Slavko Goldstein
Osvrt u Glasu Koncila pisale su neinformirane lijenčine Poštovani gospodine nadbiskupe, uzoriti kardinale! U Glasu Koncila od 18. listopada 2009. objavljen je “Osvrt“ Nadbiskupskog duhovnog stola na moje “Otvoreno pismo” Vama, koje sam objavio u Jutarnjem listu od 29. rujna u povodu Vašeg posjeta Spomen-području Jasenovac 24. rujna 2009. godine. Žao mi je što ste prepustili da taj “Osvrt” napišu neimenovani pisci, površni ljudi koji se nisu ni potrudili da steknu bar osnovne informacije o tematici o kojoj pišu. Da su samo zavirili u moju knjigu “1941. - Godina koja se vraća” ili pročitali bar jedan od pedesetak opširnih prikaza o njoj, morali bi se suzdržati bar od najglupljih insinuacija koje su olako prosipali po tom “Osvrtu”. Pripisujući mi “cinizam, neobjektivnost, pristranost i općenito - nekorektnost”, pisci “Osvrta” pitaju me zašto kao “partizan u Drugoj armiji Koče Popovića u Karlovačkoj brigadi” šutim o zločinima koje su možda počinile baš te jedinice, pa i općenito o zločinima partizana i poslijeratne komunističke vlasti. Umjesto bilo kakvog odgovora, molim da u mojoj knjizi pogledaju stranice 329-331, 419-438, 453-457 (paginacija prema drugom izdanju), pa će bar netko od neimenovanih autora “Osvrta” možda biti toliko korektan da se svojim čitaocima ispriča zbog “krivih navoda”. Nisam prešutio zločine Naravno da sam najprije opisao ustaške zločine, koji su prethodili i u mojem kraju bili znatno masovniji, ali na mnogo mjesta u knjizi osuđujem dugogodišnju “zavjeru šutnje” o nedjelima s naše, partizanske strane, pa ne krijem ni ona koja su se zbivala na terenu kojim sam se osobno kretao niti izuzimam svoju brigadu (vidi npr. stranice 358, 361-362, 397-398, 453-454). Međutim, po tonu kojim me autori “Osvrta” deplasirano prozivaju zbog moje navodne šutnje čini se kao da me smatraju krivim već i zbog same činjenice što sam bio partizan. Zar misle da sam trebao biti na onoj drugoj strani, koja mi je poubijala tri četvrtine očeve obitelji? U proljeće 1942. moja hrabra majka povela je u partizane mene kao 14-godišnjeg dječaka i mojega 10-godišnjeg brata kako ne bismo završili u Jasenovcu ili u Auschwitzu i do danas sam joj na tome zahvalan. Spasili smo žive glave i bili smo na pravoj strani velikoga rata, što me čini dovoljno samosvjesnim i daje mi snagu da smireno govorim i o tamnim točkama na našoj, partizanskoj savjesti. “Poput mnogih ratnih pobjeda u povijesti, ni naša nije ostala neokaljana”, napisao sam već na samome početku svoje knjige (str. 13). Poslije opsežnog i temeljitog istraživanja koje sam obavio da bih napisao takvu knjigu naravno da su mi smiješni Vaši autori kad me patetično prozivaju neka “navedem samo jedan primjer da je neki partizan... osuđen kao ubojica, odgovoran za kršenje ljudskih, nacionalnih, vjerskih i drugih prava. No, takvog primjera nema.” A što ako ih ipak ima, i to ne jedan primjer, koji se “Osvrtom” traži, već mnogo takvih primjera, kakvih se po knjigama i arhivima može naći svakako više od stotinu. Hoće li pisci Vašeg “Osvrta” bar tiho sami sebi priznati da ne vrijedi pisati o temama o kojima nemaš pojma? Na stranici 355 u mojoj knjizi mogu pročitati da je upravo zbog takvih zločina Vojni sud u Vojniću 19. ožujka 1942. osudio sedam partizana na smrt strijeljanjem i da je “u ljeto 1942. ratni sud štaba Prve zone (Kordun, Lika, Banija) osudio Petra Krnjaića na smrt i kazna je izvršena” jer je kao “komandant 1. bataljona Banijskog partizanskog odreda za vrijeme napada na Prekopu, selo u kojem je u svibnju 1941. izvršen pokolj glinskih Srba, naredio da se cijelo selo spali i poubijaju svi muškarci stariji od 16 godina”. Zahvaljujući intervenciji komandanta i komesara Banijskog partizanskog odreda, do ubijanja seljaka nije došlo, ali je već bio spaljen priličan broj njihovih kuća. (Taj događaj znatno je opširnije opisao Ivan Šibl u svom “Ratnom dnevniku“.) Partizanska vojska i JA strogo su kažnjavale neke zločine počinjene iz vlastitih redova, a neke zločine ne samo da nisu kažnjavale nego su ih zataškavale i nad njima je vladala prisilna šutnja. Ali to su već složenosti o kojima ne bi smjele pisati lijenčine koje nisu ni zavirile u relevantne arhive i zbornike dokumenata. Bilo bi mi jako drago, gospodine