Slučaj Bajić – kako izbjeći odgovornost za Loru <http://www.novossti.com/category/broj-528/> Broj 528
Tagovi: <http://www.novossti.com/tag/lora/> Lora, <http://www.novossti.com/tag/mladen-bajic/> Mladen Bajić Datum objave: 30.01.2010. Piše: Igor Lasić Kad se ono prije desetak ljeta u Splitu počelo zahuktavati oko godinama potiskivanog horora što se tokom rata odvijao u tamošnjoj vojnoj luci Lora nad stotinama srpskih civila i ratnih zarobljenika iz Hrvatske i BiH, te su predstavnici vlasti na odlasku – bilo je to baš vrijeme smjene vladajućih – stali uništavati dio dokumentacije vezane uz taj slučaj, jedan je lik među njima zasvijetlio iluminacijom kakvu obično pripisujemo svecima, spasiteljima, pravednicima, čudotvorcima i sličnome svijetu što ga također lakše nalazimo na filmu negoli u zbilji. Njegovo ime tad se pročulo šire od hrvatskog juga na kojem je službovao: Bajić, Mladen Bajić. Ovaj isti Bajić, naime, koji danas već dva mandata radi kao glavni državni odvjetnik, i sad se vladajuća koalicija i saborska opozicija natežu oko mogućnosti za njegov treći mandat. On je tada spašavao dokumente vezane uz strašne događaje u Lori, kako bi se jednog ljepšeg dana mogli iskoristiti za utvrđivanje potpunije istine i procesuiranje mučitelja, ubojica i drugih koji su bili upleteni u zločin… U godinama koje su slijedile, međutim, Mladen će se Bajić pokazati kao jedan od glavnih opstruktivaca, što se tiče Lore, ali i nekih drugih primjera. Jer, ispostavit će se da je Bajićev angažman služio, po svoj prilici, uglavnom zbog njegova vlastitog uspostavljanja kontrole nad daljnjim zbivanjima u okviru istražnog i sudskog postupka za Loru, a ne u svrhu onih motiva kakvi su vodili npr. Tončija Majića ili Marija Barišića, naše sugovornike uz ovaj tekst. Znalo se na vrijeme Da skratimo, nije trebalo puno dovijanja kako bi se ustanovilo što pogoni Bajića da se ponaša tako – samo naoko – kontradiktorno: pa, on je u vrijeme rata bio zamjenik vojnog tužitelja u Splitu, nadležan za područje kudikamo šire od gradskih četvrti između Stobreča i Solina, a o Lori da i ne govorimo… Drugim riječima, Bajić je suodgovoran za ono što se u Lori događalo, budući da sve to nije postalo znano tek nakon rata, nego su ovlašteni pojedinci poput Marija Barišića upozoravali na zvjerstva i ranije, višekratno i oficijelno utemeljeno. Sva je sreća da su i Barišić i Majić i poneki drugi sa svoje strane prikupljali i čuvali dokumentaciju i svjedočanstva; u protivnom, teško da bismo imali o čemu pisati kad pišemo o Lori. Taj slučaj, inače, zapeo je negdje između prvog i drugog suđenja, koja se uobičajeno već nazivaju “Lora 1″ i “Lora 2″. U prvom, nalik mučnoj, postapokaliptičnoj lakrdiji na čelu sa splitskim županijskim sucem Slavkom Lozinom, suđeno je od 2002. godine nekolicini zločinaca zbog onoga što su u Lori načinili manjem broju srpskih civila iz splitske okolice. Lozina ih je sve oslobodio, no Vrhovni sud je to poništio, pa su optuženi zatvorski čuvari u obnovljenom procesu 2005. godine osuđeni na kazne zatvora od šest do osam godina. Neki su od njih već nekoliko godina na slobodi; lijepo su se vladali u zatvoru, a što i nije tako teško kad od čuvara postaneš uznik. Naravno, nije suđeno nikome od njihovih pretpostavljenih, iako je dokazano da su bili obaviješteni o svemu, pa se ondašnji zapovjednik Vojne policije Mate Laušić i dan-danas u javnosti mirno predstavlja kao “stručnjak za terorizam”, a ne, primjerice, terorist. Kako bilo, sad nas očekuje “Lora 2″, mada treba reći da nas taj proces očekuje već dugo i zapravo se uopće ne zna kad će otpočeti. Zbog takvih je primjera drastičnog otezanja pri sankcioniranju ratnih zločina predsjednik Europske komisije Manuel Barroso nedavno prigovorio premijerki Jadranki Kosor. U drugom sudskom postupku trebalo bi se suditi zbog zločina nad isključivo vojnim zarobljenicima, u isključivo jednom, vremenski ograničenom razdoblju višegodišnje zloupotrebe prostora u Lori. Poznat je, recimo, slučaj desetorice izmrcvarenih Crnogoraca, ali i drugih koji su imali tu nesreću da ih nakon zarobljavanja dovedu baš u Split, često izravno s teritorija Bosne i Hercegovine. Pri takvom reduciranju procesuiranog zločina, prema razdoblju i porijeklu ili statusu žrtve, međutim, otvara se dodatni problem o kojem ovdje nešto šire govori Tonči Majić. Do guše u sukobu interesa A mi se još malo vratimo na Mladena Bajića, čiji su nemali napori i doveli do ovakvog rastezanja i cjepkanja postupaka, no koji nam nije tema u novinama zbog konačnog nastavka priče o Lori, nažalost, nego zbog politikantskog nastojanja da ga se zadrži na sadašnjoj funkciji glavnog državnog odvjetnika. O njegovoj odgovornosti za neprocesuiranje ratnih zločina se danas uglavnom i ne piše, nego ga se