Američka moć u 21. vijeku O MOĆI I PRAVU
Piše: Džozef S. Naj Nacionalni obavještajni savjet vlade Sjedinjenih Država prognozira da će američka dominacija biti „značajno smanjena“ do 2025, i da će ključna oblast kontinuirane američke superiornosti – vojna moć – u budućnosti biti manje značajna u sve konkurentnijem svijetu. Ruski predsjednik Dmitri Medvedev je finansijsku krizu 2008. opisao kao znak da se američko globalno liderstvo bliži kraju. Lider kanadske opozicione Liberalne partije, Majkl Ignatijef, ukazuje da je američka moć prošla svoj zenit. Kako možemo znati da li su ova predviđanja tačna? Trebalo bi imati na umu metafore organskog pada, koje navode na pogrešan trag. Za države nije moguće kao za živa bića predvidjeti životni vijek. Na primjer, nakon što je Britanija izgubila američke kolonije na kraju 18. vijeka, Horas Volpol je jadikovao da je Britanija postala „beznačajna poput Danske ili Sardinije“. On nije uspio da predvidi da će industrijska revolucija donijeti Britaniji drugi vijek čak veće uspona. Rim je ostao dominantan više od tri vijeka nakon vrhunca rimske moći. Čan ni tada, Rim nije kapitulirao pred drugom državom, nego je doživio mukotrpnu smrt koju su mu zadala razna varvarska plemena. Zaista, uprkos svim popularnim predviđanjima da će Kina, Indija ili Brazil prevazići SAD u predstojećim decenijama, klasično pomjeranje moći među velikim državama moglo bi biti manji problem od uspona modernih varvara – nedržavnih aktera. U svijetu zasnovanom na informacijama, u kojem vlada sajber-nesigurnost, raspršivanje moći moglo bi biti veća prijetnja od prelaska moći sa jedne države na drugu. Pa, šta bi značila demonstracija moći u globalnoj informatičkoj eri 21. vijeka? Kakve resurse će proizvesti moć? U 16. vijeku, Španija je napredovala zbog kontrole nad kolonijama i zlatom; Holandija 17. vijeka je profitirala od trgovine i finansija; u 18. vijeku Francuska je bila snažna zbog brojnijeg stanovništva i armija; a britanska moć u 19. vijeku počivala je na njenom industrijskom napretku i mornarici. Konvencionalna mudrost je uvijek držala da primat ima država sa najvećom vojskom, ali u eri informacija to je možda država (ili ne-država) sa najboljom pričom koja pobjeđuje. Danas, daleko od toga da je jasno kako se mjeri ravnoteža moći, a još manje kako razviti uspješne strategije opstanka. U svom inauguralnom govoru 2009, predsjednik Barak Obama je rekao da „naša moć raste sa njenom mudrom upotrebom; naša bezbjednost potiče iz pravednosti našeg cilja, snage našeg primjera, kvaliteta poniznosti i udržanosti“. Nedugo nakon toga, državna sekretarka Hilari Klinton je rekla „Amerika ne može sama riješiti najhitnije probleme, a svijet ih ne može riješiti bez Amerike. Moramo upotrijebiti takozvanu ‘pametnu moć’, čitav niz instrumenata koji nam stoje na raspolaganju”. Pametna moć znači kombinaciju tvrde moći komandovanja i meke moći privlačenja. Moć uvijek zavisi od konteksta. Dijete koje dominira na igralištu može zaostajati kada se nađe u kontekstu disciplinovane učinioce. Sredinom 20. vijeka, Josif Staljin je s podsmijehom pitao koliko divizija ima papa, ali četiri decenije nakon toga, papinstvo je i dalje netaknuto, dok je Staljinovo carstvo propalo. U današnjem svijetu, raspodjela moći varira u zavisnosti od konteksta. Ona se raspodjeljuje po modelu koji podsjeća na trodimenzionalnu šahovsku partiju. Na vrhu table, vojna sila je uveliko unipolarna, a SAD će vjerovatno ostati jedina supersila neko vrijeme. Međutim, na sredini table, ekonomska sila je već multipolarna duže od decenije, pri čemu su SAD, Evropa, Japan i Kina glavni igrači, a drugi dobijaju na značaju. U dnu table je sfera prekograničnih transakcija koje se odvijaju izvan vladine kontrole. Tu se nalaze različiti nedržavni akteri, poput bankara koji elektronski prebacuju sume veće od mnogih nacionalnih budžeta, i, na drugoj krajnosti, teroristi koji prebacuju oružje ili hakeri koji su prijetnja za sajber bezbjednost. Tu su i novi izazovi poput pandemija i klimatskih promjena. Na ovom dnu, moć se uveliko raspršuje, i nema smisla govoriti o unipolarnosti, multipolarnosti, hegemoniji ili bilo kojem drugom klišeu. Čak i nakon finansijske krize, vrtoglavi tempo tehnoloških promjena vjerovatno će nastaviti da podstiče globalizaciju i transnacionalne izazove. Problem za američku moć u 21. vijeku je što je sve više stvari koje su izvan kontrole čak i najmoćnije države. Iako Sjedinjenim Državama ide dobro kada su u pitanju vojne mjere, dešava se puno toga što te mjere ne mogu da uhvate. Pod uticajem informatičke revolucije i globalizacije, svjetska politika se mijenja na način koji sprečava Ameriku da sama postigne sve njene međunarodne ciljeve. Na primjer, međunarodna finansijska stabilnost je od vitalnog značaja za prosperitet SAD, ali Amerikancima je potrebna saradnja drugih da bi to osigurali. Globalne klimatske promjene, takođe, uticaće na kvalitet života Amerikanaca, ali SAD ne mogu riješiti taj problem same. U svijetu gdje su granice poroznije nego ikad, za sve, od droge, preko zaraznih bolesti do terorizma, Amerika mora pomoći u formiranju međunarodnih koalicija i institucija da bi se borila protiv zajedničkih prijetnji i izazova. Nije dovoljno misliti u smislu moći nad drugima. Takođe se mora misliti u smislu moći da se postignu određeni ciljevi. Povodom mnogih transnacionalnih pitanja, davanje moći drugima može nam pomoći da postignemo sopstvene ciljeve. U ovom svijetu, mreže i povezanost postaju važan izvor relevantne moći. Problem američke moći u 21. vijeku nije u padu, već u shvatanju da čak ni najmoćnija sila ne može postići svoje ciljeve bez pomoći drugih. Autor je profesor Kenedi škole državnog upravljanja na Harvardu i autor knjige „The powers to lead“ http://www.vijesti.cg.yu/index.php?id=315715
