http://www.reportermagazin.com/ DIJASPORA - Zašto se mladi stručnjaci ne vraćaju u Srbiju Jedan poziv ne menja sve Čini se da problem povratka mlade srpske emigracije u otadžbinu nije u izostanku poziva predstavnika nove vlasti, već u izostanku ozbiljnijih promena sistema koji su instalirali njeni prethodnici Milorad Vesić "Kad sam odlazio iz zemlje '93, rekao sam sebi da je to samo dok ne padne Sloba. Da ne nabrajam zašto, svi smo imali iste razloge. Kad sam diplomirao, pokupio sam pinkle i zapalio u Kanadu kod tetke. Sad kad Slobe više nema...ne znam. Od 5. oktobra nema dana da ne pomislim na povratak, ali onda odem na neke naše sajtove, pročitam vesti i svaki put odustanem", kaže za Reporter 34-godišnji arhitekta Milan, trenutno na kraćem odmoru u Beogradu. Internet anketa Reportera pokazala je da većina mlađih Srba, koji su u inostranstvo otišli tokom prošle decenije, još ne želi da se vrati u Srbiju ili želi, ali smatra da je još rano, jer se malo toga promenilo. Nedavno istraživanje organizacije Obrazovni forum, sprovedeno među našim ljudima u inostranstvu, pokazalo je da dve trećine njih želi da se vrati, ali tek kad se ispune neki preduslovi, posle čega bi njihov "Yuvičaj", kako često zovu svoju postojbinu, trebalo da liči na normalnu zemlju. Planiranje budućnosti: "Pojam normalnog života za mene znači da mogu samostalno da obezbedim svoju egzistenciju i egzistenciju svoje porodice i da planiram budućnost dalje od sledeće plate. To znači biti u mogućnosti da ili iznajmiš ili kupiš stan na kredit i na taj način počneš samostalan život, da planiraš godišnje odmore izvan zemlje - putovanja, dakle. Živeti normalno znači praviti karijeru koja će zavisiti isključivo od tvojih kvaliteta i sposobnosti. Sve je to sasvim normalno u Zapadnoj Evropi, a postaje normalno i u mnogim zemljama Istocne Evrope. Ne verujem da će se ovi uslovi kod nas ispuniti u bližoj budućnosti, recimo za tri do pet godina", kaže Nemanja, tridesetogodišnji inženjer elektrotehnike koji živi i radi u Holandiji. I Ana (31), marketing menadžer u konsalting firmi u Milanu i supruga Italijana, ima slično viđenje normalnog života, koje ljudima u Srbiji izgleda prilično nerealno. "Prošle nedelje ispričala sam mom najboljem drugu u Beogradu da smo moj muž i ja jednog jutra ustali, jeo nam se jedan specijalitet koji prave u Đenovi, uzeli smo skuter, otišli na ručak i vratili se isto popodne, a razdaljina je oko 150 kilometara. Čovek me je 'belo' gledao. To je u Beogradu neshvatljivo, kao kad bi otišao u Suboticu na sendvič, ali ovde se tako zivi. U velikom broju slučajeva firma za koju radiš obezbeđuje ti i auto, koji, naravno, koristiš i u privatne svrhe, samo što sam plaćaš benzin. Ima i drugih povlastica: mobilni telefon, plaćanje svih vrsta troškova, mogućnost razvijanja različitih vrsta interesovanja. Ja sam prošle godine sebi platila kurs programiranja, a sledeće ću, na primer, da idem na kurs za poznavaoca vina. Nedavno sam bila i na kursu za marketing o trošku firme. U Beogradu to nisam ni pomišljala da radim. Tamo je život bio sveden na golu egzistenciju", kaže Ana. Normalan život o kome pričaju Ana i Nemanja priželjkuju i njihovi vršnjaci u Srbiji, ali većina nema mogućnost izbora. "Možda sve ovo izgleda savršeno glatko, ali nije bilo baš lako, pogotovo u početku kada ti, uprkos svemu, nedostaju