Zaboravljene gluposti srpske diplomatije

Hokus-pokus srpski kokus


Piše: Marko Matić <http://www.e-novine.com/author/marko-matic>  

Veličina slova:  <javascript:tsz('article_body','13px')> Decrease font 
<javascript:tsz('article_body','16px')> Enlarge font

 

Raširene predstave u Srbiji da se dobrim lobiranjem u Vašingtonu može progurati 
bilo šta bez obzira na sadržinu, kulminirale su u septembru 2004. godine, kada 
je na inicijativu predsednika Tadića i njegovog tadašnjeg savetnika za 
međunarodne odnose Vuka Jeremića, formiran srpski kokus u američkom Kongresu. 
Pet godina nakon formiranja, kokus više niko i ne pominje, a račune o 
rezultatima ovog bizarnog projekta građanima Srbije niko ne podnosi

Među Srbima je devedesith godina, pored ljubavi prema prorocima, astrolozima, 
isceliteljima i parapsiholozima, razvijena i posebna grana izvrnute logike, 
poznata kao teorija zavere. Velikani misli tog balkanskog disciplinarnog 
specijaliteta, objašnjavali su sve što nam se događalo tih košmarnih godina 
delovanjem koktela masona i antisrpskog lobija. Potom je taj lobi raščlanjen na 
hrvatsku, islamsku, vatikansku i ko zna koju još komponentu, a posebno su 
razmatrane grupe koje su po svetskim prestonicama i skrivenim lokalitetima oko 
masonskih loža, plele mrežu antisrpske zavere. Iz iste matrice ponikla je ideja 
da bi i Srbi mogli da izdvoje nešto novca, kako bi zarad viših nacionalnih 
interesa organizovali svoju lobi grupu, i to u središtu tamnog vilajeta, 
američkom Kongresu.

Tog velikog nacionalnog projekta prihvatio se niko pametniji do Boris Tadić i 
njegov tada zeleni savetnik Vuk Vučko Jeremić. Uz pomoć nekih slavnih američkih 
Srba, među kojima je znamenito ime Milorada Roda Blagojevića, senatora Džordža 
Vojinovića i analitičara Obrada Kesića, srpski ambasador u Vašingtonu Ivan 
Vujačić obelodanio je septembra 2005. godine da je u američkom Kongresu 
formiran srpski kokus.

Kokus je poduzeo nekoliko akcija, pisao je pisma predsedniku, pokrenuo dve-tri 
inicijative, da bi nakon američkog priznavanja nezavisnosti Kosova, sve palo u 
zaborav. Poslednje podsećanje na srpski kokus bilo je kada je jedan od članova 
tog neformalnog tela Ram Emanuel postao šef kabineta predsednika Obame.

 

Već u februaru 2005, tadašnji kopredsedavajući srpskog kongresnog kokusa, 
republikanac iz Indijane Den Barton i Ram Emanuel uputili su predsedniku 
Džordžu Bušu pismo uoči njegove posete Evropi, u kojem su ga pozvali da izrazi 
snažnu podršku demokratski izabranim liderima u Srbiji. A ti lideri bili su 
Vojislav Koštunica, kasniji inspirator demokratskog paljenja američke ambasade 
u Beogradu, i Boris Tadić koji je sve to demokratski propratio sa distance iz 
Bukurešta.

Kokus je potom marta 2005. podneo Predstavničkom domu predlog rezolucije o 
Kosovu u kojem se najoštruje osuđuje nasilje albanskih ekstremista počinjeno 
godinu dana ranije, a sve strane pozivaju na nastavak napora za uspostavljanje 
bezbednog multietničkog društva.

Članovi Jeremićevog kokusa, u decembru iste godine, uputili su pismo Bušu, 
izražavajući podršku demokratskim institucijama i rukovodstvu Srbije sa Borisom 
Tadićem na čelu. Zašto je tada izostavljen Koštunica koji je toplo kohabitirao 
sa Tadićem može se naslutiti u kontekstu tadašnjih nastojanja srpskih demokrata 
da se uvuku u Koštuničinu vladu.

Pres služba predsednika Srbije tada je saopštila da je srpski kokus svojim 
angažovanjem sprečio da u Kongresu SAD bude usvojena rezolucija koja poziva na 
nezavisnost Kosova. Umesto tog poziva, nekoliko godina kasnije usledilo je 
direktno priznanje te nezavisnosti. Da je Beograd, umesto pokusa sa kokusom, 
nastojao da pronađe razumno rešenje za kosovski problem, Srbija danas ne bi 
bila izolovani talac kosovskog mita i sve izraženijih nacionalnih frustracija 
koje su posledica formiranih velikih očekivanja koja su beogradski političari 
podsticali kako bi na svoju stranu privukli što veći broj emocijama ispunjenih 
srpskih birača.

