ZIDANJE SKADRA
„sand�...@„ Srbija je u opasnosti! Nije Republika Srbija tek slaba država koju može da ugrozi politički pokret iza koga ne stoji ni većina Muslimana-Bošnjaka (što čine tek nešto manje od 2% njenog stanovništva). Riječ je o fenomenu. Dovoljno je da se pojavi jedna ličnost malo veće harizmatičnosti i energičnijeg nacionalnog programa, i naše su vlasti na ivici kapitulacije. Muslimani-Bošnjaci u Republici Srbiji uživaju puna prava i uticaj koji niti jedna nacionalna manjina njihove brojnosti nije uspjela da ostvari u nekoj od država Istočne Evrope. Iako njihovi politički predstavnici tokom proteklih deset godina nijesu uspjeli da samostalno uđu u Narodnu skupštinu (osim u koalicijama ili na manjinskoj listi), obje veće muslimansko-bošnjačke stranke su na vlasti već godinama. Danas su dvojica naših ministara i veliki broj drugih visokih državnih funkcionera potekli iz redova ove nacionalne manjine. Pritom u razne programe nacionalnih manjina se kod nas tokom proteklih godina ulaže daleko više nego u programe srpskog naroda koji živi izvan granica Otadžbine. I u vrijeme kada su, recimo, budžetska davanja za školovanje studenata u inostranstvu smanjivana, finansijska potpora nacionalnim manjinama je povećavana. Uprkos navedenom, razne novopazarske i beogradske nevladine organizacije, često finansirane od strane država koje do sada nijesu dokazale častan i iskren odnos prema Srbiji, već godinama najavljuju otvaranje „sandžačkog pitanjaĆ. Ove organizacije, koje su posvetile mnogo truda i energije u borbi protiv legitimnih interesa srpskog naroda i protiv slobode Srpske pravoslavne crkve, zahtijevale su od države da pomogne stvaranje bošnjačke nacije u Srbiji i da podupre ujedinjenje Islamske vjerske zajednice. Od nedavno ovi zahtjevi dobili su na snazi pošto se pojavio politički pokret koji je radikalniji od muslimansko-bošnjačkih stranaka u vlasti. Na čelu pokreta nalazi se jedan muftija. Poslije niza zapanjivih nastupa, politizacije zločina u Srebrenici, tužbe protiv dnevnih novina... novi pokret nije uspio da na izborima za savjet nacionalne manjine dobije apsolutnu većinu. Ipak, na krv posvađane muslimansko-bošnjačke partije samo ujedinjene mogu da ostvare funkcionalnu većinu. Na konstitutovnoj sjednici Bošnjačkog nacionalnog savjeta došlo je do spora. Muftijina lista uspjela je nekako da okupi apsolutnu većinu, ali predstavnici ministarstva za ljudska i manjinska prava tvrde da je za konstituisanje savjeta neophodna kvalifikovana većina (2-3 svih predstavnika). Radikalni pokret naravno nije potražio pravdu u ustanovama države, već je na svoju ruku formirao savjet i najavio internacionalizaciju „sandžačkog pitanjaĆ. Pozivajući se na partizansku revoluciju započeo je proces stvaranja nekakve sandžačke (autonomne) države, zahtijevajući uspostavu Muslimana-Bošnjaka kao konstitutivnog naroda u Srbiji. Očekivano, vlasti su odgovorile nemušto: produžavajući vrijeme za konstituisanje, najavljujući ponavljanje izbora, a državni sekretar i pomoćnik ministra u vladi Srbije su se javno, na tribini, sporili oko ovog pitanja... Sve ovo je posljedica bijednog stanja nacionalne i državne svijesti političke elite u Srbiji. U nedostatku nacionalnog i državnog programa vlasti lelujaju između stranačkih, ličnih interesa i potrebe da na bilo koji način popune rasipnički vođen državni budžet. Pomagali su nacionalni pokret Bošnjaka-Muslimana, tolerisali uplitanje vjerskih velikodostojnika u prosvjetu i politiku, uveli su Tursku u unutrašnju politiku Srbije i pomogli njenu ekspanziju u regionu. Sve to zbog malo novca i žalosne vlasti. Muslimani-Bošnjaci su u Srbiji prihvatili status manjine. Srbija mora da zaustavi njihovu radikalizaciju. To je moguće postići samo nepokolebljivim sprovođenjem zakona i pridržavanjem jasnog i čvrstog državnog i nacionalnog programa. Nema miješanja vjerskih poglavara u politiku i prosvjetu. Ako to važi za pravoslavne vladike, treba da važi i za dostojanstvenike drugih religija. Demokratska procedura je svetinja. Ako promjena pravila i kršenje prava mogu da im prođu u strankama i kod kuće, u državi nema igranja sa tim. Zato pored oštrih mjera prema onima koji ugrožavaju Srbiju treba smjesta smijeniti čitav vrh Ministarstva za ljudska i manjinska prava (ministra, državnog sekretara i pomoćnika ministra). „Pitanje SandžakaĆ ne postoji u Republici Srbiji. Riječ je o politički imaginarnom, kratkovjekom, bivšem osmanskom -administrativnom području, zauvijek ukinutom snagom Srpske vojske i voljom većinskog naroda ovog kraja. U vrijeme Drugog svjetskog rata crnogorski partizani željeli su da ovaj kraj pripoje svojoj budućoj „narodnoj republiciĆ i odatle ideja o autonomiji. Srbija mora da zatraži od svih stranaka koje djeluju na njenoj teritioriji da poštuju Ustav. Ko želi da bude ministar mora da odbaci nezakoniti referendum iz 1992. godine o autonomiji. Sva demokratska pitanja su otvorena osim nezavisnosti i cjeline Srbije. Takođe, u uslovima u kojima srpski narod u Muslimansko-Hrvatskoj Federaciji (F BiH) ne uživa ni dio prava koja uživaju Bošnjaci-Mulimani u Srbiji, nemoralno je govoriti o promjeni njihovog statusa, uspostavi regiona ili autonomne oblasti u koju bi još bile uključene i opštine čiji narod to ne želi. Konačno, Srbija je trebalo da na vrijeme stavi do znanja ambasadama moćnih država koje su stvorile nekakvu „grupu za SandžakĆ, da tako nešto može da prihvati samo nakon što oforme istovetne grupe „za SrpskuĆ ili „za srpsku zajednicu općina u SlavonijiĆ. I spomenuti krajevi zaslužuju privrednu pomoć, socijalno sažaljenje i političku potporu. PiŠe: Čedomir AntiĆ http://www.dan.co.me/index.php?nivo=3&rubrika=Povodi&datum=2010-07-19&clanak=239250
_______________________________________________ SIM mailing list SIM@antic.org http://lists.antic.org/mailman/listinfo/sim
