“Postovani,

Saljem Vam priloge francuskog generala Pierre-Marie Galois-a i nemackog 
politicara Willia Wimmera, CDU poslanika Bundestaga, upucene Beogradskoj 
konferenciji “Ciljevi i posledice agresije NATO – 10 godina posle” koja se u 
organizaciji Beopgradskog foruma za svet ravnopravnih i Kluba generala i 
admirala VS, branilaca otadzbine, odrzava u Beogradskom Sava centru 23. i 24. 
marta 2009. Konferenciji ce, pored domacih licnosti prisustvovati i oko 200 
prijatelja Srbije i srpskog naroda iz inosxtranstva. 

Unapred zahvaljujemo na svemu sto mozete uciniti da se istina siri.

 

Vas,

Zivadin Jovanovic

Beogradski forum”

 Willy Wimmer, poslanik Bundestaga, Nemacka:

 

(Prilog Medjunarodnoj konferenciji ”Uzroci i posledice agresije NATO pakta na 
Jugoslaviju (Srbiju) – 10 godina posle”, 23. – 24. mart 2009.)

 

Kada su 24. marta 1999. godine zapoceli vazdusni napadi NATO-a na Saveznu 
Republiku Jugoslaviju i par dana kasnije na Beograd, ti napadi su pogodili 
zemlju sa puno problema, ali zemlju koja je tada aktuelno zivela u dubokom 
miru. To isto je vazilo i za Pokrajinu Kosovo u kojoj je samo u 9 od 3.500 
naselja bilo sukoba. Obrazlozenje za rat na Balkanu, t.zv. "humanitarna 
intervencija”, po ugledu na britanske  u 19. veku, vec je samo po sebi prestalo 
da vazi kada su pale prve bombe na zemlju koja je verovala da moze uzivati 
medjunarodnu zastitu od strane partnerskih zemalja u OSCE-u i UN-u protiv 
agresije. To se, medjutim, za sve nas pokazalo kao zabluda sa dalekoseznim 
posledicama.

 

10 godina posle ovog datuma trebalo bi svakako izostriti pogled na godine 
neposredno  posle 1990., kao i na godine posle "Olimpijskog rata" predsednika 
Sakasvilija, pa u buducnost. Zasto u odnosu na vreme posle 1999.? U svakom 
slucaju to je prilika da se podsetimo na jednu hitnu molbu Beograda upucenu na 
adresu tadasnje Evropske Ekonomske Zajednice. Beogradu je tada bilo hitno 
potrebno 4 millijarde DM da bi resio teske probleme u privredi. Kao 
protiv-potez Beograd je bio spreman da prihvati miroljubiva i konstruktivna 
resenja za postojece probleme u Jugoslaviji. Problema je bilo puno, kako 
izmedju Slovenije i Vojvodine, tako  i u vezi sa Kosovom. Odgovor Evrope je  
poznat i do dana danasnjeg upravo je Evropa morala da ulozi visestruko vecu 
sumu od tih 4 milijarde DM. Kraj otvoren.  U kasnijem periodu je sve licilo  na 
to da se ni pod kojim uslovima ne bi smelo doci do sporazuma, ukoliko se  - 
kako je na jednoj konferenciji o Blakanu u slovackom glavnom gradu Bratislavi u 
leto 2000. godine  izjavio jedan prredstavnik US-ministarstva za spoljne 
poslove visokog ranga - zeli ispraviti  greska koju je napravio Ajzenhauer u 2. 
svetskom ratu. Ta greska se svojevremeno sastojala u tome  sto nije bilo 
predvidjeno trajno stacioniranje  americkih kopnenih snaga na Balkanu. To je u 
medjuvremenu vec uveliko prevazidjeno kao sto danas pokazuje najveca US-baza u 
tom regionu - Camp Bondstil, Kosovo. Ako se baci pogled na geografsku kartu, 
mogu se uociti kao perle u nizu velike US-baze preko celog kontinenta.

