Sta je sve svetskoj javnosti, preko veb sajta, saopstavala Natasa Kandic, direktor Fonda za humanitarno pravo
SVESNO PRECUTANE ZRTVE NATO BOMBARDOVANJA
@ Svetlana VOJINOVIC
Pojavljivanje Natase Kandic, direktora Fonda za humanitarno pravo, na mnogim
tribinama, ali i pred TV kamerama, izaziva burne reakcije. I dok je jedni,
narocito Zapad, hvale i velicaju, kao demokratu i borca za ljudska prava, drugi
o njoj govore s prezirom, optuzujuci je da vodi antisrpsku kampanju. Najvise joj
se zamera sto se nije bavila, a neki kazu da to nikada i nije bila njena sfera
interesovanja, zlocinima koji su pocinjeni nad Srbima, vec je iskljucivo
otkrivala zlocine Srba nad drugim
narodima.
Ko je, zapravo, Natasa
Kandic?
Rodjena je krajem 1946. u
Topoli. Otac Radoslav. Majka Vera. Posle srednje skole, provela je 1966. godinu
na studijama u Velikoj Britaniji, da bi se potom vratila i upisala sociologiju
na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Ucesnik je studentskih demonstracija '68. U
to vreme upoznaje Lazara Stojanovica, tvorca "Plasticnog isusa" i iz te veze
radja sina Stefana. Sedamdesetih dobija posao u beogradskoj opstini Palilula.
Sredinom 1990. odlazi u Centar za antiratnu akciju, na mesto tehnickog
sekretara, ali ga ubrzo napusta zbog sukoba sa Vesnom Pesic. Krajem 1992,
odnosno pocetkom 1993, sa grupom istomisljenika, advokatom Srdjom Popovicem,
Vladanom Vasilijevicem, Sonjom Liht, Ivanom Jankovicem i Dejanom Jancom osniva
Fond za humanitarno pravo.
Na poziv
Dzerija Labera, izvrsnog direktora Helsinki voca, godinu dana kasnije odlazi u
Njujork. Posle susreta i razgovora sa celnim ljudima Haskog tribunala,
Gabrijelom Mekdonaldom, Luiz Arbur, Grahamom Bluitom i Ricardom Goldstonom,
sfera interesovanja Fonda za humanitarno pravo pocinje
polako da se usmerava na tzv. srpske zlocine nad muslimanima u BiH, povrede i
ugrozavanje prava muslimanske i hrvatske manjine u SRJ. Na taj nacin ova
organizacija dobija ulogu "istrazitelja" za potrebe Tribunala. Od druge polovine
devedesetih Fond sve vise pocinje da se bavi pitanjem Kosmeta.
Tokom NATO bombardovanja cesto je
putovala na relaciji Beograd-Kosmet-Crna Gora. O njenom borakvu i radu na
Kosmetu svedoce i pisma koja je putem interneta slala inostranim prijateljima i
saradnicima. Ta pisma, koja su se nalazila na veb sajtu Fonda za humanitarno
pravo, delimicno mogu da otkriju ulogu ove organizacije u dogadjajima na
Kosmetu.
U jednom od pisama, upucenom
12. maja 1999. izvesnom Stivu, Natasa govori o ilegalnom prebacivanju pojedinih
Albanaca preko jugoslovensko-albanske granice u Albaniju. Rec je o Mentoru
Nimanu, pravniku u pristinskoj kancelariji Fonda, Kustrimu, bratu Nore Ahmetej,
sluzbenice fonda i vecem delu njene
porodice:
"Tog 29. marta iz Pristine smo
krenuli ka Makedoniji Ariana, Nora, Kustrim i neki moji prijatelji, cija imena
cuvam zbog njihove bezbednosti. Za nasim kolima krenulo je nekoliko stotina
automobila. Sa makedonske granice vratili su nas nakon informacije da je granica
zatvorena, a i kada smo videli policajce sa maskama na licu. Vratili smo se u
Pristinu, ostavili Arianu. Ne znam kako smo uspeli da izadjemo sa Kosova, valjda
ima boga. Automobilom sa troje Albanaca i dvoje Srba, prosli smo sve kontrole,
na svakom punktu sa strahom da ce nas otkriti, uhapsiti i razdvojiti. Mentorov
strah nije nestao u Beogradu. Bilo mu je lakse, ali to nije bila sloboda. Nakon
nekoliko dana otisli smo u Crnu Goru, i Mentor je odatle otisao u Albaniju, a
zatim u Ameriku. Nora je ostala neko vreme u Crnoj Gori, radeci sa izbeglicama,
4. maja je otisla u Budimpestu. I ona ce u Ameriku. Ariana me je cekala u
Pristini. Cuvala je nas dzip. Petog maja je otisla u
Makedoniju..."
