KLERIKALIZACIJA UMA
Piše Emil Vlajki
Nedavno je Stipe Mesić, hrvatski kontroverzni predsjednik, koji je rušio
Jugoslaviju, ali i Tuđmana, koji je agitirao za neovisnu Hrvatsku ali i zadao
odlučne udarce dijelu proustaškog hrvatskog političkog establišmenta, učinio,
zbog približavanja Europi, jedan, mada djelomičan, odlučujući korak. Pokrenuo
je inicijativu o zabrani (nošenja, prisustva, pretjeranog isticanja)
religijskih simbola u javnim ustanovama. Time je Hrvatska, napokon, zakoračila
iz fundamentalističkog klerikalizma obojenog endehavštinom u europski laicizam.
Što se tiče našeg BiH tamnog vilajeta, u njemu više skoro da i nema svjetla.
I srednjovjekovno mračnjaštvo bilo je progresivnije. Zamjenjujući unificirajući
dogmatski marksizam formama međusobne netolerancije, a pod oblandom
razumijevanja, mira, suživota i slično, tri nedodirljiva vjerska
fundamentalizma, uzrokovana i tolerirana s blagonaklonošću od strane
„međunarodne zajednice“, vedre i oblače. Vjerski poglavari su, u praksi,
preuzeli svjetovne funkcije. Tako, Mustafa Cerić izjavljuje slijedeće:
„Bošnjaci hoće da se njihova prava institucionaliziraju...da znaju adresu kojoj
se mogu obratiti za odgovore na pitanja oko njihovih nacionalnih prava.“ Na
isti način svjetovnu ulogu i brigu o Hrvatima preuzima i kardinal Puljić. Ali
stvari idu mnogo dalje.
Nedavno je u „Dnevnom Avazu“ objavljen, bez redakcijskog komentara, a
predstavljen grafički vrlo pompezno, kontroverzan intervju reisu-l-uleme
Bardakolua Republike Turske. Osnovna tema intervjua je bila „u Sarajevu i
Istanbulu se vidi što su muslimani“:
„Zapad i Europa treba da pogledaju Sarajevo i Istanbul i da vide što je islam i
tko su muslimani...Naše dvije zemlje i dva naroda su neraskidivo vezani
zajedničkom historijom koja je trajala pet stoljeća...
Točno je da postoji kampanja u kojoj se širi islamofobija. Često kod nekih kada
se spomene musliman ili islam, to bude asocijacija na rat, sukobe i sve što ne
valja. Ali, takvi ljudi treba da pogledaju Sarajevo i Istanbul i vide što je
islam i što su muslimani,“
-Iz teksta bi se moglo shvatiti da BiH (koju Sarajevo u inozemstvu
simbolizira)od sada pripada muslimanskom, a ne zapadnom, europskom svijetu;
-Saznaje se, također, da je muslimanstvo u BiH i Turskoj ono pravo, što se
ni sami muslimani u drugim vjersko-državnim centrima ne bi složili;
-Druga dva naroda u BiH govore o okupaciji ove zemlje od strane Turske, i ne
misle da su te veze neraskidive niti da uopće postoje;
-Historijski posmatrano, Sarajevo i Istanbul su, ovisno o periodu, bili
centri pravoslavlja, a tek onda islama;
-Postoje dobri razlozi, iz nedavne prošlosti BiH, zbog čega islam budi
asocijacije na rat, sukobe i sve što ne valja;
-Istini za volju, postoje jednako dobri razlozi, kada se radi o naznačenim
fenomenima, gdje katoličanstvo i pravoslavlje snose sličnu odgovornost; etnička
čišćenja, masakri, rušenje vjerskih objekata (posebno islamskih), sve se to
radilo pod vjerskim zastavama novih križara.
Na praktičnom planu, mnogi svjetski forumi, a i katolička crkva, govore o
jačanju islamskog fundamentalizma u BiH. Međutim, ni katoličanstvu u tom
pogledu nije bez mane. Pored primjera o kojima je autor ovog teksta već pisao,
sjetimo se trenutka kada je festival elektroničke glazbe koji se trebao održati
u Livnu policija je zabranila, jer je Crkva utvrdila da je Festival djelo
Nečastivog! „Policija je rastjerala goste – mahom strance iz zapadnoevropskih
država – nakon čega su pripadnici molitvene skupine koja je prva povezala
Festival sa Sotonom, mjesto gdje se trebao održati Festival poškropili svetom
vodom i posuli svetom solju“, pisao je Feral Tribune.