Dogadjaji u Racku ili farsa od Konferencije u Rambujeu, privredni embargo 
protiv Jugoslavije u cilju izmene privrednih normi, a time i promene kod 
glavnih privrednih partnera, bili su svakako nuzne prolazne stanice. To se 
pokazalo vec prilikom  naredbe za vazdusne napade NATO-saveta u oktobru 1998. 
godine,  kada je jugoslovenska vojska primorana na primirje. Beogradu je 
nardejeno da spusti puske "k nozi" , a teroristicka grupa UCK je "pustena s 
lanca". "Proglasenje ritera", tj. blagoslov za takav postupak,  krunisano je 
poljupcima Madlen Olbrjat  ili zajednickim slikama  sa Ricardom Holbrukom. Ako 
ovaj (Holbruk) bude kasnije produkovao  slike i sa Tallibanima, koji su nastali 
za vreme njegovog prvog mandata, znamo kakvo avganistansko-pakistansko ratno 
popriste mozemo ocekivati.

 

Ostanimo na terenu Balkana. Rat je bio cilj i nisu svi  morali da odgovaraju 
pred Tribunolom u Hagu. Da li to sada treba da fokusira  nas pogled na taj deo 
istorije?

S jedne strane svakako, jer se u vezi sa Kosovom promenilo  samo agregatno 
stanje konflikta. Nezavisnost bez saglasnosti medjunarodne zajednice, to je 
trenutna konstatacija.

 

Na drugoj strani javljaju se sanse da se rese problemi i da se vratimo 
medjunarodnom pravu kao brani protiv rata u Evropi. Rusija mora sama da oceni 
koliko se ozbiljno uvazava njena incijativa za arihekturu evropske bezbednosti. 
Sve dok je Solana zaduzen za spoljnu politiku EU, ne moze se  ocekivati da ce 
se otuda nesto pokrenuti sto bi u Evropi dalo primat medjunarodnom pravu, a ne 
zakonu jacega. Mnogi, koji su dali svoj udeo u tom prvom ratu u Evropi,  posle 
strahota 2. svetskog rata, jos se nalaze na pozicijama. Nije moguce proceniti 
koliko dugo ce Rusija moci to da trpi i da tolerise. 

 

Proslo je 10 godina od dana kada bombe nisu pale samo na Beograd. Rane jos 
nigde nisu zarasle. 

Prevod: Miroljub Milanovic

 

 

 

WILLY WIMMER

 

Die Ernennung von Richard Holbrooke zum Beauftragten für die Afghanistan-

Pakistan-Politik von Präsident Obama war ein deutliches Signal. Nach den 
Erfahrungen

mit Herrn Holbrooke im Vorfeld und während des Jugoslawienkrieges kann man

mit Fug und Recht sagen: Wo Richard Holbrooke draufsteht, ist Krieg drin. Die 
Begründungen

für einen Krieg à la Holbrooke dürften zufälliger Natur sein. Sie haben

nur das eine Ziel, nämlich die Öffentlichkeit solange beschäftigt zu halten, 
bis das

eigentliche Ziel, das sich die US-amerikanische Politik gesetzt hat, umgesetzt 
worden

ist. Dabei fing alles so schön mit dem Jugoslawien-Krieg an. In den letzten 10 
Jahren

wurde von der „humanitären Intervention“ nach britischem Vorbild aus der ersten

Hälfte des 19. Jahrhunderts auf dem Balkan über die Massenvernichtungswaffen à 
la

Irak bis hin zur Terrorbekämpfung nach dem Modell Afghanistan so richtig tief 
in den

Zettelkasten allfälliger Begründungen gegriffen, um alleine oder mit einem 
Ratte nschwanz

dienstverpflichteter Staaten den amerikanischen Siegeszug vom Balkan

über Bulgarien und Rumänien, den Kaukasus und Irak, ausgreifend in Richtung 
Afghanistan-

Pakistan-Kaschmir, nach Tibet, Burma und die thailändischen Südprovi nzen

zum Südchinesischen Meer und dem philippinischen Mindanao hinzubekommen.

