MIHAJLO MIHAJLOV, POLITICKI ANALITICAR I DISIDENT
Interegnum do drugog cina promene
Danas kod nas nema istaknutog politicara koji bi imao dovoljno hrabrosti i pameti, koji bi imao snage da krene protiv glavne, nacionalisticke struje u ovdasnjoj politici, koja mnogima izgleda kao najlaksi put za dolazak i opstanak na vlasti. I dalje traje ekspoatacija nacionalistickih emocija i nacionalistickih predrasuda
Nastasja RADOVIC
Poznat i ovde i u svetu kao covek koga je progonio licno Josip Broz Tito, Mihajlo Mihajlov, koji je jos 1964. godine otkrio blaga ruske samizdat knjizevnosti i zbog toga napravio probleme Titu u osetljivim odnosima sa SSSR, doselio se nedavno iz Vasingtona u Beograd. Decenijama je pre toga predavao na mnogim americkim i evropskim univerzitetima, pisao komentare za Slobodnu Evropu, saradjivao u komitetu "Rusija u NATO". Smatra se jednim od najboljih analiticara tranzicionih procesa na jugoistoku Evrope. Zbog zalaganja za slobodu govora i izrazavanja, u Titovim zatvorima je proveo vise od sest godina. Dva puta je nominovan za Nobelovu nagradu za mir, dobio je nagradu "Saharov", izmedju ostalih. I dalje je uveren da je moguca prava demokratizacija Balkana i definitivno "zbogom" ideologiji krvi i tla.
* Da pocnemo sa vasim preseljenjem u Jugoslaviju... Posle vise godina, prvi put ovde zivite u jednom duzem periodu. Koji su vasi najjaci utisci?
- Nije mi bas lako da se naviknem. Zemlja koju sam poznavao ipak je bila drugacija. Ima mnogo toga sto u moje (i Titovo vreme, jer sam zemlju napustio 1978.) nije postojalo. Ono na sta odmah naidjete jeste potreba ljudi da vam ispricaju sto mogu vise, o 10 godina rezima, o bombardovanju... Vodite zato beskrajne razgovore cak i sa ljudima sa kojima ste neprestano bili u kontaktu. Ipak, retko kada cujete nesto novo, nesto sto niste znali. To ima i jednu prakticnu stanu koja je na Zapadu gotovo nezamisliva. Satima ste na telefonu koji najmanje sluzi u prakticne svrhe. Uglavnom, vidljivo je da postoji zelja da se nekome ko je ziveo vani odjednom isprica bas sve, kao da se napolju nista o ovdasnjoj situaciji nije moglo saznati. Postoji, medjutim, i nesto oko cega ne mogu da se slozim ni sa najblizim prijateljima. Mislim da su previse pesimisticni. Onda mi oni kazu da ja imam americku penziju i da ne mogu da shvatim koliko je ovde u stvari tesko ziveti. Taj sveprisutni pesimizam ipak ne mogu da razumem...
* Mozda je razlog prost: ovde se ne primaju "americke penzije".
- To je tacno, ali pesimisticni su i oni koji nemaju materijalne teskoce.
* Izgleda li vam da su ljudi izgubili nadu da ce biti pravog napretka?
- Da, bas to. Verujem da ce se za petanestak godina izmeniti i odnosi izmedju drzava na Balkanu, da ce se, mozda, stvoriti i nesto kao balkanska federacija... Mislim da je nemoguce da etnocentristicko ludilo potraje previse dugo. Mada, u Srbiji vidim da jos uvek nije proslo, i kao da je dobilo jos jednu jacu nijansu - nijansu klerikalizma.
* Kakva je, po vama, pozicija nacionalisticke ideologije nakon pada Milosevica? Drugo, u vezi sa balkanskom federacijom, koju ste pomenuli. To ovde, kao i na celom Balkanu, uopste nije tema koja nailazi na zainteresovanost... Iza nas je strasno iskustvo najnovijih ratnih sukoba i najstrasnijeg nasilja na Balkanu...
