Enigma Josipović
Broj 526 <http://www.novossti.com/category/broj-526/> Datum objave: 15.01.2010. Piše: Marinko Čulić Najtočniju prognozu ovih predsjedničkih izbora dao je Milan Bandić. Da, bio je to referendum, kako je najavljivao u kampanji, ali ne referendum protiv Josipovića, nego – protiv njega. Zašto? Kako? Iz Bandićevog izbornog štaba već su u noći velikog poraza našli glavnog krivca u Državnom izbornom povjerenstvu (glupa zabrana jednog primitivnog spota, iako je ovaj možda najviše pokopao baš uskipjelog Bandića) i u USKOK-u (nedopustiva odluka da se usred kampanje, a ne mjesecima ili godinama prije, objavi da se vode istražni postupci protiv Bandića). Sumnjam da će taj štab nakon ovakvog poraza smoći živaca da sjedne i proanalizira dublje i ozbiljnije razloge tog poraza, a ako bi i sjeo vjerojatno bi bogobojazni Bandić rekao otprilike ovako (parafraziram jednu njegovu raniju zapaženu izjavu): “Pizda im materina komunjarska, zajebali su me, bog ih jebo bolesne.” I stvarno su ga zajebali. Ovo su prvi izbori u ovom desetljeću (o prethodnom da ne govorimo) koje SDP nije izgubio nakon histerične antikomunističke galame protiv navodne crvene nemani. Bandić zeznuo sebe i Kaptol Zapravo je najviše samoga sebe zeznuo Bandić. Sve te zapjenjene “antiboljševičke” kampanje pokretao je i orkestrirao Ivo Sanader, čak i u vrijeme kada je uživao općeprihvaćenu reputaciju civiliziranog reformatora. A tu je Hrvatska, moram reći, imala više sreće nego pameti. Nema, naime, sumnje da bi se po toj recepturi i danas nabijalo i šutiralo SDP kao staru kantu, da se u međuvremenu Sanaderov brod, s premalo vitra u jedrima i previše korupcijskog tereta u štivi, nije nagnuo i potonuo. Kao što upravo gledamo, svi, uključujući najbliže Sanaderove suradnike, smjesta su zbrisali s mjesta potonuća, distancirajući se sve u šesnaest od dojučerašnjeg neupitnog vođe i svega njegovog. Čak je i Andrija Hebrang vodio svoju predsjedničku kampanju s neusporedivo manje antikomunističke pjene na ustima nego što se moglo očekivati. Samo je Bandić bio dovoljno budalast da povjeruje kako je u Sanaderovom raskupusanom ideološkom ruksaku još ostalo nešto vrijedno da se iskoristi. Bio je u tome toliko slijep da nije vidio da s propašću Sanaderovog “puča” i on praktički gubi svaku mogućnost da pobijedi. To je isto kao da je 1945. godine otišao u ustaše. Ah da, ima još netko tko je bio dovoljno glup da povjeruje da se još isplati uhvatiti se za Sanaderove antikomunističke prnje. To je Katolička crkva, koja je u početku našla odličan model da ostane po strani, savjetujući vjernicima da glasaju za “nekorumpirane kršćane” (što nije Josipović, ali nije ni Bandić). No, onda je u dvosatnom razgovoru Bozanić-Bandić ovaj drugi valjda uspio uvjeriti prvoga da će biti i jarosniji i uspješniji borac protiv “boljševičkog jednoumlja” od Sanadera. I uzoritom kardinalu potekle su sline na usta. Izgurati na mjesto šefa države jednog tako revnosnog antikomunističkog križara, to je za njega bilo toliko privlačno da jednostavno nije mogao odoljeti. Tako je od Kaptola napravio drugog najvećeg gubitnika ovih izbora, iako je to mogao lako izbjeći i da je samo konzultirao kaptolske vrapce. I njima je, kladim se, bilo jasno da je Bandić morao glatko izgubiti nakon što se protiv njega okupila toliko široka koalicija, koja nije viđena još od 2000. godine, kada se protiv teško kompromitiranog i havariranog HDZ-a diglo na noge sve živo. Sada je to otišlo i dobar korak dalje. U projosipovićevsku alijansu ušli su predsjednik Republike Stipe Mesić, diskretno i predsjednica Vlade Jadranka Kosor, sve stranke najavljene nove buduće šestorke (SDP, HNS, IDS, HSLS, HSU, SDSS) i najjači Josipovićevi i Bandićevi protukandidati iz prvog izbornog kruga (Vidošević, Vesna Pusić, Kajin, djelomično čak i Primorac). Ušlo je, ukratko, sve što je moglo ući. Naravno da je to toliko široka i šarena koalicija, koju čine i izravni konkurenti na prvim sljedećim parlamentarnim izborima za dvije godine, da će biti kratkog daha. Blaškić na Josipovićevoj listi Ona se okupila samo zato da spriječi jednog sirovog i korumpiranog “slugu naroda” da po kratkom kursu Tuđman-Miloševićevog preokretanja komunističkog kaputa provede, uz pomoć Sanadera, novu nacionalističku revoluciju. I pomete