Richard Holbrooke ist dafür der richtige Mann. Bei dem Widerwillen, der sich 
letztlich

gegen Obamas Amtsvorgänger George W. Bush aufgebaut hatte, vergißt man leicht

eines: Die ausgreifende Art der amerikanischen Globalpolitik begann unter 
Clinton,

Albright und Holbrooke. Bush schien zunächst Erleichterung zu versprechen und 
eine

Abkehr von der Kriegspolitik seines Vorgängers zu versprechen - bis er so 
richtig

kräftig zulangte. Warum soll das nach Bush II bei Obama anders sein, wenn man

sich der Holbrookes dieser Welt als Ausdruck der amerikanischen Politik bedient?

Dabei wird man sich nicht sicher sein, was die Dimensionen möglicher 
Überraschungen

anbetrifft. Spätestens dann, wenn wir Herrn Holbrooke im trauten Kreis mit 
Taliban-

Kämpfern nach dem Vorbild seiner UCK-Verbündeten aus dem Kosovo sitzen

sehen, werden wir die Dimension des „Hackenschlagens“ begreifen. Warum soll man

sich nicht mit den Taliban zusammensetzen, wo sie doch während der ersten 
Amtszeit

der Clinton-Präsidentschaft und damit der Demokraten, zusammen mit den 
pakistanischen

und saudischen Freunden geschaffen worden waren?

Das Muster, das der amerikanischen Politik gegen Jugoslawien und auf dem Balkan

als erstem Schritt des globalen Ausgreifens unterstellt werden muß, dürfte die 
Zukunft

bestimmen: Die gegen den Willen ihrer Bevölkerungen in der neuen Dimension

verbündeten Staaten werden auf ein neues strategisches Konzept der NATO als 
globalen

Interventionsapparat verpflichtet. So geschah das klammheimlich und an den

Parlamenten vorbei mit dem Beschluß über eine neue NATO Strategie im September

1998 in Portugal.

Es folgte das mit der jugoslawischen Seite im Oktober 1998 verabredete 
Waffenstillstandsabkommen,

das zwei Besonderheiten aufwies, mit denen es unterlaufen, bzw.

genutzt werden konnte:

1. Während sich Jugoslawien an dieses Abkommen hielt, ließ man die UCK im

Kosovo von der Leine und gegen die jugoslawischen Verbände den Kampf

eröffnen.

2. Das zwischen Präsident Milosevic und US-Emissär Holbrooke geschlossene

Waffenstillstandsabkommen wurde für die Beratungen im NATO-Rat in Brüssel

mit einer automatischen Angriffskomponente für Luftangriffe versehen, die

man am 24. März 1999 unter Bruch des bekannten Völkerrechts umsetzen

konnte.

Holbrooke, von der jugoslawischen Seite auf diesen „Actord“ im NATO-Rat 
angesprochen,

hat sich dem Vernehmen nach in dem Sinne geäußert, daß „man die

Verbündeten nur so habe bei der Stange halten können“. Die Folgen sind bekannt,

bis zu dem Umstand, daß im Kosovo beachtliche israelische Kräfte eingesetzt

waren und angeblich von der jugoslawischen Armee umgebrachte UCK- und

Rugova-Leute anschließend in Tel Aviv der Öffentlichkeit vorgestellt wurden.

Die Ereignisse von Racak und die Verhandlungsfarce von Rambouillet waren nur

weitere Schritte, um das umzusetzen, was man immer schon wollte: Die Beziehungen

zwischen den Albanern im Kosovo und den Serben, bzw. das Nichtvorhandensein

derselben zu nutzen, um Eisenhowers Fehler aus dem Jahr 1944

auszubügeln, wie dies offizielle amerikanische Vertreter auf einer Balkan-

Konferenz in Bratislava, im Jahr 2000, ausgeführt haben. Amerikanische 
Bodentruppen

mußten endlich auf dem Balkan und von dort ausgreifend nach Osten

stationiert werden.

Präsident Obama hat mit seinem Handstreich à la Holbrooke auch schon mal die

Ausdehnung von Afghanistan nach Pakistan für das südasiatische Kriegsgebiet

beschlossen.

 

 

Одговори путем е-поште