Sve je počelo Zapadom izazvanim raspadom Jugoslavije. Na scenu su se u tom
času pojavili klero-nacionalistički pokreti koji su pretendirali na zastupanje
autentičnih nacionalnih interesa triju naroda aktivno učestvujući u pripremanju
mržnje, rata i međusobnog uništenja. Kada je zapadnim vampirima bilo dosta naše
krvi, obezbjedili su Dejton koji je potvrdio klero-nacionalističku podjelu BiH.
Uz blagoslov Zapada, religijska indoktrinacija zamijenila je duhovnost naroda.
To je najbolje izrazio francuski mislilac Kont-Sponvil: "Najveća pogreška koja
zahvaća bivša komunistička društva je u tome što izjednačavaju duhovnost i
religiju. Na taj način bivši vjernici komunizma zamjenjuju jednu dogmu drugom:
umjesto u proletersku ideju, počinju da vjeruju u Boga, umjesto nekadašnjih
komiteta, slušaju Crkvu. Duhovnost nije samo religioznost, već skup vrlina koje
čine općeljudski morali može se naći i u ovozemaljskom životu, u povijesnoj
tradiciji, kulturi, folkloru: ona nije rezervirana samo za Crkvu i njena
učenja."
Kada se radi o sadašnjoj BiH multikulturalnosti, ona je najbolje
predstavljena Andricevom slikom dvaju tornjeva i minareta koji strše u
zvjezdano nebo i nalikuju na tri noža koji drijemaju i zlo misle jedan o
drugomu. U ovom je času ona hranjena vjeronaukom u školama čije učenje počinje
već u dječjim vrtičima. Uostalom, patrijarh srpski Pavle godinama ponavlja kako
ne insistira na obaveznosti veronauke "jer bi to značilo da smo isti kao
materijalisti koji su nekada uveli, kao obavezu, taj njihov materijalizam". Sve
u svemu, BiH praksa vjeronauka je zloupotreba onoga što se u Europi radi.
Europske državne škole uglavnom su obavezne da organiziraju religijsku
nastavu. Predmeti mogu imati multikonfesionalni ili nekonfesionalni karakter.
Oni su obavezni (Austrija, Norveška, Engleska i Vels, Grčka, Nemačka, Rumunija,
Švedska), izborni - sa alternativom kao što su etika ili filozofija (Češka,
Finska, Belgija, Slovačka, Hrvatska, Španija, Italija) ili fakultativni gdje se
nastava organizira prema interesiranju učenika (Rusija). U Španiji je
religijska nastava obavezan predmet za škole, a izborni za učenike. U
Francuskoj, Sjedinjenim Državama ne postoji posebna nastava religije u državnim
školama. Bugarska i Makedonija nemaju posebne oblike religijskog obrazovanja;
škole su obavezne da organiziraju nastavu što ne znači da je ona đacima
obavezna, a roditelji ili staratelji odlučuju da li će, ili neće dijete
pohađati nastavu religije. Savjet Europe preporučuje državama članicama da
prate realizaciju nastave religije i etike u školskim programima i da pojačaju
predstavljanje konfesionalnih različitosti u školskim uđbenicima i nastavi.
Posebno je monstruozno uvođenje vjeronauka u dječje vrtiče što je u
suprotnosti sa Deklaracijom Ujedinjenih Nacija koja proskribira ideološko,
političko i vjersko ideologiziranje najmlađih. Do čega to dovodi, sjetimo se
samo tragične scene jednog bošnjačkog sela gdje su djeca tražila oslobođenje
njihovog imama optuženog za pedofiliju!
Kroz historiju, na našim prostorima, vjera nije nikad nikoga spajala, a
sada, nakon stravičnog rata kojeg smo preživjeli, sa religijama koje drže konce
svjetovne vlasti u svojim rukama i sa vjeronaukom u dječjim vrtičima, prije
ćemo, ako nam se pruži prilika, ući u novo međusobno klanje nego u laičku
Europu.
Emil Vlajki