- Mislim da se nece moci izbeci povezivanje
Balkana. Postoje ocigledni ekonomski razlozi, politicki mogu biti tek poslednji
korak. Politicki razlozi dolaze tek posto se dovrse druge pretpostavke
povezivanja. Sto se tice nacionalizma, on, na zalost, nije samo balkanska, vec i
evropska pojava koja je gotovo sve vreme XX veka razdirala Evropu. Ocito je da
Jugoslavija tu bolest nije prebolela u Drugom svetskom ratu, posle svih onih
ratnih strahota. Ono sto meni ipak daje nadu, to je ova mlada, nova emigracija
na Zapadu, emigracija iz svih delova ex Jugoslavije. Danas njih ima oko pola
miliona, i oni su u najvecem broju mladi i visoko obrazovani ljudi. To je
istorijski presedan, da je emigracija iz Jugoslavije nenacionalisticka. Do sada
su svi emigrantski talasi bili politicki obojeni. Na primer, emigracija posle
Drugog svetskog rata je bila ekstremno nacionalisticka. Ocekujem da za desetak
godina, kada ova nova emigracija stane na noge, dodje do jednog suprotnog
uticaja na maticne drzave. Posle 1945, jedino grupa oko Desimira Tosica, Savez
za oslobodjenje i Nasa rec u Londonu, nisu bili nacionalisti. Ta
nacionalisticka, a posebno srpska i hrvatska emigracija, odigrala je veoma losu
ulogu u kasnijem razvoju dogadjaja na ovim prostorima. Zato mislim da ova nova
emigracija gde se ljudi cak i uvrede kada pokusate da ih razlikujete po
etnonacionalnoj pripadnosti, moze odigrati veoma pozitivnu ulogu upravo u ovim
balkanskim integracijskim procesima...
Osnovni balkanski problem je bio
problem razumevanja demokratije. To znaci da ni procesi udruzivanja i
povezivanja ne moraju biti dobri sami po sebi. Bivsa Jugoslavija je zamisljena
kao zajednica naroda, ali je bila nedemokratska...
* Desimir Tosic je nedavno rekao da je stara srpska emigracija ovde prilicno mistifikovana, cak i sto se tice bogatstva nekih njenih pripadnika, kao i njenih mogucnosti i namera da ulaze ovde svoj novac. Sa druge strane, u poslednje vreme se u javnosti cesto pominje da je u vezi sa izborom naseg novog ambasadora u Vasingtonu vazna podrska srpske emigracije u SAD.
- Delim utiske koje je izneo Desimir Tosic. Prvo, ne verujem da emigracija ima neke velike pare. A i ono sa cime raspolaze mislim da nije spremna ovde da ozbiljnije ulaze. Po meni, problem neimenovanja novog ambasadora u Vasingtonu, ima vise veze sa nekim drugim stvarima. Nekako ne verujem da se radi o pritisku emigracije na SMIP i Kostunicu, recimo, u vezi sa kandidaturom novinara Stojana Cerovica na to mesto. Inace, Cerovic se u poslednje vreme u svojim tekstovima prilicno pohvalno izrazavao o Kostunici licno, pa i o njegovoj "politickoj liniji"...
* U medijima se mogao cuti komentar da oni koji sebe smatraju tzv. cetnickom emigracijom u SAD, spocitavaju Cerovicevo blisko srodstvo sa Milovanom Djilasom...
- Cetnicka emigracija zaista ne podnosi Djilasa i, s tim u vezi, postoji jedan paradoks, jer je za cetnicku emigraciju veci trn u oku bio Djilas negoTito. Taj paradoks odavno postoji. Medjutim, ta stara cetnicka emigracija politicki nema gotovo nikakav uticaj i verujem da ona ne moze biti glavni razlog sto Cerovic nije postavljen za ambasadora. Vise veze sa tim mogu imati sukobi razlicitih struja u DOS.
* Vi hocete da kazete da Cerovic ne odgovara nekima u DOS?
- Ili DSS. Da, smatram da je to daleko vaznije od odnosa nacionalisticko-antikomunisticke emigracije prema Djilasu.
