedopustivo, a najmanje o ličnom uvjerenju, da li je bilo nužno ili nije rušenje nekog režima, odnosno da li je potrebno rušiti, primjera radi, sadašnji režim. U ostalom, to ostaje kao pouka za buduće vladanje (valjda se izvlače pouke iz prošlosti), naučno razmatranje, posebno istoričara. Na ovim prostorima, što je karakteristično u srpskoj istoriji, uvijek se za nesreću ruši, sruši država umjesto konkretan režim. Takođe, nikome nije stalo, bolje rečeno, nikome nije u interesu da se bavi ponašanjem državljanina prema državi i države prema državljaninu, odnosno, koja su prava i dužnosti državljanina. Državljanstvo ne povlači samo određena prava državljanina prema državi, već ono nameće i ozbiljne dužnosti, koje terete samo domaće građane: državljanin nema pravo da preduzima bilo koji neprijateljski čin prema svojoj državi, da je špijunira, da odaje strateške i druge tajne, da u svojoj zemlji podstiče ili učestvuje i terorističkim akcijama u većini slučajeva naručenim iz inostranstva, ubistvima, da u inostranstvu blati svoju zemlju, da na kultuirnom i informativnom planu vrijeđa dostojanstvo svoje ѕemlje, dužan je da vojno i bezbednosno štiti svoju zemlju, itd. Stratezi sukoba niskog intenziteta Moćni kreatori „novog svjetskog poretka“ učinili su sve, upravo zahvaljujući domaćim državljanima (akterima tajnih političkih organizacija), separatistima, da razbiju jednu državau, a njen prostor razdrobe na sitne zavisne i poslušne banana države, da bi im diktirali ponašanje u unutrašnjoj i spljnoj politici (bojati ce da će ponovo neko pomisliti da je ovo žal za onom državom od Đevđelije do Sežane, ne, težište je samo na gljivično ponašanje državljana prema državi kao što je Stipe Mesić čak napisao „veliko djelo“ u kome je osnovna poruka: „Kako sam razbio Jugoslaviju“). Nakon što su zapadne obavještajne službe temeljito ispitale kolki je procenat Mesića, Đurića, Tupurkovskih, Bogdanovića, Alija. Kučana, Bogića Bogićevića, Gligorova, Silajdžića, u vojsci nekih generala, pukovnika, pa sve do običnih vojnika, angažovale su glavne eksperte iz oblasti strategije „sukoba niskog intenziteta“ i „novog svjetskog poretka“ (Vens, Bžežinski, Gelvin, Kisindžer, Rouz i poveći broj drugih). Prisjetimo se, da licemjerje bude veće, klasičnu oružanu pobunu, Zapad je okvalifikovao kao „demokratski preobražaj“, „samoodbranu“, „domovinski rat“, a država protiv koje je pobuna dignuta, proglašena je agresorom i okupatorom. Vjerski i etnički rat pretvorili su u međudržavni. Čak će taj i takav Zapad, poput lažnog pokajanja za tzv. preuranjeno priznanje Slovenije, Hrvatske, BIH, kao da bi nešto kasnije priznanje ovih secesionističkih tvorevina proizvelo manje zlo, priznati pojedinačne greške u drami naroda na tlu bivše Jugoslavije. A, onda je došlo pitanje, ko će za taj rat, pred narodom, potomstvom i istorijom, biti proglašen krivcem, ko će snositi sve posljedice koje neminovno slijede nakon što takva kvalifikacija bude opšteprihvaćena ili neargumentovano silom nametnuta. I za razbijanje države i za rat (mnogi od nas pisali smo, govorili, upozoravali ko će biti taj krivac, prije nego što je imenovan), Zapad je isporučio krivicu samo jednj strani - SRBIMA. Osnovan je Haški tribunal samo za jednu stranu, bombardovana je samo jedna strana, razoreno je