06.02.2010. | 17:18
Objavljujemo nepoznato pismo KOJE je Predrag Matvejević prije gotovo 36 godina
uputio predsjedniku SFRJ josipu brozu
Dragi druže Tito, odstupi sa svih funkcija
Predrag Matvejević
Dragi druže Tito, dva puta sam odlagao da ovo pismo napišem i uputim. Prvi put
ne učinih to, u prošloj godini i krajem pretprošle, zbog teške opće situacije u
našoj zemlji. A zatim naiđe Vaša bolest sa svim onim što se isplitalo oko nje,
a onda, kasnije, čekah da prođe kongres, svjestan da samo Vi možete jednoj
takvoj sintezi traženja novih rješenja i razračuna sa starim i preživjelim
shvaćanjima dati onaj jedinstveni historijski pečat koji joj je potreban da
bude i znači ono što nam je toliko važno da jeste.
Prilikom Vaše, srećom kratkotrajne, bolesti bio sam ogorčen, osluškujući i
ovdje u Zagrebu gdje živim i u Beogradu gdje često boravim kako bi Vas se na
srodan način htjeli riješiti svi oni, avaj prilično brojni krugovi kojima smeta
bilo jedinstvo bilo ravnopravnost naroda ove zemlje. Jer, nije tu, naravno, u
pitanju samo sahranjivanje Josipa Broza, nego daleko više želja da se njegovo
djelo ponizi i poništi...
Pribojavamo se nacionalizma i rata
Prema iskustvima koja smo odavno mogli steći, znamo koliko bi bilo naivno i
utopistički misliti da zajedništvo naroda s ovog tla neće i u budućnosti
nailaziti na “teškoće” i proživljavati tko zna kakve sve ne “krize”. Mi nemamo,
uzevši nas u cijelosti, zajedničke historije koliko druge, homogenije zemlje da
bismo lako odolijevali iskušenjima što dolaze iznutra ili izvana.
U tome smislu, najjače i najjedinstvenije iskustvo koje smo svi zajedno
proživjeli i koje našoj povezanosti daje najveći stupanj historijske
homogenosti, je Narodnooslobodilački rat, Revolucija, napori obnove zemlje i
teškoće njene izgradnje. Sve smo to skupa iznijeli i podijelili u zajednici, s
Vama na čelu. Ne govorim ovo apologetski, druže Tito, stran mi je takav govor i
mislim da nije dostojan ne sam književnika, nego bilo kojeg slobodnog čovjeka,
pogotovu komuniste...
Gore rečenim pokušavam u stvari, postaviti na pravu historijsku osnovnu sve ono
što Vam kanim u nastavku saopćiti. Ja na sreću nisam ni prvi ni jedini, ni u
ovoj zemlji niti izvan nje, koji misli da ste Vi stvarno čovjek koji
utjelovljuje naše jedinstvo, da se Vaše djelo istinski podudara sa značenjem
povijesti koja nas je sjedinila, nakon svega i svemu usprkos...
Vama su dobro poznata i nagađanja ovakvih ili onakvih ljudi o tome “što će biti
kada ode Tito”. Neću govoriti o tome! Znate li, međutim, dovoljno o brigama
ljudi organski vezanih za ono čemu je cijelo Vaše djelo dalo zamaha i
postojanosti? Pokušao bih iz te perspektive nešto kazati. Da se svi, na ovaj
ili onaj način, pribojavamo Vašeg napuštanja političke scene, kako se to kaže -
čak i oni koji to najviše žele - to također nije potrebno ponavljati.
Vi, uostalom, itekako dobro znate kakva se sve rješenja proriču, od anarhije i
rascjepa, preko sukoba nacionalizma ili bratoubilačkog rata, do vojne
intervencije, domaće ili strane, povratka “čvrste ruke”, ponovnog svrstavanja u
lager, i sl. Nikog imalo razumnijeg ne bi, u stvari, trebalo uvjeravati da je
jedina prava alternativa svim gornjim računicama i račundžijama nastavak
samoupravljanja i nesvrstanosti, tj. nastavljanje svega onog što nam jest, kako
rekoh, svima zajedničko.