proziva zbog pasivnosti u vezi s korupcijskim i sličnim privrednim kriminalom. Koji bi, eto, u trećem mandatu imao riješiti, jer ga je sad baš krenulo, najednom. U oba primjera, ratnih zločina i mirnodopskih malverzacija, Mladen Bajić nalazi se do guše u sukobu interesa. Dok suprostavljene strane raspravljaju o rezultatima njegova rada, bilo bi jednostavnije vidjeti da se on ustvari suštinski pojavljuje na oba pola ključne relacije: daju mu se atributi onoga tko rješava problem u ime naroda i pravde, a već se nalazi među onima koji su problem stvorili i zataškavali ga. Bajiću bi se trebalo i samom suditi zbog toga, a ne mu se pružati novu mogućnost da odlučuje o tome kad će se, kome i kako suditi zbog Lore. U protivnom – a izvjesno je baš to protivno – zadržat ćemo stanovitu rezervu prema odluci vladajućih, i nastaviti sumnjati kako je Bajić i dalje državni tužitelj ponajprije zato da bi se preko njega iz stranačko-političkih centara opet nadzirali trgovački putevi ovdašnjim pravom i pravdom. Tonči Majić, predsjednik Dalmatinskog komiteta za ljudska prava Bajić želi odvući trag što dalje od svoje odgovornosti - Jako je zanimljivo kako danas, u kontekstu dijaloga između vlasti i oporbe o mandatu glavnog državnog tužitelja, gotovo nitko ne spominje ratne zločine i ulogu Mladena Bajića, nego samo kriminal vezan uz korupciju i sl. A znamo da je upravo u ratu on bio nadležan za područje od Dubrovnika do Rijeke i Krajine. Inače, kad sam ga svojedobno tražio pomoć u vezi sa zločinom nad srpskim civilima u selu Grubori, zatajio mi je da je baš on bio nadležan i za to mjesto u vrijeme počinjenja nedjela. Problem s Lorom i Bajićem sastoji se u tome da je pravosuđu već nametnut parcijalni odnos prema tom slučaju, pa se stvar iscrpljuje u rascjepkanim postupcima, iscrpljuje se javnost, gura se zločin u zaborav… Evo, nakon 20 godina imat ćemo sudski procesuirana tri mjeseca užasa u tom vojnom zatvoru, pa se samo pitam koliko će nam desetljeća trebati za ostatak rata. Naše pravosuđe je namjerno pasivno, primjerice u kontaktu sam s jednim svjedokom za zločin nad desetoricom crnogorskih ratnih zarobljenika u Lori, on se nalazi u Australiji i spreman je svjedočiti u Hrvatskoj, ali nitko se nije potrudio da ga službeno kontaktira. Jasno, mislim da Bajić namjerno tako vodi čitavu stvar, iz sasvim osobnih motiva. Vjerujem da on sam inače uopće nije nacionalist ili takvo što, no tako mu odgovara radi njegovog vlastitog interesa. On samo želi odvući trag što dalje od svoje odgovornosti u ono vrijeme i zasad mu to dobro polazi za rukom. Šteta, jer je riječ o bistrom, ali očito nemoralnom čovjeku. To nam dobro pokazuje njegovo sramotno i apsurdno svjedočenje u Haagu, u vezi s “Olujom”, za koju je također bio nadležan na području sektora Jug, a kada je izjavio da srpske civile u Krajini nisu ubijali hrvatski vojnici, nego civili koji su navukli uniforme HV-a. Mario Barišić, ratni zapovjednik šibenske satnije Vojne policije HV-a Odabrao je da bude pasivan - O državnom tužitelju Mladenu Bajiću mogu reći da je veoma sposoban, u stručnom smislu. To mogu reći ne samo kao bivši vojni policajac, nego i kao netko tko je prije toga bio u krim-policiji. Ali, zbog te je svoje sposobnosti Bajić još opasniji, jer je ujedno riječ o krajnje nemoralnoj osobi. Naime, ako on ne rješava ono što bi morao rješavati, to znači da nije problem u njegovim kvalifikacijama, nego u svjesnoj namjeri da bude pasivan, vjerojatno zbog toga što je dobio mig da tako učini i zbog toga što kalkulira da bi mu tako politički moglo biti isplativije. Bajiću, i ne samo njemu, službeno sam prenio sve nalaze u vezi zločina počinjenih u Lori, na vrijeme da se spase neki ljudi, civili, no bilo je uzalud. I sve sam to kasnije ponovio istražnom sucu. Računao sam da će proces ići u tom smjeru jer su činjenice bile jasne. Ali, na suđenju sam shvatio da nema ništa od toga, da proces nema veze s mojim svjedočenjem. Čak se i sudac Lozina, kakav jest da jest, tada začudio što su me uopće zvali ako me ne žele pitati o suštini stvari. Cilj svega toga, što se tiče Mladena Bajića, je zataškavanje njegove uloge iz onog doba. Slična iskustva imam i povodom nekih drugih slučajeva, s njegovim kolegama Žganjerom i Galovićem iz Šibenika odnosno Zadra. Evo, i dalje me policija poziva da dajem nove tj. da ponavljam svoje iskaze: u posljednjih mjesec dana zvali su me četiri puta, i očito je da se sve to nanovo zahuktava. Odlazio sam na policiju sa svim svojim materijalima, puna dva registratora originalnih dokumenata. Tražili su me da im predam tu dokumentaciju, ali sam odbio, rekao sam da nema šanse. Oni bi to uništili samo da opet zaštite sebe. http://www.novossti.com/2010/01/slucaj-bajic-%E2%80%93-kako-izbjeci-odgovornost-za-loru/