Iako zvanicno nikada nije
osudila NATO bombardovanje, niti govorila o agresiji, vec o intervenciji, u
pismu napisanom iste godine pocetkom aprila, Natasa Kandic iznosi prvi i jedini
put cinjenice da je od NATO bombi stradalo civilno
stanovnistvo:
"... U toku NATO napada
unisteni su neki civilni objekti, ima i civilnih zrtava... Samo sto smo se oko
ponoci razisli, odjeknule su detonacije. Do ujutru su se cule. Ujutru nije bilo
moguce telefonirati. Po tome su neki zakljucili da je pogodjena posta. Tek u
Beogradu sam saznala da je pogodjena i zgrada socijalnog osiguranja, i da ima
civilnih zrtava... Na desetak kilometara od Kosovske Mitrovice, iza Raske, u
blizini mosta koji je srusen u toku NATO napada, ostala sam nekoliko sati
cekajuci da nadjem neki prevoz. Jedan od seljana me je ostro upozorio da ne smem
da stojim na njihovoj zemlji. On je licno video da je pre rusenja mosta ispod
njega stajala jedna muslimanka..."
Kolika je bila uloga nevladinih organizacija u prikupljanju dokaza protiv
pojedinih naroda u vreme ratova na prostorima bivse Jugoslavije, za sada se moze
samo pretpostaviti. Sumnja se, medjutim, da su mnoge od njih posao obavljale
selektivno, odnosno trazeci krivca smao na jednoj strani, najcesce srpskoj.
Prilikom boravka na Kosmetu, Natasa Kandic, prema svedocenju u pismima,
iskljucivo se bavila albanskim izbeglicama. Ni u jednom od njih nema potvrde da
je pomagala Srbima. Jedini kontakt sa Srbima imala je na policijskim punktovima,
pored kojih je uvek nesmetano prolazila, jer je imala vozaca Srbina, koji joj je
bio idealna prilika da ilegalno prebacuje Albance van Kosmeta. O tome svedoci i
njeno pismo, napisano u vreme NATO
bombardovanja:
"Sinoc, 30. marta, oko 22
casa, vratila sam se sa Kosova. Sa mnom su stigli Mentor, Nora i Norin brat
Kustrim. Sve se dobro zavrsilo zahvaljujuci vozacu, taksisti iz Beograda, koji
je na svakom policijskom punktu bio pricljiv i bez straha. Na znak stop stali
bismo, vozac je pitao: je l' mozemo da prodjemo, idemo za Beograd? Odgovor je
bio: 'Da vidimo ime?' I srpsko ime vozaca je otvaralo
put..."
Kako se nedavno mogla utvrditi
neverovatna slicnost u Haskom tribunalu u iskazima svedoka protiv Milosevica i
anonimnih zrtava na Kosmetu, objavljenih u publikaciji "Kosovo, kako vidjeno,
tako receno", ciji je izdavac upravo Natasa Kandic i Fond za humanitarno pravo,
sve cesce se postavlja pitanje da li je zaista Haski tribunal narucilac posla od
ovog Fonda. Mozda se odgovor, makar delimicno, moze naci u Natasinom pismu od
12. maja 1999:
"Dragi
Stiv,
U Crnoj Gori dogovaram se sa
advokatima, izbeglicama sa Kosova, kako da organizujemo rad na prikupljanju
podataka o dogadjajima na Kosovu posle 24. marta. U Crnoj Gori ima preko 80.000
albanskih izbeglica. Oko 60.000 je iz Peci, Mitrovice i Istoka. Razgovorom sa
izbeglicama dobicemo relevantnu dokumentaciju o matrici etnickog ciscenja u
pomenutim mestima. Dokumentacija ce posluziti tuzilastvu Medjunarodnog krivicnog
tribunala za bivsu Jugoslaviju u donosenju odluke o istragama i podizanju
optuznice..."
Natasa Kandic ne samo da
ne spominje, nego ni u jednom trenutku ne dovodi u vezu kolone albanskih
izbeglica sa NATO bombardovanjem, namerno precutkujuci cinjenicu da je medju
zrtvama NATO bombardovnaja bilo i Albanaca.
Iz nekog razloga ova pisma su nedavno
skinuta sa veb sajta Fonda za humanitarno pravo.