* Kako se odrzavaju kontakti medju ex-yu emigracijom? Postoje li nacionalna ili zavicajna udruzenja i klubovi, kulturna drustva? Da li su to zaista zatvorene zajednice, kako odavde moze da izgleda?
- Cesto sam bio u prilici, ziveci dugo u SAD, da govorim pred tim ljudima, narocito u Cikagu. Oni su, zacudo, drzali do mog misljenja, iako sam ja otvoreno podrzavao Djilasa i javno mu odavao priznanje. Mozda su se prema meni ponasali tako zato sto ja nisam Srbin, vec Rus po narodnosti, pa su bili tolerantniji. Izgleda da sada medju srpskom starom emigracijom nema nekog politickog organizovanja, kao sto ih je bilo nakon Drugog svetskog rata. Udruzenja stare emigracije su bila oko crkava. Politicka udruzenja su se raspala. Sada se i polozaj Srpske pravoslavne crkve u SAD promenio. Nema vise raskola, dolazi se u Jugoslaviju. Tako da i tu guzvu oko Cerovica, verovatno, pravi desetak ekstremista iz emigracije...
* Znaci, nije vam uverljivo da su oni zaista glavni razlog sto danas nemamo ambasadora u Vasingtonu?
- Ne, ne verujem. Razlog je, verovatno, neko uticajan u rezimu, mozda i sam Kostunica, jer i Kostunica zna da je Cerovic, bez obzira sto je i njega podrzavao, liberalnih, anacionalnih politickih uverenja.
* Kako se tamo razvijala afera oko smene ambasadora Protica? Da li je Amerikancima smetalo to sto je on osvestavao zgradu ambasade, kako se ovde govorilo? Kako je Protic bio primljen u americkoj kvalifikovanoj javnosti?
- U prvih mesec-dva, Protic je ostavio neobicno dobar utisak u Vasingtonu. Prvo, zbog svog savrsenog engleskog, zatim i zbog toga sto se nametnuo jednim novim stilom koji se veoma razlikovao od ranijeg, birokratskog. Stalno je negde istupao, pa sam i ja ucestvovao sa njim na nekima od tih tribina. U martu prosle godine smo zajedno nastupali na nekom predavanju u jednoj crkvi u Vasingtonu. Bili smo Protic, Slobodan Pavlovic (dopisnik SENSE) i ja. Protic me je toliko hvalio da mi je bilo veoma neprijatno. Na mene je ostavio prijatan utisak. Posle su krenule nekakve price, pa i ona da se na Harvardu potukao sa nekim emigrantom. Ne znam, naravno, da li je to tacno. Bila je i nekakva svadja izmedju njega i Obrada Kesica, koji je radio za prethodnu administraciju, pa je bilo i to blagosiljanje Patrijarha. To, medjutim, Amerikancima nije ni najmanje zasmetalo, time se oni sigurno nisu bavili... O tome, na primer, u americkoj stampi nije bilo ni reci. Sumnjam da je to zasmetalo i predsedniku Kostunici. Vidi se da su u pitanju bili neki drugi razlozi.
* Verovatno ste culi da je on davao prilicno ostre izjave o Kostunici, o njegovoj poseti Vasingtonu...
- Verovatno je i to bio razlog. Sa druge strane, Kostunica se prema njemu lose poneo, jer je na njegovu izjavu o isporucivanju Milosevica Hagu, reagovao demantijem, na jedan, za Protica, ponizavajuci nacin.
* Sta mislite o nacionalizmu koji se produkuje od nove vlasti? Koja su uporista novog nacionalizma?
- Postoji razlika. Pre svega, u tom klerikalnom tonu koji nije postojao za vreme Milosevica. Po tome Srbija sada vise lici na Republiku Srpsku iz Karadzicevog vremena, jer su tamo veronauka uveli jos pre deset godina. Sa druge strane, kao da su ovi ekstremni nacionalisti, poput Seselja, manje uocljivi nego ranije. Iako prave skandale u skupstini. Da, ne oseca se taj ekstremni nacionalizam kao sto se mogao osecati u RS, pa i ovde pre pada Milosevica, iako sam Milosevic nije bio nacionalista, vec jedan pragmaticar vlasti.
