“Postovani, Saljem Vam priloge francuskog generala Pierre-Marie Galois-a i nemackog politicara Willia Wimmera, CDU poslanika Bundestaga, upucene Beogradskoj konferenciji “Ciljevi i posledice agresije NATO – 10 godina posle” koja se u organizaciji Beopgradskog foruma za svet ravnopravnih i Kluba generala i admirala VS, branilaca otadzbine, odrzava u Beogradskom Sava centru 23. i 24. marta 2009. Konferenciji ce, pored domacih licnosti prisustvovati i oko 200 prijatelja Srbije i srpskog naroda iz inosxtranstva.
Unapred zahvaljujemo na svemu sto mozete uciniti da se istina siri. Vas, Zivadin Jovanovic Beogradski forum” Willy Wimmer, poslanik Bundestaga, Nemacka: (Prilog Medjunarodnoj konferenciji ”Uzroci i posledice agresije NATO pakta na Jugoslaviju (Srbiju) – 10 godina posle”, 23. – 24. mart 2009.) Kada su 24. marta 1999. godine zapoceli vazdusni napadi NATO-a na Saveznu Republiku Jugoslaviju i par dana kasnije na Beograd, ti napadi su pogodili zemlju sa puno problema, ali zemlju koja je tada aktuelno zivela u dubokom miru. To isto je vazilo i za Pokrajinu Kosovo u kojoj je samo u 9 od 3.500 naselja bilo sukoba. Obrazlozenje za rat na Balkanu, t.zv. "humanitarna intervencija”, po ugledu na britanske u 19. veku, vec je samo po sebi prestalo da vazi kada su pale prve bombe na zemlju koja je verovala da moze uzivati medjunarodnu zastitu od strane partnerskih zemalja u OSCE-u i UN-u protiv agresije. To se, medjutim, za sve nas pokazalo kao zabluda sa dalekoseznim posledicama. 10 godina posle ovog datuma trebalo bi svakako izostriti pogled na godine neposredno posle 1990., kao i na godine posle "Olimpijskog rata" predsednika Sakasvilija, pa u buducnost. Zasto u odnosu na vreme posle 1999.? U svakom slucaju to je prilika da se podsetimo na jednu hitnu molbu Beograda upucenu na adresu tadasnje Evropske Ekonomske Zajednice. Beogradu je tada bilo hitno potrebno 4 millijarde DM da bi resio teske probleme u privredi. Kao protiv-potez Beograd je bio spreman da prihvati miroljubiva i konstruktivna resenja za postojece probleme u Jugoslaviji. Problema je bilo puno, kako izmedju Slovenije i Vojvodine, tako i u vezi sa Kosovom. Odgovor Evrope je poznat i do dana danasnjeg upravo je Evropa morala da ulozi visestruko vecu sumu od tih 4 milijarde DM. Kraj otvoren. U kasnijem periodu je sve licilo na to da se ni pod kojim uslovima ne bi smelo doci do sporazuma, ukoliko se - kako je na jednoj konferenciji o Blakanu u slovackom glavnom gradu Bratislavi u leto 2000. godine izjavio jedan prredstavnik US-ministarstva za spoljne poslove visokog ranga - zeli ispraviti greska koju je napravio Ajzenhauer u 2. svetskom ratu. Ta greska se svojevremeno sastojala u tome sto nije bilo predvidjeno trajno stacioniranje americkih kopnenih snaga na Balkanu. To je u medjuvremenu vec uveliko prevazidjeno kao sto danas pokazuje najveca US-baza u tom regionu - Camp Bondstil, Kosovo. Ako se baci pogled na geografsku kartu, mogu se uociti kao perle u nizu velike US-baze preko celog kontinenta. Dogadjaji u Racku ili farsa od Konferencije u Rambujeu, privredni embargo protiv Jugoslavije u cilju izmene privrednih normi, a time i promene kod glavnih privrednih partnera, bili su svakako nuzne prolazne stanice. To se pokazalo vec prilikom naredbe za vazdusne napade NATO-saveta u oktobru 1998. godine, kada je jugoslovenska vojska primorana na primirje. Beogradu je nardejeno da spusti puske "k nozi" , a teroristicka grupa UCK je "pustena s lanca". "Proglasenje ritera", tj. blagoslov za takav postupak, krunisano je poljupcima Madlen Olbrjat ili zajednickim slikama sa Ricardom Holbrukom. Ako ovaj (Holbruk) bude kasnije produkovao slike i sa Tallibanima, koji su nastali za vreme njegovog prvog mandata, znamo kakvo avganistansko-pakistansko ratno popriste mozemo ocekivati. Ostanimo na terenu Balkana. Rat je bio cilj i nisu svi morali da odgovaraju pred Tribunolom u Hagu. Da li to sada treba da fokusira nas pogled na taj deo istorije? S jedne strane svakako, jer se u vezi sa Kosovom promenilo samo agregatno stanje konflikta. Nezavisnost bez saglasnosti medjunarodne zajednice, to je trenutna konstatacija. Na drugoj strani javljaju se sanse da se rese problemi i da se vratimo medjunarodnom pravu kao brani protiv rata u Evropi. Rusija mora sama da oceni koliko se ozbiljno uvazava njena incijativa za arihekturu evropske bezbednosti. Sve dok je Solana zaduzen za spoljnu politiku EU, ne moze se ocekivati da ce se otuda nesto pokrenuti sto bi u Evropi dalo primat medjunarodnom pravu, a ne zakonu jacega. Mnogi, koji su dali svoj udeo u tom prvom ratu u Evropi, posle strahota 2. svetskog rata, jos se nalaze na pozicijama. Nije moguce proceniti koliko dugo ce Rusija moci to da trpi i da tolerise. Proslo je 10 godina od dana kada bombe nisu pale samo na