Na ovom svim i svačim izbrazdanom tlu, bilo je, međutim, uvijek pomućenih
pameti i nerazboritih zanosa koji su, na raznim stranama, imali odjeka i
nalazili sljedbenike, “Politički razum” je u nas više iznimka negoli pravilo.
Morat ćemo se, dakle, boriti za ono što smo tako teško i mukotrpno i, napokon,
krvavo stekli, s titovskih pozicija zajedništva...
Da bi takva borba mogla biti djelotvorna, potrebno je da sve pozicije ostanu
čiste i čvrste, neuzdrmane ni dobi ni nesporazuma. Tu je pred Vama ponovo jedna
situacija sudbonosnija i odlučnija nego što na prvi pogled izgleda. Da objasnim
što mislim: zdravlje i snaga su Vas do sada dobro služili, a nadamo se da Vas
neće onemogućiti da nas i ovaj put, usprkos neumitnosti godina i trajanju
ljudskog vijeka, izvedete načistac.
Nitko ne može osigurati trajnog Vašeg djela, u situaciji u kojoj jesmo, jače i
potpunije negoli Vi sami. To je možda jedan od paradoksa naših prilika, ali je
tako! Smatram da se, zbog toga, ne smije ništa propustiti što bi moglo biti
presudno. I samo zato Vam pišem ove retke.
Sjetite se Churchilla, De Gaulea, Maoa
Da, napokon, pređem na ono što je najbitnije u samoj ovoj stvari. Da je sve
skupa, kojom srećom (ako tu riječ “sreća” nešto znači), išlo lakše nego što je
išlo i da nije iskrsavalo sve što je iskrsavalo, uvjeren sam da biste se Vi,
unatoč čilosti i razboru s kojim nosite godine, najvjerojatnije već bili
povukli i prepustili mlađima Vaše brojne dužnosti i goleme obaveze. O tome sam
razmišljao i kao o našem, posebnom problemu, i kao općem problemu historijske
ličnosti kakvu Vi predstavljate.
U dijelu historije koji je za nama, pred sličnim alternativama našle su se i
neke druge historijske figure našeg vremena: Churchill, Staljin, De Gaulle, Mao
Ce-tung, svaki sa svojim općim i posebnim razlozima da još “ostane” ili da se
pravovremeno “povuče”...
Znam koliko u Vašem slučaju naši “posebni” i te koliko posebni, kada je riječ o
povijestima kakve bijahu naše razlozi imaju više težine! Kada to kažem imam na
umu da je dobro što se niste prije “povukli”, jer gotovo da ne vidim kako bismo
se izvukli iz nekih situacija iz kojih ste nas upravo Vi izveli...
Razmišljam, međutim, o tome kako i na kojim osnovama možemo najbolje osigurati
budućnost ove zajednice kada više ne budemo mogli računati na Vaše inicijative,
na Vašu političku razložnost... I dolazim do zaključka da bi za ovu zemlju, sa
svim razlikama i protuslovljima njene prošlosti i sadašnjosti, bilo najbolje to
da Vi sami, s povjerenjem koje uživate i ovlašćenjima koja ste dobili,
osigurate svoju zamjenu.
Po mome mišljenju koje u ovome pogledu, uvjeren sam, dijele mnogi predstavnici
progresivne inteligencije, najprosvjećeniji umovi naših naroda bilo bi, dakle,
dobro da u neposrednoj budućnosti Vi lično možete motriti i kontrolirati
uvođenje struktura koje će ostati za Vama.