tvoj grad i tvoji ljudi. Učiš mnogo toga, menjaš navike i sam se menjaš. Nemam još italijansko državljanstvo. U vreme Miloševića tražili su da se odreknem jugoslovenskog, da bih mogla da podnesem zahtev za italijansko, ali nisam htela. Spadam u kategoriju onih emigranata koji imaju nostalgiju (ponekad), ne bacaju drvlje i kamenje po svojoj zemlji i ljudima (nikad) i koji bi rado učinili nešto da pomognu (uvek). Ali...", objašnjava Ana, koja, kao ni Nemanja, za sada nema nameru da se vraća u Srbiju. "Sada ovde imam prijatelje koji su bili uz mene u poslednjih 10 godina, imam kolege koje već znaju poneku našu reč, imam muža koji kad igra fudbal sa društvom nosi dres jugoslovenske reprezentacije. Ne mogu sebi da dozvolim luksuz da bacim sve u vodu i počnem iz početka. U Srbiji niko ništa ne može da ti garantuje, bar ne za sada", zaključuje Ana. Strah od mafije: Iako je većina lidera stranaka DOS-a tokom protekle decenije potrošila dosta vazduha optužujući Miloševićev režim za odlazak desetina hiljada mladih i obrazovanih ljudi iz zemlje, obećavajući da će kad dođu na vlast stvoriti uslove za njihov povratak, čini se da neke organizovane akcije za masovniji povratak mladih eksperata još nema. Izgleda, međutim, da problem povratka mlade srpske emigracije nije u izostanku poziva, već u izostanku ozbiljnijih promena sistema koji je instalirao bivši predsednik. "Kriminal je još u vrlo uskoj sprezi sa vlašću, mislim na visok stepen korupcije. Kada ćemo moći da popijemo kafu ili sok u kafiću bez straha da nam se pogled susretne sa pogledom jednog od do zuba naoružanih kriminalaca, koji su do skora bili popularizovani u medijima", pita se Nemanja, tvrdeći da u Holandiji nema taj strah. Mnogi mlađi emigranti, koji su iz Srbije otišli devedesetih, među razlozima za odlaganje povratka navode i kriminal. Oni redovno preko interneta prate dešavanja u zemlji i kada u vestima pročitaju premijerovu izjavu, datu u prisustvu ministra policije, da se u 50 gradova Srbije zna ko su glavni mafijaši, ali ih, eto, policija ne hapsi, onda ih ne treba kriviti što im to ne deluje kao stimulans za povratak i investiranje u otadžbinu. Tim pre što u vestima ne piše ni da su ljudi iz bivšeg režima, zbog čijih su rezultata rada i pobegli iz zemlje, odgovarali za svoj pogubni učinak. Niko od njih još nije osuđen ni za šta, što mnoge navodi na pomisao da je reč o nekakvoj nagodbi. "Sudstvo je možda najvažnija karika u lancu promena. Pred zakonom svi moramo biti jednaki. Zakon mora da bude slep prema imenima, poznanstvima, bogatstvu, uticaju i korupciji. Samo tako možemo očekivati napredak", smatra Nemanja, koga, izgleda, bilbordi sa kojih se traži nezavisno sudstvo, nisu ubedili da ono postoji u Srbiji. Mnogi emigranti su već usvojili zapadnjačke navike života i rada i teško podnose sudar sa domaćim mentalitetom, što je još jedan od razloga da se ne vrate. "Ono što nikada nisam podnosila je 'lakoća životarenja'. Ljudi su naviknuti da ništa ne rade, a da primaju platu, da nema konkurencije (mada se to već menja), da se praznuju smešni praznici po 10 dana i za to vreme sve stoji, da imaju pauze koje traju i po pola dana, da ne govorim o osnovnom vaspitanju i ljubaznosti, koje je toliko retko da sam se prošle nedelje u Beogradu oduševljavala time što bi me taksisti ljubazno molili da vežem