Članovi kokusa su u junu 2006, u novom pismu predsedniku Bušu, pohvalili 
oružane snage Srbije za reformu odbrane i obaveštajnih delatnosti. To je ista 
ona vojska koja predstavlja mračnu kutiju srpskog društva, a čije pohvaljene 
službe godinama ne uspevaju da iz sopstvenih džepova izvrnu Ratka Mladića, dok 
istovremeno uspešno prikrivaju najstravičnije zločine koji su počinjeni pod 
plaštom njihovih crnih šinjela. To je, pored direktne podrške Borisu Tadiću, 
možda bio i ključni momenat koji je pokazao zašto je kokus i formiran. Naime, 
Krginim momcima bilo je bitno da se legitimišu kao faktor koji sarađuje sa 
moćnom Amerikom, a da pri tome ostanu izvan svake demokratske kontrole. Na tim 
osnovama je i postavljen sadašnji srbijanski politički establišment čija je 
jedina uloga da politički legitimiše i zaštiti pozicije službe, a za uzvrat 
dobija udeo u kolaču prljavih finansijskih tokova koji su oduvek na ovim 
prostorima pod kontrolom te iste tajne službe. Zanimljivo je da srbijanski 
teoretičari zavere nikada nisu razmatrali mogućnost da unutar samog društva 
postoji nešto slično, već su njihova naklapanja uvek bila usmerena prema 
navodnim zaverama koje dolaze izvana, i to samo iz jednog smera, sa Zapada.

Srpski kokus je u Kongesu marta 2007. zatražio od predsednika Buša da se 
usprotivi bilo kakvom nametnutom rešenju za status Kosova, ukazujući da bi to 
moglo imati katastrofalne posledice ne samo po Srbiju, nego i Balkan i čitavu 
Evropu. U aprilu iste godine u pismu državnoj sekretarki Kondolizi Rajs, 
članovi kokusa su upozorili da bi SAD trebalo da revidiraju politiku prema 
Kosovu kako bi bilo nađeno bolje rešenje za budućnost Kosova. U junu 2007. 
članovi kokusa su podneli Predstavničkom domu predlog rezolucije kojom se od 
Vašingtona traži da podrži rešenje za budući status Kosova prihvatljivo i za 
Beograd i za Prištinu, a koje bi, ukoliko je potrebno, bilo pronađeno u okviru 
nove runde pregovora.

Rezultati srpske diplomatije po tim pitanjima i srpskog „kokosa“, kako ga 
neupućeniji Srbi nazivaju, poznati su, ali ono što je do danas ostalo nepoznato 
i daleko od očiju javnosti jeste koliko je to sve koštalo srpske poreske 
obveznike.

 

Kokus nije bio formiran iz altruističkih ili ideoloških pobuda, već je novac 
odigrao ključnu ulogu u procesu njegovog kreiranja. U jednom trenutku je brojao 
29 članova u oba doma američkog kongresa, među kojima su bila i tri senatora. 
Političke zvezde tog ranga ne okupljaju se na jednom mestu za sitan bakšiš, 
tako da je više nego očigledno da je veliki novac prošao kroz ruke posrednika 
pri njegovom formiranju, među kojima je najzvučnije ime Roda Blagojevića. Možda 
je srpske gore list upravo tada i ispekao zanat oko kupoprodaje senatora i 
senatorskih mesta u Vašingtonu. Kakvu je ulogu u celoj toj priči imao aktuelni 
srpski ministar Jeremić ostala je tajna za sve one koji nisu prisustvovali 
noćnim sastancima u četiri oka u kabinetu na Andrićevom vencu.

Dakle, tri ključna momenta u čitavoj toj priči ostala su pod velom tajne. 
Koliko je čitav taj posao koštao i iz kojih izvora je finansiran? Koliko je 
novca zaista stiglo do članova kokusa, a koliko je nestalo u džepovima 
posrednika? S obzirom na mršav učinak osnovana je sumnja da do targetiranih 
kongresmena i senatora veliki novac nije ni stigao. I na kraju, ko snosi 
odgovornost za loše odrađen posao i propalu investiciju koju su verovatno 
finansirali građani Srbije?

Prilikom formiranja srpskog kokusa neko od komentatora je pomenuo da nije 
pitanje koliko će to da košta već šta će doneti Srbiji. U situaciji kada je 
dobit izostala, najmanje što oni koji su sudelovali u ovom sumnjivom projektu 
duguju svojim glasačima jeste da objasne koliko iznosi gubitak od takve 
političke investicije i iz kojih izvora je taj gubitak finansiran. Ukoliko sve 
ostane skriveno od očiju javnosti i prepušteno zubu vremena u uverenju da je 
sve već zaboravljeno, osnovanom će se učiniti sumnja da je projekat kokusa za 
neke posrednike i učesnike ipak bila velika dobit. Za srpske poreske obveznike 
to je još samo jedna u nizu ujdurmi koje su domaći političari smislili kako bi 
prikrili ono što ih jedino sve vreme i zanima, a to je kako da bez kontrole i 
uvida javnosti zahvate što više novca iz džepova građana Srbije i preostalih 
javnih preduzeća koja ljubomorno čuvaju pod svojom kontrolom.

 

http://www.e-novine.com/srbija/srbija-tema/28423-Hokus-pokus-srpski-kokus.html

<<attachment: image001.gif>>

<<attachment: image002.gif>>

Одговори путем е-поште