Doživotni mandat - to ne zvuči dobro
Ne da prestanete djelovati, druže Tito, jer je Vašoj naravi i konstituciji
potrebna silna dinamika, koja Vas drži i obodruje, nego da napustite jednu za
drugom funkcije kao takve te, s potrebnog rastojanja, a s nesmanjenim
autoritetom, provjerite njihovo funkcioniranje... To bi, uvjeren sam, dalo
čitavu Vašem djelu najdoličniji smisao i najdostojniji zaključak u historiji i
pred historijom.
To je od važnosti za opće historijsko značenje Vaše akcije, daleko više negoli
obični odgovor na argumente svih onih koji, zbog ovog ili onog, insinuiranja o
potrebi “za vlašću” ili želji za vladanjem “do zadnjeg časa” i sl. Naši narodi
istinski žele, u to ne sumnjam, da Tito bude do kraja života na kormilu ove
zemlje. Ali, dodat ću opet potpuno iskreno: formula o doživotnom mandatu, koja
se često puta neoprezno ili nepromišljeno, a ponekad možda i s udvornošću,
nameće, ne zvuči dobro!
Susretoh toliko ljudi, i u zemlji i u inozemstvu (gdje, s obzirom na posao,
često boravim), koji o Vašoj ličnosti i djelu imaju najviše mišljenje, a koji
su me pitali ne bi li bilo bolje, i zbog demokratskih tradicija i zbog pouka
Historije, pa naprosto i iz razloga biološke nepredvidljivosti, takvu formulu
ublažiti, ako već ne izbjeći... Ovaj govor i prijedlog je ono najbitnije što
sam imao na umu, pokušavajući ga projicirati i u našu posebnu stvarnost i u
općenitost povijesti.
Ljudi koji uobličavaju Historiju a Vi ste jedan od takvih, u najljepšem smislu
riječi često ne vode računa o nekima naoko uzgrednim ili nevažnim stvarima koje
kasnije sama Historija zna surovo preuveličavati: ponekad u njihovu korist,
najčešće na štetu. A svaka “šteta” koja bi išla na račun Vašeg djela, otežala
bi našu borbu za budućnost zajedništva kojem je ono Vaše historijsko djelo
temelj i oslonac.
Mnogi misle kao i ja
Ja sam, druže Tito, osjećao i dužnost i potrebu da Vam napišem ove retke,
uvjerivši se da mnogi pošteni članovi naše zajednice dijele ovu istu brigu i
možda na srodni način vide rješenje koje je ovdje izneseno. Šaljem Vam usput
posljednje izdanje svoje knjige “Razgovori s Krležom” (na kraju je moja
biografija, koja će možda u nečem poduprijeti ovaj iskaz).
S obzirom na naslov knjige, želim dodati da sam s drugom Krležom razgovarao o
mnogočemu, ali o namjeri ovog pisma nikada: on bi me, najvjerojatnije, odvratio
od toga, on koji mi je, priznat ću na kraju, toliko pomogao svojim djelovanjem
i ličnim kontaktom da boljem razumijem i Vašu ličnost i djelo...
P.S. Ovo sam kucam na mašini, kako umijem i kako mi misli dolaze, pa nije
najurednije napisano. Tako spontano kucam i griješim kada pišem najdražim
prijateljima, najboljim drugovima. Ovaj put drugu Titu... Primite moje srdačne
pozdrave i želje da Vas i dalje služi dobro zdravlje.
predrag matvejević
utrine, maretićeva 4
41020 zagreb
Što je bilo poslije
Napisano je prije više od trideset i pet godina, na pisaćem stroju. Greške su
ispravljene rukopisom. Tad nismo imali computere. Bio sam član Uprave
Korčulanske škole i polaznik njezinih ljetnih susreta, simpatizer “Praxisa”,
šezdesetosmaš i možda donekle “arholiberal”, kako se to tada govorilo. Moj
govor u studentskom centru bio je sudski zabranjen nakon što ga je objavio
časopis “Razlog” 1968. Vrhovni sud je potvrdio zabranu. Zagovarao sam nužnost
reformi. Isticao u naslovu “proteste studenata Evrope”.