pojas. Osim toga, ljudi moraju da shvate da svi imaju prava na sopstveno mišljenje koje mogu i da iskažu bez bojazni da će ih neko napasti, tući, pljuvati... Pluralizam u svakom pogledu. Mene su pre odlaska iz Beograda '93 oborili na mom omiljenom ispitu zato što sam učestvovala na demonstracijama protiv režima, uz napomenu da "kad se ima vremena za štrajkove, biće sigurno vremena da se ponovo spremi ispit". Nadam se da je to vreme definitivno iza nas", priča Ana. Međutim, profesor koji je oborio na ispitu po političkoj osnovi, verovatno i dalje predaje na Beogradskom univerzitetu, što dosta govori o kriterijumima koji su još na snazi u Srbiji. Poređenje s gorim: "Interesuje me stvarno na koji način misle da privuku nas koji smo otišli. Ne poznajem više u detalje našu političku scenu da bih mogla da kažem u kojoj su meri održali obećanje što se tiče promena. U svakom slučaju, mislim da će biti veoma teško da nekoga ko živi već godinama na Zapadu, ko ima svoj zivot i uspešan je u svom poslu, 'nagovore' da se vrati. Nije u pitanju samo ekonomska strana, nego, pre svega, bar što se mene tiče, pitanje mentaliteta. U Beogradu me danas žalosno gledaju kada im kažem da je radno vreme u Italiji od 9 do 18 sati sa pauzom za ručak, ali da svi tako žive. Možda jeste preterano, ali navike moraju da počnu da se menjaju. Ovde se posao shvata veoma ozbiljno, a ljudi u Srbiji su navikli da se upoređuju sa gorim, ne da teže ka boljem", objašnjava Ana. Iako posle svakog boravka u Beogradu počinje da razmišlja o povratku, osećaj nesigurnosti nekako uvek prevlada osećaj nostalgije. "Pod osećajem nesigurnosti smatram strah od mogućeg preživljavanja već viđenog na tim prostorima. Ko može da garantuje da su balkanski ratovi zaista završeni? Standard ne vredi ni upoređivati. Primećujem minimalne promene na bolje, pre svega promene na ljudima, mada svi govore da se veoma teško živi. Mislim da će normalan život u Srbiji biti moguć, ali pitanje je koliko će vremena biti potrebno da se to ostvari", kaže Ana. Predraga Markovića, predsednika Političkog saveta G17 plus, koja je pozivala stručnjake da se vrate u zemlju, ne iznenađuje preterano skeptičnost mladih u inostranstvu prema mogućnostima normalnog života u Srbiji. "Ta skepsa je prirodna, budući da se radi o ljudima koji su otišli na prve znake neregularnosti. Oni su osetljiviji na neke društvene pojave od onih koji su ostali i oni su dodatno oprezni i traže sigurnost. Ni na Zapadu nema sigurnosti u smislu da nema rizika, ali postoje sigurna pravila igre, što je veoma važno." Marković kaže da je za sada teško očekivati masovni povratak. "Reč je o ljudima koji imaju novca i koji ovde mogu da dođu tek kad zaživi berza, akcijski kapital, kad im se otvore mogućnosti za investiranje. Mi očekujemo da će se to desiti." Priliv mozgova: U međuvremenu, neki sporadični pokušaji privlačenja odbeglih mozgova urodili su plodom. Tako je krajem decembra 2000. godine republički ministar finansija Božidar Đelić putem internet oglasa pozvao "sve građane Srbije u dijaspori koji misle da svojim obrazovanjem, iskustvom i talentom mogu da pomognu u rekonstrukciji i revitalizaciji srpske privrede i koji bi bili spremni da dođu u Srbiju i rade šest meseci do godinu dana kao eksperti pri vladi i vladinim agencijama i organizacijama, da se prijave". Đelić se čak