* Da li mislite da i nova vlast, tu pre svega mislim na premijera Djindjica, koristi taj Milosevicev stil da, bez obzira na stranacka opredeljenja i licna uverenja (Djindjic je svoju stranku nedavno predstavio kao socijaldemokratsku), i dalje veruje da je nacionalizam ono na cemu se ovde uvek dobijaju politicki poeni? Mislim i na njegova obrazlozenja u vezi sa saradnjom sa Tribunalom u Hagu.
- Verovatno da Djindjic to koristi kao pragmaticar, a ne nacionalista. On je tako na brzinu uveo veronauku, sto je ocito dokaz politickog pragmatizma, a ne verskog ubedjenja, i verovatno ce to koristiti vecina politicara sve dok budu postojale te nacionalisticke emocije koje su bile dovedene do usijanja. Eto i sada se u novinama pise ono sto se govorilo u Nemackoj i Japanu posle Drugog svetskog rata. "Mi smo najvise nastradali", sto je delimicno tacno samo u slucaju Japana... Srpski narod kao zrtva i dalje je jedna od glavnih tema za vecinu medija.
* Ali zar vam se ne cini da su Nemci u svojim posleratnim vladama imali jedan politicki emancipovan stav od takve tugaljive price o vlastitim gubicima, sto kod nas, za sada, nije slucaj? Cak i antiratne strane iz Milosevicevog vremena u DOS, kao da vise brinu o svom polozaju unutar koalicije i o svom parcetu vlasti nego o dugorocnim interesima zemlje cijem ostvarivanju bi trebalo da pomogne i jedno adekvatno suocavanje sa prosloscu i odgovornoscu.
- Potpuno ste u pravu da je, sto se toga tice, bilo drugacije i u Nemackoji u Japanu, ali bi trebalo imati u vidu da su te zemlje bile vojno porazene i pokorene, a zatim da su za zlocine sudili stranci u Nirnbergu i Tokiju, i da je sprovedena velika kampanja denacifikacije, ali je i u samoj Nemackoj od 1945. godine bilo oko 80.000 sudjenja za zlocine pocinjene u vreme Hitlera. Njihovi posleratni politicari su bili zrtve ili pobunjenici protiv Hitlera. Adenauera su Amerikanci oslobodili iz zatvora u koji ga je, kao gradonacelnika Kelna, Hitler zatvorio, Vili Brant je dosao u Nemacku u uniformi norveskog oficira iz antihitlerovskog pokreta. Ovde, medjutim, postoji i jedan znacajan plus za gradjane Srbije, jer su oni sami zbacili Milosevica, ali je tacno i to da danas nema istaknutog politicara koji bi imao dovoljno hrabrosti i pameti, koji bi imao snage da krene protiv glavne struje u ovdasnjoj politici, koja mnogima izgleda kao najlaksi put za dolazak i opstanak na vlasti. I dalje traje eksploatacija nacionalistickih emocija i nacionalistickih predrasuda. Licno sam ubedjen da bi taj cak i dobio izbore, ali ja ga, zasad, ne vidim.
* Bas niko nije nalik takvom politicaru?
- Za sada nema licnosti niti politicke snage koja otvoreno promovise takav politicki projekat. To je ipak cudno, bas zato sto je narod oborio Milosevica, iako je tu sigurno bilo i kompromisa, ali je milion ljudi izaslo na ulice. Jasno je da je stalno tokom Miloseviceve vladavine postojao otpor onome sto je on radio.
* Da li sve ovo sto ste rekli, znaci i to da ce ovde tesko biti sprovedena denacionalizacija, da nema relevantne politicke volje za tako nesto, jer se time postojano bave samo pojedine marginalne ili relativno uticajne NVO i veoma mali broj strucnjaka?