Beograd. Rane jos nigde nisu zarasle. Prevod: Miroljub Milanovic WILLY WIMMER Die Ernennung von Richard Holbrooke zum Beauftragten für die Afghanistan- Pakistan-Politik von Präsident Obama war ein deutliches Signal. Nach den Erfahrungen mit Herrn Holbrooke im Vorfeld und während des Jugoslawienkrieges kann man mit Fug und Recht sagen: Wo Richard Holbrooke draufsteht, ist Krieg drin. Die Begründungen für einen Krieg à la Holbrooke dürften zufälliger Natur sein. Sie haben nur das eine Ziel, nämlich die Öffentlichkeit solange beschäftigt zu halten, bis das eigentliche Ziel, das sich die US-amerikanische Politik gesetzt hat, umgesetzt worden ist. Dabei fing alles so schön mit dem Jugoslawien-Krieg an. In den letzten 10 Jahren wurde von der „humanitären Intervention“ nach britischem Vorbild aus der ersten Hälfte des 19. Jahrhunderts auf dem Balkan über die Massenvernichtungswaffen à la Irak bis hin zur Terrorbekämpfung nach dem Modell Afghanistan so richtig tief in den Zettelkasten allfälliger Begründungen gegriffen, um alleine oder mit einem Ratte nschwanz dienstverpflichteter Staaten den amerikanischen Siegeszug vom Balkan über Bulgarien und Rumänien, den Kaukasus und Irak, ausgreifend in Richtung Afghanistan- Pakistan-Kaschmir, nach Tibet, Burma und die thailändischen Südprovi nzen zum Südchinesischen Meer und dem philippinischen Mindanao hinzubekommen. Richard Holbrooke ist dafür der richtige Mann. Bei dem Widerwillen, der sich letztlich gegen Obamas Amtsvorgänger George W. Bush aufgebaut hatte, vergißt man leicht eines: Die ausgreifende Art der amerikanischen Globalpolitik begann unter Clinton, Albright und Holbrooke. Bush schien zunächst Erleichterung zu versprechen und eine Abkehr von der Kriegspolitik seines Vorgängers zu versprechen - bis er so richtig kräftig zulangte. Warum soll das nach Bush II bei Obama anders sein, wenn man sich der Holbrookes dieser Welt als Ausdruck der amerikanischen Politik bedient? Dabei wird man sich nicht sicher sein, was die Dimensionen möglicher Überraschungen anbetrifft. Spätestens dann, wenn wir Herrn Holbrooke im trauten Kreis mit Taliban- Kämpfern nach dem Vorbild seiner UCK-Verbündeten aus dem Kosovo sitzen sehen, werden wir die Dimension des „Hackenschlagens“ begreifen. Warum soll man sich nicht mit den Taliban zusammensetzen, wo sie doch während der ersten Amtszeit der Clinton-Präsidentschaft und damit der Demokraten, zusammen mit den pakistanischen und saudischen Freunden geschaffen worden waren? Das Muster, das der amerikanischen Politik gegen Jugoslawien und auf dem Balkan als erstem Schritt des globalen Ausgreifens unterstellt werden muß, dürfte die Zukunft bestimmen: Die gegen den Willen ihrer Bevölkerungen in der neuen Dimension verbündeten Staaten werden auf ein neues strategisches Konzept der NATO als globalen Interventionsapparat verpflichtet. So geschah das klammheimlich und an den Parlamenten vorbei mit dem Beschluß über eine neue NATO Strategie im September 1998 in Portugal. Es folgte das mit der jugoslawischen Seite im Oktober 1998 verabredete Waffenstillstandsabkommen, das zwei Besonderheiten aufwies, mit denen es unterlaufen, bzw. genutzt werden konnte: 1. Während sich Jugoslawien an dieses Abkommen hielt, ließ man die UCK im Kosovo von der Leine und gegen die jugoslawischen Verbände den Kampf eröffnen. 2. Das zwischen Präsident Milosevic und US-Emissär Holbrooke geschlossene Waffenstillstandsabkommen wurde für die Beratungen im NATO-Rat in Brüssel mit einer automatischen Angriffskomponente für Luftangriffe versehen, die man am 24. März 1999 unter Bruch des bekannten Völkerrechts umsetzen konnte. Holbrooke, von der jugoslawischen Seite auf diesen „Actord“ im NATO-Rat angesprochen, hat sich dem Vernehmen nach in dem Sinne geäußert, daß „man die Verbündeten nur so habe bei der Stange halten können“. Die Folgen sind bekannt, bis zu dem Umstand, daß im Kosovo beachtliche israelische Kräfte eingesetzt waren und angeblich von der jugoslawischen Armee umgebrachte UCK- und Rugova-Leute anschließend in Tel Aviv der Öffentlichkeit vorgestellt wurden. Die Ereignisse von Racak und die Verhandlungsfarce von Rambouillet waren nur weitere Schritte, um das umzusetzen, was man immer schon wollte: Die Beziehungen zwischen den Albanern im Kosovo und den Serben, bzw. das Nichtvorhandensein derselben zu nutzen, um Eisenhowers Fehler aus dem Jahr 1944 auszubügeln, wie dies offizielle amerikanische Vertreter auf einer Balkan- Konferenz in Bratislava, im Jahr 2000, ausgeführt haben. Amerikanische Bodentruppen mußten endlich auf dem Balkan und von dort ausgreifend nach Osten stationiert werden. Präsident Obama hat mit seinem Handstreich à la Holbrooke auch schon mal die Ausdehnung von Afghanistan nach Pakistan für das südasiatische Kriegsgebiet beschlossen.