obavezao da će lično razmotriti svaku prijavu. Prema rečima Đelićevog šefa kabineta Aleksandre Drecun, na oglas se javilo dosta ljudi, a jedan broj je i dobio posao. Ipak, u ovom ministarstvu nisu znali tačan broj ljudi koji su se vratili da pomognu reforme. Preciznije podatke nemaju ni u Ministarstvu za ekonomske odnose sa inostranstvom, iako i tu radi jedan broj povratnika. "Javilo nam se dosta mladih, obrazovanih ljudi, tehnokrata, koji su radili u stranim kompanijama, imaju neko iskustvo i energiju i mogu da kažem da je čak interesovanje veće od mogućnosti da ih primimo", tvrdi ministar Goran Pitić. Među povratnicima je i dvadesetčetvorogodišnja Milica Zatezalo, koja je u Beograd došla po završetku studija prava i ekonomije u Parizu, gde je boravila više od deset godina. "Odmah po položenom pravosudnom ispitu, došla sam u Beograd u junu prošle godine u nameri da ostanem dva meseca, jer me je u Francuskoj čekao posao, ali dopalo mi se i odlučila sam da ostanem duže. Zvala sam Ministarstvo za ekonomske odnose sa inostranstvom, znala sam da se tu radi na reformi ekonomskog zakonodavstva i to me je privuklo. Imala sam osećaj da mogu nešto da doprinesem. Posle razgovora sa ministrom Pitićem, primljena sam na posao." Njen 11 godina stariji kolega Đordje Šarčević je iza sebe već imao dosta uspešnu karijeru, kada je u martu prošle godine dobio poziv ministra Pitića da dođe u Srbiju i pomogne svojim iskustvom. Ovaj diplomac Prinstona, jednog od najuglednijih američkih univerziteta, radio je u tri velike američke banke (Goldman saks, Bernstajns i HSBC) na poslovima prikupljanja novca za investicije na evropskim tržištima, pre nego što je odlučio da da otkaz i sve do tada naučeno počne da primenjuje u Ministarstvu za ekonomske odnose sa inostranstvom. Kockanje na sigurno: Đorđe je rođen i odrastao u SAD i ne govori srpski jezik, ali tvrdi da Beograd oseća kao svoj dom. "Prijaju mi ovdašnji ljudi, istorija, muzika, hrana, a osećao sam i potrebu da svojim iskustvom pomognem Srbiji", kaže Šarčević, ne uspevajući da se seti ničeg posebnog što mu smeta u Srbiji. Na pitanje da li je previše rizikovao što je ostavio dobar posao u SAD, sa smeškom odgovara da je to bilo dobro kockanje i da bi bilo lošije da nije probao. Za razliku od Đorđa, Milica Zatezalo je svoju ponudu za posao u Francuskoj samo odložila za godinu dana, zbog osećaja da je "i svedok i učesnik jako važnih događaja". Na pitanje da li je adekvatno plaćena za svoj rad, Milica odgovara da "kad se čovek vrati ovde da radi za određeno ministarstvo i dobije veliku odgovornost, koja je veoma prijatna kad je neko jako mlad, onda finansijski momenat i nije nešto o čemu treba da razmišlja". "Pitanje je samo na koliko vremena čovek može sebi da priušti taj luksuz. Ja nemam svoju porodicu u Parizu, nemam stan koji moram da otplaćujem, mlada sam i mogu da odvojim godinu-dve da radim za svoju zemlju. Ipak, mislim da se ne bih vratila ovde da radim za privatni sektor, za neku stranu kompaniju ili konsalting firmu. To ne bi bilo tako uzbudljivo kao ovo što sada radim u ministarstvu", kaže Milica. Dvadesettrogodišnja Manja, koja se posle završenih studija žurnalistike u Londonu i prakse u BBC, prošle godine vratila u Beograd i zaposlila u jednoj beogradskoj televiziji, tvrdi da je zadovoljna poslom, ali ne i finansijama. Iako