- Izgleda da se ovde dogodio samo prvi cin promene, a to je 5. oktobar. Jos uvek smo u nekom interegnumu do sledeceg cina. Mozda je tako i zato sto je rezim ovde bio toliko mocan i zbog jako ukorenjene antidemokratske tradicije. Ali i taj dogadjaj pokazuje da ovde postoji dovoljno ljudi koji imaju svest o potrebi pravih promena i koji bi podrzali ideju demokratske saradnje, koja podrazumeva odsustvo nacionalizma. Ali, jasno je da je jos uvek interegnum i da taj proces jos nije zavrsen.
* Kakve su sanse zemlje cija vlast koristi nacionalisticku inspiraciju i pokazuje nedopustivu aljkavost u saradnji sa medjunarodnim institucijama, da udje u EU?
- Problem neadekvatne saradnje sa Haskim tribunalom ce sigurno kociti integraciju SRJ u Evropu. Ja bih, medjutim, uvek podrzao sudjenje ovde, ali znam da je to, za sada, nemoguce. Za tako nesto nije potrebno samo da izvrsna vlast to zeli i podrzava, neophodno je napraviti velike, radikalne promene u sudstvu, da bi se, ne samo taj proces pokrenuo, vec i da bi sudjenja bila pravedna. Sudjenja u zemlji su uvek korisnija od onih pred medjunarodnim sudovima po svojim efektima na promene u onome sto je bilo manipulisano javno mnjenje. Jasno je da svaki nacionalista, pa i onaj pragmaticni, uprkos reformama, mnogo koci razvoj drustva i njegovo ozdravljenje kao nuzne pretpostavke za razvoj.
* Da li takvo stanje politicke svesti i politicke volje obeshrabruje medjunarodne i evropske institucije da Jugoslaviju brze prime u svoje drustvo?
- Sigurno. I ne samo da obeshrabruje vec se postavljaju jasni uslovi da bi se dobila pomoc, npr. od SAD, koje su i ove godine limitirale rok za ispunjavanje svojih uslova do 31. marta. Da ovde postoji problem, vidi se i po tome sto se saznaje o najnovijem predlogu zakona o saradnji sa Haskim tribunalom. Ako je tacno ono sto se moze saznati iz medija, taj predlog zakona predvidja zadovoljavanje brojnih procedura kojima se, prakticno, onemogucuje saradnja sa sudom.
* Kako tumacite drasticnu razliku u nacinu na koji se Bus sastao sa Kostunicom i Djindjicem? Kostunicu je sreo "u prolazu", a Djindjica primio na najsimbolicnijem mestu americke politicke moci - u Ovalnoj sobu u Beloj kuci?
- Jasno je da to ima simbolicni znacaj. Amerikanci
Djindjica vide kao ozbiljnijeg politicara od Kostunice. Tako se govori u
institucijama sa kojima ja saradjujem. Iako niko Djindjica ne smatra
besprekornim, pravi se razlika izmedju njih dvojice. Kostunica se prilicno
iskompromitovao u ocima zvanicnika SAD svojim antizapadnim izjavama protiv
Haskog tribunala, u stilu gotovo eksplicitnog srpskog nacionalizma. Zato je
administracija u Vasingtonu napravila tu veliku simbolicku razliku u nacinu svog
gostoprimstva.
Takodje, Djindjic je pokazao da je pragmatican. U Americi
uvek velike sumnje izazivaju oni politicki lideri koji nisu procenjeni kao
pragmaticari a koji su, pritom, i zagovornici neke ideje koja nuzno ne
podrazumeva pragmaticnost, kao sto su nacionalisticke, ili verske ideje, ili
ideologije kao sto je komunizam. Takvi su uvek unapred sumnjivi, a Djindjicu je
ovaj iskazani pragmatizam sada veliki plus. Pitanje je koliko je on u stanju da
zadrzi taj utisak.
* U vreme teroristickih napada na SAD bili ste u Beogradu. Tamo imate rodbinu, prijatelje i kolege. Kako je vama iz ovdasnje perspektive, izgledao 11. septembar?
