POGLED IZ SARAJEVA: NASTAJE LI NOVA SRBIJA utorak, 19 januar 2010 12:38 Piše Enver KAZAZ, Nezavisne novine
Tadićeva najava rezolucije o genocidu u Srebrenici, pa i u slučaju da bude praćena dokumentom koji će osuditi sve ratne zločine, što znači i one izvršene nad Srbima, najviše političke koristi donosi BiH Teško i mučno raskidajući sa Srbijom Miloševićevog političkog nasljeđa Tadić je, nakon Đinđićeve demokratske geste, svojom proevropskom politikom i sporim, ali upornim procesom demokratizacije uistinu počeo zasnivati novu Srbiju. O tome ne svjedoče samo unutarnji procesi u toj zemlji, već i Tadićevi pokušaji da joj poslije krvavih ratova, genocida i zločina koji su se desili u njima, a za koje odgovornost i krivicu snose, između ostalih, i srbijanske institucije u vrijeme Miloševićeve diktature - pribavi novi imidž i novi simbolički kapital kao vrijednosti koje se ponajviše cijene u kontekstu današnjeg svijeta. Institucije EU su prepoznale takva Tadićeva nastojanja, pa se više na Srbiju u evropskom i svjetskom kontekstu ne gleda kao na zemlju koja je dolje, duboko na Balkanu tvornica mraka i očaja. Upravo suprotno, na Srbiju se pod Tadićevom vlašću počinje gledati kao na zemlju evropske perspektive koja u sebi posjeduje potencijale za realizaciju suvremenih civilizacijskih vrijednosti. Ovu ocjenu nužno je istaći, ma kako ona zvučala u ušima Tadićevih kritičara, pogotovu onog dijela javnosti koji njegove poteze kritizira sa stajališta najplemenitijih intelektualnih ideala i gotovo utopijske čežnje za brzom, rezolutnom demokratizacijom i potpunom transformacijom Srbije iz zemlje rigidnih miloševićevski postuliranih vrijednosti u zemlju evropski utemeljenih demokratskih i svih drugih državnih i društvenih normi. Tim prije što se na svako pomirenje u regiji gleda iz perspektive apriornog nepovjerenja, a onda i iz ugla ratnog užasa i s njim tijesno povezanog kolektivistički zasnovanog emocionalizma, postratne ideološke traumatizacije i socioze, a bez nužnog postupka racionalizacije i ozbiljne politološke, sociološke i svake druge analize. Kada bi se ozbiljno analizirala kritička stajališta o Tadićevoj politici, ona bi se aproksimativno mogla svesti na dva krajnje suprotstavljena modela. Jedni smatraju da Srbija ide puževim korakom u svojoj demokratizaciji, te da je taj proces samo maska za ono što je stvarni politički cilj - dominaciju Srbije nad drugim, susjednim zemljama, prije svega nad BiH. Takvi kritičari Srbiju optužuju da želi nekada, u povoljnim okolnostima u budućnosti usisati u sebe Republiku Srpsku. Oni, nadalje, ne odstupaju od onih kriterija ideologije koja na bazi slike susjeda, bilo etničkog, bilo državnog, neprestano producira naracije o neizbježnom neprijateljstvu. KRITIKA ZDESNA Drugi Tadićevi kritičari, pak, smatraju da je on iznevjerio viševjekovne ideale Srbije i mitske ideološke konstrukcije svesrpstva, pri čemu se na njega u vidu optužbi sručuje cijeli arsenal ideoloških fantazmi, mitema i mitova poznatih iz one ideologije, politike i linije kulture koje su bilo direktno, bilo posredno odgovorne i krive za nedavni strašni rat i stravična tragična iskustva koja smo svi u regiji proživjeli. Tadić je, dakle, na jednoj strani izložen kritici krajnje srbijanske i bosanskosrpske desnice koja je zakovana u mitske interpretacije krvave prošlosti i koja prošlost nameće kao jedino mjerilo budućnosti. S druge strane, predsjednik Srbije izložen je i oštroj kritici desnice iz susjedstva, prije svega one bošnjačke, koja mu pripisuje stalno političko licemjerstvo u odnosu prema BiH i nedovoljnu odlučnost da raskine sa Miloradom Dodikom i njegovim secesionizmom. Toj desnici, u konačnici, je stalo da namjesto politike regionalnog prijateljstva održi politiku kao rigidnu moć koja upravlja mitskocentričnim slikama etničkog neprijatelja, nastojeći da ih neprestano