joj je plata iznad srpskog proseka, još nije dovoljna da može da planira rešavanje nekih bitnih životnih pitanja. "Ja sam optimista, ali se stvari ovde menjaju veoma sporo. Ne vidim da ću sutra moći sebi da kupim stan i da živim nekim 'komfornim' životom. Mislim da to u ovoj državi neće biti moguće još neko vreme. Da nemam materijalnu podršku od roditelja, koji žive u Keniji, ne bih mogla da se izdržavam i sigurno ne bih mogla da priuštim sebi taj 'luksuz' da se vratim ovde i radim posao koji volim u sredini koju volim", kaže Manja. "Mnogo je zla naneto ovoj državi i ovom narodu za proteklih 10 i više godina da bi DOS mogao da popravi sve u roku od godinu-dve. Možda im treba dati još vremena", zaključuje Nemanja, ne precizirajući koliko je još spreman da čeka da se u Srbiji promeni sistem, pre nego što odluči da zauvek ostane u Holandiji. Povratak u 20. vek Posle dužeg boravka u razvijenom svetu, mnogim povratnicima je teško da se naviknu na činjenicu da je u Srbiji još 20. vek. "Ovde mi sada nedostaju neke stvari koje sam imala u Londonu. Na primer, normalan gradski prevoz, zatim opcija da ne moram da čekam red u pošti da bih platila račune, već da mogu da pošaljem koverat s čekom ili to obavim preko kompjutera. Nervira me što uvek moram da nosim keš u novčaniku, umesto samo kreditnu karticu, a ne mogu ni da kupujem preko interneta. Smeta mi što ovde ima dosta monopola. Nema mnogo izbora - samo dva mobilna operatera koji diktiraju cene, jedna elektrodistribucija. Tamo postoji konkurencija. Svi se takmiče, a od tog takmičenja je bolje potrošačima. Tamo mogu da biram kompaniju za telefon, struju, gas. Ovde ne", objašnjava Manja. Za 10 godina 300.000 emigranata Prema preliminarnim rezultatima nedavnog popisa broj naših ljudi u inostranstvu se od popisa iz 1991. godine uvećao za oko 105.000. Međutim, direktor Saveznog zavoda za statistiku Miladin Kovačević smatra da je to samo broj onih koji su se po napuštanju zemlje zvanično prijavili našim konzulatima, a da je broj emigranata u protekloj deceniji bar trostruko veći. Kovačević kaže da još nisu obrađeni svi podaci, pa nije poznata obrazovna struktura naše mlade emigracije. Reč plus - Goran Pitić, ministar za ekonomske odnose sa inostranstvom Vraćaju se oni skloni izazovu "Šta mi možemo da ponudimo našim mladim stručnjacima iz inostranstva osim napornog rada i dobijanja ozbiljnih referenci koje će ih kasnije kandidovati za dobre poslove u velikim svetskim kompanijama. Pokušavamo da ih uvučemo u neke programe za izgradnju kapaciteta javne uprave i nastojimo da im preko nekih organizacija i donatora ponudimo neku kompenzaciju, mnogo manju od one koju bi imali napolju, ali bar toliko da mogu da pokriju neke troškove ovde. Imamo problem sa rešavanjem stambenog pitanja eksperata, ali to je generalni problem za puno ljudi u Srbiji, i radi se na tome da se pokrene i taj proces. Osim toga, moramo voditi računa i o našim mladim ljudima ovde", kaže za Reporter Goran Pitić, ministar za ekonomske odnose sa inostranstvom u Vladi Srbije. Očekujete li povratak stručnih kadrova i izvan Vlade Srbije? Mlade stručnjake možemo očekivati i kroz dolazak velikih kompanija u Srbiju. Neki su se već vratili u Srbiju kao predstavnici stranih firmi i nije nužno da svi povratnici budu u javnoj upravi. Ne znam koliko ih se do sada vratilo. Osim