- Kada se to dogodilo, odmah su me nazvali prijatelji iz Vasingtona, tako da sam ja svoju sestru koja tamo zivi, u blizini Pentagona, odavde obavestio da se dogodio napad. Postoji opravdana bojazan da ce, usled straha koji je vazna posledica ovih dogadjaja, doci do stagnacije u napretku borbe za ljudska prava, a to je ozbiljna preokupacija mnogih u SAD, a ne samo nekakav vladin marketing. Postoji ozbiljna opasnost od jacanja konzervativizma, svih mogucih konzervativnih sila, i to bi moglo zavrsiti cak i u nekoj vrsti policijske drzave. Mada se mnogi zbog tog straha secaju vremena makartizma, kada je takodje postojala takva opasnost, ali su je Amerikanci ipak savladali tako da ce se to i sada najverovatnije izbeci. Ja sam optimista. Sem ako ne dodje do novih napada. Tada ce sigurno prosecni Amerikanci reci: "Pa neka nas prisluskuju od ujutro do uvece, samo da nam bombe ne padaju naglavu". I sada ima indikativnih stvari. Recimo, rezim prisluskivanja je znacajno pojednostavljen u odnosu na vreme pre udara terorista. To jeste realna opasnost za americku demokratiju. Kada strah vodi tome da se pristaje na gubitak slobode da bi se sacuvala glava.
* Rat u Avganistanu je gotovo sasvim okoncan. Kako vama izgleda ta politika koja se odlucila za kontraudar? U Avganistanu je stradalo mnogo civila i posebno dece. Kako vi vidite taj rat i sta nam je on pokazao u pogledu moci SAD i njenoj ulozi u resavanju problema u savremenom svetu?
- Mene je ipak iznenadilo to sto su reakcije SAD,
uprkos velikog pritiska domace javnosti, bile prilicno uzdrzane. Trazeno je od
strane vecine gradjana da se odmah uzvrati udar. Proslo je, medjutim, prilicno
vremena dok SAD nisu pocele rat. Moglo se ocekivati da Avganistan bude sravnjen
sa zemljom. Ipak se to, bez obzira na brojne zrtve, nije dogodilo. Pritisak je
bio ogroman, a regovalo se sa velikom zadrskom. To je iznenadjujuce, s obzirom
na praksu ponasanja SAD u slicnim situacijama. To je ipak nesto novo.
* A sta to znaci na medjunarodnom planu? Kako bi trebalo tumaciti izvestaje iz Avganistana po kojima se broj mrtvih priblizio broju zrtava teroristickih napada na SAD?
- Ne radi se tu bas o direktnoj kompenzaciji. Rat
se vodio protiv jedne velike teroristicke organizacije kojoj je rukovodstvo
Avganistana davalo podrsku, jer takva organizacija bez neke ozbiljne baze ne
moze opstati.
Ma koliko pitanje ljudskih prava bilo vazno za savremenu
civilizaciju, jos uvek realnost odbrane ljudskih prava puno zavisi od moci onog
ko ih brani. Bez moci, ta prica o ljudskim pravima gotovo nista ne znaci.
Naravno, pitanje je sta je moc u jednoj demokratskoj zemlji. Trebalo bi da to
bude, na prvom mestu, zakon.
* Dakle, vi tvrdite da se radi samo o akciji
svrgavanja jednog rezima i hvatanju organizatora zlocina u SAD?
- Apsolutno tako. Ali SAD su to od pocetka
predstavile kao jednu dugotrajnu akciju protiv terorizma, a ne ad hoc
kaznjavanja, kao sto je bilo u slucaju bombardovanja Libije. To je prikazano kao
rat dok postoji terorizam. UN su takva organizacija koja bi se mogla uporediti
sa nekim okruznim sudom koji sam ne hvata osumnjicene. On moze da sudi ako mu
policija dovede osumnjicene. Ne moze da funkcionise bez drugih institucija koje
imaju mehanizme prinude, imaju silu, a da bi se to organizovalo potrebno je
imati mnogo para. Tako to izgleda pojednostavjeno. Dakle, UN nemaju tu silu jer
su relativno siromasne. Zato nema realne moci UN, vec samo lepih deklaracija o
ljudskim pravima. Veliko je pitanje posmatrano iz danasnje perspektive, da li ce
UN jednog dana biti takva sila. Teoretski bi to trebalo da postanu. Danas,
medjutim, zemlje ne mogu da se dogovore ni o ustanovljavanju stalnog
medjunarodnog suda pravde. Medjunarodni organi reda su jos uvek, zapravo, samo
ideja. Tako da se danas vidi uglavnom samo taj raskorak izmedju zelja i
mogucnosti. Ipak, mislim da u slucaju rata SAD protiv Avganistana nije rec ni o
kakvoj kompenzaciji, tipa: vi ste ubili pet, a mi cemo deset hiljada.