proizvodi tako da one, te slike, premreže ukupnu budućnost. Liberalna i ljevičarska kritika Tadićeve politike optužuje ga, počesto s dosta dobro utemeljnih argumenata i s puno prava, da je on tipični pragmatični real političar bez stvarne vizije nove Srbije, te da ova zemlja pod njegovim vođstvom gubi dragocjeno vrijeme, zaostaje za regionalnim kontekstom, bez šanse da se brzo priključi suvremenim evropskim tokovima. Naravno, ljevičarska i liberalna kritika Tadićeve politike želi brzu, efikasnu, do kraja izvedenu transformaciju Srbije, nerijetko previđajući činjenicu da je politika presudno kontekstualno određena i da je nemoguće te mnogostruko negativne kontekste brzo i efikasno promijeniti. Zato npr. srbijanski liberali i ne mogu dobiti podršku većine biračkog tijela, iako bi oni možda mogli brže voditi Srbiju ka Evropi. Ali, kontekstualno određenje politike vodi ka zaključku da su liberali utopijski dio srbijanske politike budućnosti, a da je Tadićev politički model usklađen sa realnim okvirima. Jednostavno rečeno, sukob na relaciji utopijske vizije i demokratske real politike može biti najdragocjeniji, ne samo za Srbiju nego i za regiju u cjelini. Budući izgled Srbije, kao i regije u cjelini, presudno će ovisiti od tog sukoba. Kažem sukoba, jer bi ukidanje razlika između ta dva politička koncepta značilo i ukidanje pluralističkih vizija budućnosti, a dugoročno bi dokinulo šansu da npr. liberali ili neki drugi politički subjekti prestanu biti demokratskim korektivima sadašnjih, a i budućih srbijanskih vlasti. No, temeljno pitanje u takvoj situaciji jeste ono koje proističe iz ovdašnjeg jadnog, katastrofalnog političkog stanja obilježenog ideološkim naracijama i političkim stajalištima o nedovršenom i nedovršivom ratu. Pritom se takvim ideološkim nacrtima i politikama pridodaju one koje svaku sem dejtonske organizacije države smatraju nemogućom, pa BiH drže u stanju nedovršive države. U BiH su neprestano na vlasti one ideologije koje su prouzročile rat, raspolagale našim životima u ratu, a direktno su odgovorne i krive za genocid, masovne zločine, urbicid, i sva druga zla koja rat sa sobom nosi. Ne mislim pritom izjednačavati krivicu i odgovornost. To nipošto, ali politička situacija u BiH od rata naovamo posvjedočava životvornost tih ideologija, koje preuzimaju različiti, čak nekad direktno suprotstavljeni politički subjekti koji i opstaju na vlasti baš zahvaljujući upotrebi i jačanju takvih ideoloških naracija. Tako nas ne treba iznenaditi ako jednom od SNSD-a tu etnonacionalističku ideologiju prisvoji neki drugi politički subjekt, na sličan ili isti način kako ju je SNSD oteo od SDS-a, koji se pod Čavićem uspio u izvjesnoj mjeri demokratizirati, da bi ga Bosić vratio unazad. Ili, na bošnjačkoj strani, Silajdžićeva stranka je ukrala rigidnu etnonacionalističku ideologiju Tihićevoj SDA, da bi ih od obje pokušavao danas prigrabiti novi rigidni politički subjekt, Radončićev Savez za bolju budućnost. Na bosanskohrvatskoj političkoj sceni neposredno prije i nakon propasti tzv. aprilskog paketa iz 2006. godine, koji se pokazuje danas kao mjesto bosanskohercegovačke političke žudnje, ratnu ideologiju od HDZ-a bio je na trenutak ukrao HDZ 1990. RADIKALIZOVANA BOSNA Kad se ima u vidu takva politička situacija, onda se nameće zaključak da se za razliku od susjedstva, najprije Hrvatske, a onda Crne Gore, te potom i Srbije, obilježenog procesima demokratizacije i odricanjem od politika rata za račun gradnje politika mira, BiH radikalizirala, vrativši se na metanarativnoj razini ideologije u stanje mira kao nastavka rata političkim sredstvima. U takvom kontekstu Tadić, nakon što su politički subjekti iz Hrvatske direktno bosanskohrvatskoj politici dali do znanja da ima oblikovati svoju budućnost isključivo u BiH, a ne u tuđmanovskim ideološkim fantazmama o velikoj Hrvatskoj, svojim