toga, možemo da budemo u kontaktu s njima i dok su u inostranstvu, da se konsultujemo sa njima o namerama njihovih firmi. Zbog čega još nema masovnijeg povratka mlade emigracije, iako je prošlo više od godinu i po dana od pada Miloševićevog režima? Mnogi se ne vraćaju jer misle da ovde još nema nekih uslova za normalan život, da još nema tržišnih kriterijuma. Mislim da to više nije slučaj. Tek se očekuje talas većih investicija i dolazak velikih firmi. Njima sigurno nije privlačno da rade u nekim propalim društvenim firmama i bankama. Oni traže firme kojima nije bitno samo koju diplomu kandidat ima, već i kakve kvalitete i praktična znanja. Mislim da se kvalitet života u Srbiji već dovoljno popravio da postaje atraktivan. Naravno, ozbiljniji talas povratnika može se očekivati tek kada se ovde pokrene ozbiljniji talas prosperiteta, što sada još nije slučaj. Još ima puno rizika i izazova, ne teče med i mleko. Za sada se vraćaju uglavnom oni koji u sebi imaju karakter da prihvate izazov i rizik. Internet polemika Virtuelni povratak Diskusija pod nazivom "Povratak u Srbiju", koju je Reporter inicirao na jednom od najposećenijih sajtova srpske dijaspore (www.serbiancafe.com) izazvala je veliko interesovanje u odnosu na ostale teme na tom sajtu. Stiglo je više od 300 komentara, što nije malo, ako se zna da je prosek desetak po temi. Zbog ograničenog prostora, objavljujemo samo deo odgovora. Sunce (*.telstra.net) Ma svima nama je želja da se vratimo, ali...želja i realnost nisu isto... Lopova, koji su komunističko-socijalistička škola, još uvek ima na "čelnim" pozicijama, tako da ja sumnjam da jednim poštenim radom možes da priuštis sebi najosnovnije, bez razmišljanja da li ćeš imati pare za sutra. Niko od nas ne kaže da nam trebaju milioni, ali, brate, ni sa 500 maraka ili kolike su već plate tamo, nije lako živeti, ako ti stignu računi 450 maraka. Easy Rider (*.comcast.net) Ja lično verujem da bi Srbija mogla da se pokrene i to veoma brzo... Moja želja je da se vratim u Srbiju i pokrenem samostalan biznis i proizvodnju i da zaposlim par radnika koji će imati bolju platu i motivisati ih maksimalno. Svu proizvedenu robu bih nastojao da izvozim, a pare da ostaju u Srbiji. jedan od mladih (*.sympatico.ca) Nešto što me najviše odbija od Srbije je mafija o kojoj čitam svaki dan. Ne bi hteo da dođem tamo i otvorim nešto, a da moram da plaćam porez i reket u isto vreme. Adžel (*.shanjcable.net) Mislim da se samo o tome radi - da li si optimista ili pesimista. Takav smo narod, a i radi svega onoga što nam se dešavalo kroz istoriju navikli smo da crno razmišljamo. Ali najgora vremena za Srbiju su prošla. I dalje u Srbiji nije divno, ali je krenulo nabolje... A da odgovorim pitanje: naravno da se vraćam. Banacanin (*.cgocable.net) Meni kad bi neko dao 500 evra platu (što je dva i po puta manje nego što ovde zarađujem), ja bih se sutra vratio u Srbiju. Po zanimanju sam tehničar kompjuterskih sistema... Nema lepšeg nego živeti u Srbiji sa poštenom platom i poslom. Beogradjanin (*.bitsyu.net) Evo, ja sam se vratio u Srbiju, otvorio privatan biznis, zarađujem oko 2.000 eura mesečno, imam svoj stan i nikad se više ne bih vratio na Zapad. Žao mi je samo što gledam kako se država rastura, ali nemam nikakvog straha od nekog kriminala i slično. Više sam se plašio u USA za svoju