* Zanima me da li ponasanje SAD pokazuje da nije
vazna cena koja je placena ljudskim zivotima da bi se svrgnuo jedan rezim? Pri
tom, sam Bin Laden nije uhvacen. Sa druge strane, SAD strogo vode racuna o
vlastitim gubicima...
- SAD, kao i svaka demokratska zemlja, veoma brine
o zivotima svojih gradjana. Od toga politicarima zavise izbori, vlast, ko ce
sedeti u Beloj kuci. Ali, postoji i nesto drugo. Ako vodis rat protiv terorizma
i to ne protiv neke zemlje ili samo protiv neke teroristicke grupe vec protiv
svetskog terorizma uopste, naravno da se podrazumeva da ce biti mnogo zrtava na
suprotnoj strani, tamo gde ljudski zivot mnogo manje vredi. Talibani su bili jos
gori prema svojim sunarodnicima...
* Postoji li znacajnija razlika u Klintonovoj i
Busovoj koncepciji spoljne politike SAD?
- Tesko je uociti neke razlike u ovako kratkom periodu od kad je na vlasti Bus. Tesko da bi Klinton postupio drugacije u slucaju Avganistana. To je jasno i iz samih Klintonovih reakcija na ranije teroristicke napade. Jedna tako mocna sila kao SAD ne mogu tek tako da menjaju spoljnu politiku... Najvaznija promena posle 11. septembra su ipak odnosi sa Rusijom. Ovde se malo zna o Putinu i razlozima zasto ga je Jeljcin izabrao za svog naslednika. Jeljcin u svojoj poslednjoj knjizi govori da je Putin bio njegov izbor, posle nekoliko smena premijera, jer ga je Jeljcin video kao najvise okrenutog reformama, najvise prozapadnog ruskog aparatcika. Sada se vidi da je to tacno. Sam Putin pokazuje da zeli da izgledakao neko ko veruje u rusku moc, ali se, sa druge strane, svim silama gura uNATO. On bi sutra pristao da Rusija udje u NATO, kada bi joj to bilo ponudjeno. Jos 1991. godine, Jeljcin je nudio Zapadu da Rusija udje u NATO, ali oni nisu pristali. Iz, navodno, tehnoloskih razloga... Sada Putin svim silama pokusava da se zblizi sa SAD, da udje u NATO... Dogadjaji od 11. septembra su ubrzali taj proces, pa prvi put vidimo da SAD i Rusija na Bliskom istoku gotovo stoprocentno saradjuju. Pa i upotreba teritorija zemalja bivseg SSSR za logisticku podrsku SAD u ratu sa Avganistanom, ne bi bilo da nije Putina i njegovog uticaja na te zemlje. Danas, po prvi put od 1946. godine kada je Cercil u Fultonu simbolicno oznacio pocetak hladnog rata i stvaranje gvozdene zavese, nije bilo tako bliske saradnje SAD i Rusije. Ono sto postaje karakteristicno za SRJ jeste potpuno neshvatanje odnosa SAD i Rusije. Milosevic nikako nije mogao da shvati da je Rusiji sto puta vazniji odnos sa Vasingtonom nego sa Beogradom. Rusija je jos uvek veoma uticajna u Istocnoj Evropi, Balkanu, Maloj Aziji, ali se aspekt njihovog odnosa sa SAD potpuno ignorise.