zadnjim gestama i implicitno i eksplicitno šalje identičnu poruku bosanskosrpskim političkim subjektima. Je li taj sistem poruka zakasnio - pitanje je za ozbiljnu diskusiju, ali da je dobro došao cjelokupnoj BiH, a pogotovo bosanskosrpskim političkim subjektima, činjenica je već u ovom trenutku od velike važnosti. Zakon o Srbima u dijaspori što ga je Tadić najavio sa jasnom porukom da oni moraju biti lojalni građani država u kojima žive, te najava donošenja rezolucije o Srebrenici, nisu političke geste koje doprinose samo pomirenju u regiji, već otvaraju šansu da se u njoj konačno zasnuju postratgičke politike susjedstva i prijateljstva. Dugoročno gledano, bez obzira na to što je politika disciplina koja nas uvijek može iznenaditi svojim negativnim rezultatima, brzim i neočekivanim obrtima, iznenađujućim paradoksima, može se konstatirati da će u odnosu na BiH Srbija biti ne više samo na geografskom Istoku, već ponajprije na političkom demokratskom Zapadu. Naredni bitan momenat u takvoj konfiguraciji regionalnih politika budućnosti jest onaj koji se veže za stav da se BiH u ovom momentu, ali ni u doglednoj sutrašnjici, ne može demokratizirati iznutra, zbog ideoloških i političkih subjekata koji su u njoj na vlasti. Ova se zemlja, nažalost, može demokratizirati isključivo izvana, iz najbližeg susjedstva, dakle iz Hrvatske i Srbije, ali jedino u slučaju da te dvije zemlje odluče to učiniti skupa i sa istim intenzitetom. Velikodržavni ratni ideološki projekti više ne stanuju u vladajućim srbijanskim i hrvatskim elitima, ali su i te kako živi u glavama bosanskohercegovačkih etnonacionalista. Od još vitalnih ostataka tih velikodržavnih ideoloških projekcija sržno žive sva tri bosanskohercegovačka etnonacionalizma. Sva tri ta etnonacionalizma, nadalje, ne mogu raskrstiti sa interpretacijom rata kao toposa u kojem su presudno oblikovani, te baš zbog toga ne mogu krenuti u projekt nužne denacifikacije na razini ideoloških i političkih naracija, a da se o onoj zakonski reguliranoj i ne govori. Promatrana u takvom kontekstu, Tadićeva najava rezolucije o genocidu u Srebrenici, pa i u slučaju da bude praćena dokumentom koji će osuditi sve ratne zločine, što znači i one izvršene nad Srbima, najviše političke koristi donosi BiH. Na međunarodnom planu ona podrazumijeva ispunjavanje obaveza što su ih pred Srbiju postavile međunarodne institucije, a na regionalnom ona je uvod u svojevrsnu političku katarzu i raskid sa viktimizacijskom naracijom u ideologiji i politici koja je presudno obilježila predratno političko stanje, ratni pakao i postratno političko mrcvarenje. Za samu Srbiju ona je od vitalnog interesa jer će nužno izvesti demitologizaciju ideološkog sistema naracija i politike. A to znači da će ideologije i s njima sukladne politike morati pasti iz mitskih naracija u stvarnost, suočiti se s njom te na unutrašnjem, srbijanskom, ali i na regionalnom planu zasnovati novi poredak društvenih vrijednosti. Takva šansa se naprosto ne smije propustiti, bez obzira na sve desničarski rigidne kritike i prigovore koji već danas tuku po Tadiću. Samoj, pak, desnici i u regiji i u BiH izvlači tlo ispod nogu Tadićeva najava donošenja zakona o srpskoj dijaspori i rezolucije o Srebrenici, te podrška teritorijalnoj cjelovitosti i suverenitetu BiH, kao i odbijanje da Srbija učestvuje u Dodikovoj maškaradi oko referenduma. Ostavljena u tom zrakopraznom prostoru, desnica više neće moći računati na rat kao izvor svoje politike mržnje, nego će se morati okrenuti govoru o tipu kapitalizma koji zastupa. A čekajući odgovor na pitanje nastaje li to nova Srbija, bosanskohercegovačkom stanovništvu ostaje da do tog trenutka živi u etničkim getima, bez političke katarze i sa perspektivom još gorih oblika siromaštva. http://standard.rs/vesti/36-politika/3727-pogled-iz-sarajeva-nastaje-li-nova-srbija-.html