tkivo, duša, rastrojen je samo jedan narod – s r p s k i. Težina lažnih optužbi Početkom 1999. godine, koja će ući u istoriju Evrope kao godina zločinačkog, genocidnog, varvarskog bombardovanja Srbije, jedna srpska „intelektualka“ održala je predavanje u hotolu Forum u Bratislavi (uoči bombardaovanja, rastrčali su se mnogi srpski intelektualci, opozicioni prvaci po svijetu, posebno po Evropi da blaćenjem svoje zemlje pripreme javno mnjenje za „milosrdnog anđela“). U velikoj kongresnoj sali bili su prisutni ugledni političari, domaći diplomati, predstavnici Diplomatskog kora, uglavnom ambasadori, slušaoci Diplomatske akademije Ministrstva spoljnih poslova Slovačke. Ta dama, koja se često „otrgne“, zanese kada nešto priča, kada drži govore u predizbornim ili nekim drugim kampanjama, toliko je pljuvala, ne samo po ondašnjem vođi, već po cijelom srpskom narodu. Uvodna rečenica je najavila kakv će biti ton i sadržaj izlaganja. Iako vjerovatno nikoga nije poznavala u sali, osim jednog ili dvojice organizatora tribine, koji su je dočekali na Aerodromu, rekla je: „Ja sam došla danas ovde da vama prijateljima saopštim šta se događa u mojoj zemlji“. Zamislite „u mojoj zemlji“, njena je prćija može da je pljuje. (Tako je prvi DOS-ov ministar spoljnih poslova, čim je preuzeo dužnost, javno izjavio: „Ministarstvo i ja, prema mojim zapadnim prijateljima, nemamo nikakvih tajni“, nije postao klasični špijun, već moderni akter tajnih političkih organizacija). Saopštavala je tako da je nenadano dobila vruć „šamar“ od ambasadora jedne zapadne zemlje (taj ambasador je ranije bio jedan mandat savjetnik u Beogradu), koji je, kada je voditelj rekao da prisutni mogu postavljati pitanja, upitao damu da li se nakon ovog predavanja može vratiti u Beograd. Malo je stresla glavom i mucajući izgovorila „daaa“, „daaa“. Ambasador je zatim rekao da je iz zemlje u kojoj je više od trideset godina bila diktatura, pa ako ćete se slobodno vratiti, onda u vašoj zemlji nije diktatura. Takve i slične optužbe, koje se i danas saopštavaju, posebno u masmedijima, uvijek su služile za jednokratnu upotrebu finansijerima i kreatorima „novog svjetskog poretka“. Oni koji ih proizvode misle da služe samo za međustranačku borbu i zavrzlamu radi pridobijanja pristalica, ne vodeći računa da nesvjesno prave velike usluge stratezima niskog intenziteta. Takođe, novinski izvještaji, TV emisije, serijali, služe za jednokratnu upotrebu. Ali kada se takve optužbe saopštavaju u studijama, knjigama, romanima nekih antisrpskih pisaca, na simpozijumima, okruglim stolovima i drugim sastancima intelektualca (ljudi od nauke), onda one imaju drugu težinu. Izrečene su upravo radi toga da proizvedu određene učinke. U toku vjerskog i etničkog rata, u najvećem jeku etničkog čišćenja Srba u Hrvatskoj, održan je u Zagrebu simpozijum na kome su „naučno dokazane“ optužbe na račun srpskog naroda. To što su na tom simpozijumu govorili hrvatski intelektualci, uglavnom bivši Titovi janjičari i favoriti, angažovani u „domovinskom“ ratu i „borbi protiv srpske agresije“, ne treba se ni čuditi, ali kada tvrdnju „o primarnoj srpskoj odgovornosti za rat“ , odnosno „da je velikosrpska osvajačka politika osnovni uzročnik rata na ovim prostorima“ izgovori u sred Zagreba i to kao uvodničar predstavnica srpskih intelektualaca, onda