nadbiskupe, kad biste našli vremena da pročitate moju knjigu “1941. - Godina koja se vraća”, a molim Vas da barem zavirite u stranice koje su naznačene u ovome tekstu. Vjerujem da će Vam pomoći da svestranije sagledate istinu o traumama iz naše bliže povijesti o kojima polemičke rasprave nažalost još nisu završene, a nadam se da ćete uvidjeti kako većina prigovora upućenih mi u “Osvrtu” nije umjesna. Nedorečeno hodočašće Na moj stav da je Vaš “plemeniti put” i “vrijedan povijesni korak hrvatske Katoličke crkve” dolaskom u Spomen-područje Jasenovac na čelu impozantnog hodočašća “ostao nažalost nedorečen... (jer ste) propustili izraziti pijetet žrtvama na mjestu gdje se to čini u Jasenovcu i na svim stratištima svijeta - nad kriptom u kojoj leže ostaci pogubljenih” - autori “Osvrta” odgovaraju mi, među ostalim, i besmislicom da kad bi se “molilo podno spomenika, vjerojatno bi netko protestirao zbog molitve, jer su katolici kao žrtve u manjini itd.” Što to zapravo znači? Zar katolički biskupi treba da mole u znak pijeteta nevinim žrtvama samo tamo gdje su katolici kao žrtve u većini? Zar katolički svećenici ne duguju pijetet i nekatoličkim nevinim žrtvama? Na više mjesta u “Osvrtu” tvrdi se ili implicira tvrdnja da Crkva “sama, prema datim okolnostima, određuje gdje i na koji način molitvom izražava svoja čuvstva”, a zaboravlja se reći da je već najranije kršćanstvo, prije blizu 2000 godina, uvelo tradiciju da se usmrćenim mučenicima odaje počast i moli nad njihovim grobovima, moštima i kriptama, koje su obično smještene pored ili ispod crkvenih oltara. Ta je drevna tradicija iz kršćanstva sada ugrađena i u gotovo cijelu novovjeku civilizaciju, pa se tako poštuje i u Jasenovcu. Kripta sa zemnim ostacima pogubljenih logoraša smještena je podno spomenika i svatko tko želi na bilo koji način odati počast žrtvama po nepisanom pravilu i tradiciji odlazi do spomenika i kripte. Trebali ste se pomoliti Novinari sa svojim kamerama tamo su Vas i čekali, jer u prethodnim dogovorima s osobljem Spomen-područja Vaš je obilazak kripte bio i najavljen (iako nikakav pismeni protokol zaista nije bio dostavljen, kako sam u svojem prvom pismu Vama zabunom napisao, što mi je žao). Vi ste na čelu hodočašća zaista tim pravcem krenuli, ali zastali ste doslovce na pola puta i bez objašnjenja okrenuli se natrag. Zašto? Objašnjenja u “Osvrtu” ništa ne objašnjavaju, već naprotiv. Izazivaju sumnju da nije bilo ni prave namjere pokloniti se zemnim ostacima pogubljenih, što mislim da bi nedvojbeno bilo još neprimjerenije nego pomanjkanje vremena, kako je neslužbeno objasnila jedna osoba iz Vaše pratnje. Moj glavni argument da ste se kao krunom Vašeg hodočašća u Jasenovac trebali pomoliti nad kriptom pod spomenikom napisao sam Vam u prvome pismu: “Oba Vaša neposredna poglavara - papa Ivan Pavao II. i papa Benedikt XVI. - klečala su i molila pred spomenikom u Auschwitzu. Njihova simbolička gesta zauvijek je upamćen povijesni čin, daleko snažniji od lijepih riječi, koje su također znali izgovoriti. Zar Vam to nije dovoljno uvjerljiv uzor da ste se i Vi trebali pomoliti pod spomenikom u Jasenovcu?” Kao odgovor u “Osvrtu” je napisana samo jedna jedina rečenica, vrlo nejasna i smutljiva, u kojoj se izvrtanjem mojih riječi, dakle falsifikatom, meni imputira da sam rekao nešto što je sasvim suprotno od onoga što sam zaista napisao i rekao. Naravno, dešava se da žustri polemičari, u nemoći kad ostanu bez argumenata, nervozno pribjegavaju proizvoljnim tvrdnjama, neosnovanim insinuacijama, pa u krajnjim slučajevima čak i falsifikatima, ali je vrlo nezgodno kad se pod takve tekstove potpisuje Nadbiskupski duhovni stol. Na kraju, kao utjehu mogu reći da je ovaj “Osvrt” sa svojim neznalaštvom, insinuacijama i olako napisanim uvredama ipak samo izuzetak. Upadljivo odudara od uobičajene javne komunikacije visokih crkvenih institucija, koja se i u polemičkim tekstovima odlikuje uglađenim rječnikom i stilom. Nadam se da će bar u tom pogledu ovaj “Osvrt” ostati samo neugodni izuzetak. S poštovanjem Vas, gospodine nadbiskupe, pozdravlja i želi Vam svako dobro. http://www.jutarnji.hr/komentari/komentari/clanak/art-2009,10,22,,180337.jl Datum objave 22.10.2009 06:35 Zadnja izmjena 22.10.2009 06:35