Često se vodila rasprava, na sastancima u Korčuli, o karizmatskim ličnostima.
Raspravljao sam o tome s H. Marcuseom, E. Blochom, H. Lefebvreom, L. Goldmanom,
Rudijem Supekom, Gajom Petrovićem, Predragom Vranickim, Lešekom Kolakovskim, sa
suradnicima Habermasovim, Lukačevim, Kosikovim i ne znam još čijim.
Tako se rodila ideja da napišem pismo Titu koje slijedi – da mu u pristojnoj i
neuvredljivoj formi “drugarski” predložim neka se na vrijeme “povuče sa svih
funkcija” te ne dopusti “doživotno predsjedništvo” kakvo su mu predlagali
ulizice. Da razmisli o povijesnim ličnostima koje su bile u sličnu položaju i
istim godinama kao i on. U to vrijeme takve poruke nisu bile uobičajene, barem
ne u našim prilikama.
Odgovor je uslijedio na poseban način – prestali su me pozivati na partijske
sastanke, a da pritom nisam isključen. U “Bijeloj knjizi” dobio sam najviše
prostora od svih “grešnika” (pismo Titu nije u njoj spomenuto, vjerojatno i
zbog toga što sam bio suradnikom nekih od utjecajnih pariških listova). Pronio
se glas da sam “poludio”.
Mnogo kasnije dr. Dušan Dragosavac, svojedobno sekretar i član CK Hrvatske,
napisao mi je simpatično pismo i objasnio kako je Tito primio moju poruku. Bio
je s Kardeljem na proputovanju za Sloveniju. Zadržali su se u Zagrebu. Sastali
su se u vili Weis s Vladom Bakarićem, Krležom i samim Dragosavcem. Tito je tom
prilikom rekao da je pročitao pismo koje ovdje navodim i da stvarno razmišlja o
povlačenju. Strani mu izdavači traže memoare ili biografiju te je, kaže,
vrijeme posvetiti se tome.
Uspjeli su ga odgovoriti. Kardelj je tom prilikom istaknuo naše mjesto u
svijetu “nesvrstanih” koje je bez Tita teško zamislivo; Bakarić je spominjao
unutarnje teškoće pred kojima se zemlja nalazi; Krleža je, proročanski,
upozorio na mogući sukob “srpskoga i hrvatskoga nacionalizma”.
Ne znam jesu li i koliko su napadi na mene što su uslijedili u “Oku” imali veze
s ovim pismom niti me to uopće zanima.
Samo pismo nisam htio objavljivati (osim jednom prilikom u nekom malom i
nepoznatom sarajevskom listu zvanom “Walter”, uoči opsade “Šehera”): znao sam
kako bi ga tumačili i razvlačili nacionalisti, napose srpski i hrvatski,
tendenciozno kao što oni čitaju slične poruke.
Nisam im htio, kako se to kaže, “dati gušta”. Cijenio sam uvijek Titovo djelo
iako sam pisao kritički i o zločinima koji su se dogodili dok je vladao: o
nepotrebnom zatvaranju intelektualaca, koje sam branio cijelom jednom knjigom
“Otvorenih pisama”, objavljenom u “samizdatu”; o Golom Otoku i njegovim nevinim
žrtavama, o zabranama i drugim sličnim temama.
Danas više cijenim Tita nego prije: bez njega bi možda, zbog ustaških zločina,
pola Hrvatske bilo pretvoreno u Bleiburg, a ne znam koliki dio Srbije u
kragujevačku gimnaziju. Netko, tko zna tko, vladao bi nama po staljinskome
obrascu, nekakav Čaušesku ili Enver Hodža.
Predrag Matvejević
(Zagreb, veljača 2010.)
http://slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/90825/Default.aspx