takav postupak višestruko zabrinjava. I nakon takvog samolegitimisanja, ti razgoropađeni komunistički preobraženici ponovo su se preporučivali kao svespasavajući arbitri u jugoslovenskoj kataklizmi kreatorima unutrašnje i spoljne politike koji njihovu aktivnost i nepamte. Te promašene „velike nade“ (ima ih koji su jahali popove) jedne faze jugoslovenskog komunizma, vraćali su se i danas se vraćaju poput lešinara i nadnose nad masovne grobnice, zgarišta i ruševine da osmotre stravične učinke i vlastite destrukcije. I danas ima u Hrvatskoj veliki broj na vlasti tih živućih grobara iz perioda Maspoka 70-ih, zahvaljujući kojima je ondašnja država, Brozovci, Bakarićevci i dr, sve njihove ideje pravno sankcionisala u Ustavi iz 1974. godine. Među njima i među srpskim sličnim akterima ima onih koji bi htjeli da nas ponovo sakupe i da nam u doglednoj budućnosti ponovo prirede krvavi razlaz, kao da ovih do sada nije bilo i previše. To se posebno ogleda u kulturi i sportu. Srpska strana je uporana da se ponovo organizuju zajednička sportska takmičenja sa bivšom „braćom“, a hrvatski nogometni mag Marković izjavi da nema ništa od toga, „još najmanje 15 godina“, dok tobože oni „zaliječe rane“. Milije je nekim urlatorima i arlaukačama da pjevaju u Hrvatskoj (i to zajedno sa onima koji su ispjevali odu, zahvalnicu - pjesmu Njemačkoj ili sa onim koji pjeva „da će Drinu pregaziti i Srbiju zapaliti“), Sloveniji i koje kude, nego da se vode napiju. Pjesme nekih Olivera i drugih dočekuju nas po beogradskim i ne samo beogradskim kafićima i restoranima, ali oni ne dolaze u Beograd, kao i književnica S. Drakulić ne može da dođe „jer je Beograd postao metafora za rat“. Muči njih istina da u poslednje vrijeme mnogi sa svih strana dolaze u Srbiju. Rado bi oni zaradili poneku paru u Srbiji i ponapili se i najeli u Skadarliji. Na drugoj strani, srpski narod je jedini na svijetu koji je u novi milenijum ušao sa najkraćim pamćenjem. Tako su dvije teniserke, Srpkinje, kako su same izjavile, „ostale bez daha kada su se srele sa divnim, kulturnim, zaljubljenikom u tenis, Klintonom“. One nisu svjesne da do toga susreta nije došlo slučajno. Tako se malo pomalo skida teret sa tog srpskog zločinca. Nadam se da će mu jednoga dana polagati cvijeće na spomenik u Prištini Visokopozicionirani Srbi se grle i ljube sa šiptarskim vođama, teroristima, onaj šef SPO zdravio se (ljubio joj ruku), sa crnom udovicom (poznati otrovni pauk) Olbrajtovicom i mnogoma, dočekivali su i dočekuju na koljenima najveće krvnike srpskog naroda, poput Solane. Srpski glumci (od kojih je jedan bivši ministar) igraju u američko-holandskom filmu „Ljudski zološki vrt“ (prikazan na Berlinskom festivalu), koji se bavi Srbima na najprljaviji način, pripisujući im silovanja, zločine, krađe i to banaka na Kosmetu u vrijme bombardovanja i dr. Stotine je i hiljade drugih još žešćih primjera. U jednu riječ, sadašnja sila, vladar Planete, Imperija zla se ne libi da prihvata sve te „partnere za mir“, poput Njemačke 1916, godine, aktuelne Miloše Bogićeviće i da se koristi njihovim „tomovima dokumenata o primarnoj srpskoj odgovornosti za krvavi rat“ i za otimačinu Kosmeta, stavivši pod noge sve norme međunarodnog prava i morala. Miloš Bogićević je (ovo pišem zbog mladih) u svoje vrijeme, kao srpski