ne samo SDP nego i sve ostale relevantne političke stranke, zajedno s HDZ-om, praktički cijelu parlamentarnu scenu. Koliko je to doživljeno kao realna opasnost svjedoči i činjenica da su je prepoznali i nestranački predsjednički kandidati, prvenstveno Nadan Vidošević, koji je pružio podršku Josipoviću, iako je njegov program “Nove pravednosti” nazvao besadržajnim mazanjem očiju. Ali i takav blijedi kandidat, koji je u svome populističkom udvaranju bio samo manje beskrupulozan od Bandića (Josipović je na listu podrške stavio, i to bez njegovog znanja, osuđenog ratnog zločinca Tihomira Blaškića, dok je Bandiću bio dovoljno dobar čak i neosuđeni monstrum Tomislav Merčep), sada je doživljen kao manje zlo. Čak kao spasilac. Trebalo je na svaki način spriječiti dolazak na vlast čovjeka koji je s osloncem na obavještajno i kapitalističko podzemlje otvoreno najavio POKRETanje najgoreg dijela braniteljskih udruga i lumpen-sloja gubitnika tranzicije. A u takvoj situaciji izbore su mogli dobiti ne samo Josipović, nego i njegova supruga Tatjana, kći Lana, čak i njihova kornjača Korni. Samo da pobjedu ne odnese Bandić i iz njegove sjene strahom od zatvora raspamećeni Sanader. Pri tome su, rekosmo, Josipovića izabrali ne samo SDP i ostatak lijevog centra, čiji kapaciteti ni približno ne dostižu 60-ak posto koliko je on dobio, nego i centar, pa i dio desnog centra (pobjeda u Dalmaciji i Slavoniji). Zato njegov rezultat, koji je ispod Mesićevih najvećih izbornih trijumfa, ali ne previše ispod, stavlja pred trećeg predsjednika neke nove izazove, no otvara mu i neke nove, dosad nepoznate mogućnosti. Recimo, da uspostavi mostove između hrvatske ljevice i desnice jer to, svaki iz svojih razloga, nisu uspjeli obojica dosadašnjih glavnih predstavnika lijevog centra, Račan i Mesić. Prvi se previše bojao desnice da bi ga ova ozbiljno shvaćala, dok joj je drugi previše prkosio da bi njoj, iako ga je u određenoj mjeri respektirala, ikakvo pomirenje s njim dolazilo u obzir. No, Josipović možda ima šanse, ako spretno kombinira ostavštinu jednog i drugog. Mesić je bio ledolomac detuđmanizacije i ono najpozitivnije što je ostavio za sobom Josipović ne smije nipošto iznevjeriti, dapače to može produktivno unaprijediti ako prihvati nešto od Račanove nepresušne potrebe da stalno osluškuje kako diše hrvatska desnica. Prznica Milanović Naravno, nije na Josipoviću da ugađa onom najgorem, sanaderovsko-bandićevskom dijelu desnice u HDZ-u i izvan njega jer za to, konačno, nakon uvjerljive izborne pobjede nema ni potrebe ni prava. Tu je sada Jadranka Kosor, čije dosege treba oprezno mjeriti, ali ona barem zasad pokazuje želju da obustavi teške ideološke bitke koje su bile samo proziran paravan pod kojim je Sanader provodio najordinarnije pelješenje voljene Hrvatske, uključujući i najveću svetinju, hrvatsku državu. Posebno je važno da se Josipović najviše baš u tome osamostali od przničavog Milanovića (eto, i Bandić je barem u nečemu u pravu), jer ovaj ima neviđeni talent da i najneznatnije i najbanalnije političke promjene iznuđuje metodama visoko turiranog rovokopača ili buldožera. Zato je njegova komunikacija s novom premijerkom jedva išta manje “ljudožderska” nego Jadranke Kosor sa Sanaderom, a to znači da čovjek naprosto nije ovladao, i tko zna hoće li ikada, svim slovima političke abecede. Nije puno bolje ni sa značajnim dijelom lijevo-liberalnih medija koji posljednjih tjedana izlijevaju čitave vrčeve žuči na glavu Jadranke Kosor, što preventivno i nije toliko loše. Ali loše je što ni Milanović ni oni ne shvaćaju da Hrvatska ne može u ničem bitnom napredovati bez modernizacije i aktivnog sudjelovanja HDZ-a. To je bjelodano pokazalo izručenje glavnih hrvatskih optuženika u Haag, to će možda još više pokazati borba protiv korupcije, koja presudno ovisi o sudstvu, policiji, tajnim službama. A sve to još uvijek je u rukama HDZ-a. Ako Josipović uspije ući u val dobrih vibracija koje sada dolaze iz HDZ-a, njegov svileni pristup gorućim pitanjima mogao bi se pokazati vrlo produktivnim. Ako ne, potvrdit će se dojam koji se nametao tokom dobrog dijela kampanje, da je riječ o mlitavom šonji za kojeg je i pet dana, a kamoli pet godina na Pantovčaku – jednostavno previše. http://www.novossti.com/2010/01/enigma-josipovic/