intelektualac, diplomata i pravnik, docent na Velikoj školi, poslanik Kneževeni Srbije u Berlinu, odnosno agent Njemačke obavještajbe službe, još za školovanja u Terezijanumu (kako o njemu svjedoči prof. dr Slobodan Jovanović), usred otadžbinskog rata svoje zemlje, ponudio Njemačkoj i svjetskoj stručnoj javnosti tri toma dokumenata o „prioritetnoj odgovornosti Srbije ѕa Prvi svjetski rat“. Bogićević je ponudio Njemcima „srpske legije“ za Solunski front. No, na početku prošlog vijeka još su se poštovale barem neke norme međunarodnog prava i ratne etike. Smatralo se nemoralnim, a bilo je i zabranjeno u borbi koristiti ljudstvo protivničke strane. Kada se 1936. godine ponudio vođama Trećeg Rajha, a oni ga odbacili, izvršio je samoubistvo. Pažnju privlači i prof. Živojin Perić koji je u toku najžešćeg terora okupacionih vlasti u Srbiji 1916. godine ponudio Njemcima formiranje parlamenta i vlade na suprot onima na Krfu. Prisjetimo se kako su srpski savremeni intelektualci nudili Čarlsu Redmanu, Tuđmanu, i Izetbegoviću „svoje srpske vlade i parlamente“ u Sarajevu i Zagrebu na suprot onih na Palama i u Kninu. Umjesto zaključka. Čuvajte se gospodo organizovanijuh i pametnijih, posebno obavještajnih, a i drugih službi koje imaju ogromnu moć, prije svega novčanu (Bilderberška grupa, Klub 300, Cionisti, Red sv. Jovan Jerusalimski, Rimski klub, Njemački fond Maršal, Fondacija cini, Okrugli sto, Venecijansko crno plemstvo, Klubovi pakla i niz drugih). Oni će preduzimati i nadalje sve da se sa „srpskog rukava, kao i sa majica srpske mladeži, nikada ne skine ž u t a traka“. To je sila koja kontroliše mnoge zemlje i vlade u svijetu, započinju ratove, otvaraju afere. Svi oni imaju od pamtivijeka vrhunski izgrađene metode. Zato je smiješno govoriti o „nekakvim srpskim saradnicima“ ili, kako ovih dana pišu neki čak glavni urednici listova, „vrhunskim stranim špijunima“. Hajte molim vas, onaj šef DB-a niti je bio niti je mogao biti špijun i ne samo on. Nisu oni ni „š“ od špijuna. Oni su samo ulijetali tamo gdje im nije bilo mjesto i za šta nisu bili dorasli. Zar su se srpske vođe i „vrhunski srpski špijuni“ morali miješati, odnosno obavljati razne poslove u okruženju u toku vjerskog i etničkog sukoba, a kada se očekivalo, kao u vrijeme „bljeska“ i „oluje“, odlazili su u planine i nigdje ih nije bilo. Oni nisu bili svsjesni da ih je u to uvlačila neka velika sila u obliku obavještajnih službi ili navedenih organizacija. Bila je i ostaće velika prevara kada su natjerali, a srpska strana prihvatala, da se vode razgovori između Beograda i Prištine. Uskoro će započeti pregovori predstavnika dvije države, Vojvodine i Srbije. Posebno danas ispada bukvalno smiješno da su se neki dogovarali da neće biti isporučeni u Hag, ako se „ostave“ politike. Sa predstavnicima tih službi nema dogovaranja. Oni će objelodaniti samo ono kada im je u određenom trenutku potrebno da zamajavaju neuke aferama ( kao nedavno „Los Anđeles tajms“). Iako ih je izuzetno malo, neka navedeni primjeri u ovom tekstu budu pouka, jer se ipak prepoznajemo samo po tome kakvi smo bili i kakvi smo danas. Malo je srpskih intelektualaca (sada ne spominjem listopadne političare) koji se bez stida susreću na ovim našim prostorima i pozdravljaju. http://www.srpskadijaspora.info/vest.asp?id=11395