bezbednost. Ovde ako zarađujete malo, a smatram da je moja zarada mala za Beograd u odnosu na to koliko drugi zarađuju, niko vas neće dirati. Studentica (*.btopennjorld.com) Ja hoću da se vratim, ali neću da mi plata budu braon koverte, da NjC u bolnici u kojoj radim smrdi i da me svi spuštaju dole, jer misle da se pravim važna, zato što sam završila medicinu vani samo ako iznesem svoje mišljenje. Moj prijatelj se vratio i radi za stranu firmu, ima super lovu, ali posle dve godine dole neće više da bude u Beogradu. Zašto? Zato što ga je puno prijatelja dole upitalo da im sredi posao da bi ti isti počeli da muljaju i kradu kompaniju za koju rade, a plate im nisu loše. Odvikli smo se i pobegli od tog mentaliteta da je slađe da se ukrade nego zaradi. Puno energije i živaca treba da se to promeni. srbin (*.bluenjin.ch) Pre nego što sam došao nisam imao prebijene pare. Tačno je da sam prvih godinu dana radio svašta i dao sve pare da naučim jezik i pronađem posao u struci.Tačno je da sam našao posao za koji sam se školovao i da sam lepo zarađivao.Tačno je i da sam dobio sigurnost (redovna plata, socijalno...). Ali je tačno i da nikada nisam mogao da se prilagodim, jer ovo ovde nisu moji ljudi. Drugi mentalitet, drugi život, po meni prazan... Samo se u Srbiji iskreno smejem. Stan sam oduvek dole imao, a skupio sam pare da ga renoviram, kupim stvari i auto. Imam i nešto para da kupim jedan mali poslovni prostor radi sigurnosti (kirija 500 dem) od izdavanja je uvek dupla platica), a nešto će para da ostane i za moju malu proizvođačku firmicu (delatnost tajna). Nisam ja neki rodoljub i velikosrbin. Jednostavno neću da budem sam. A ovde je čovek sam. Imaš pun frižider i redovnu platu. Je li to sve u zivotu? Nije... Neću da mi deca odrastaju na Zapadu. Hoću da nauče šta je detinjstvo, baba, deda, slava, drug iz detinjstva, solidarnost i naš srpski mentalitet. A kada porastu neka sami odluče šta će i gde će. theemy2 (*.golden.net) Bolji dani u Srbiji neće doći brzo i zato što svi očekuju od Vlade i od Zapada da nam nešto da. Stare navike dobijanja ( stan, plata, kredit, kasnije polutke) su izmišljene u komunizmu. Ne znam šta svi očekuju od Vlade... Vlada ne može nekome pomoći, osim da od drugog uzme. Taj drugi si ti povratniče u Srbiju. A navika pomaganja-uzimanja će ostati još dugo u Srbiji. Stalno nešto pomažu, a usput 20 do 40 odsto pomoći završi u nečijem džepu. Danas je to zaista mafijaški sistem i ne samo to. Nije istina da se Vlada nakon pada socijalista sada bori protiv mafije. To su priče za decu. Mafija je na vlasti i bori se da ozvaniči prljave poslove. celavi (205.138.*) Da li iko razmišlja o promeni carinskog i poreznog zakona? Ja lično mogu da radim svoj posao i u Americi i u Jugi, ali po sadašnjem zakonu bih morao da platim 30.000 dolara u carinskim dažbinama za opremu. Porezi na prihod bi mi se duplirali...Iz čisto poslovne perspektive, Kipar mi, recimo, nudi mnogo bolje uslove nego moja rođena zemlja. Zoe (*.libero.it) Ne želim da se prepucavam ni sa kim, niti da objašnjavam razloge, samo da kažem da smo mi odlučili da se vratimo...i da nismo jedini, tako da nije tačno da se niko ne vraća... Tačno je da vlada nije ucinila ništa da bi privukla ljude nazad...ali nismo ni navikli da očekujemo nešto od vlasti (ni kod nas,a ni na Zapadu)... Serbian News Network - SNN [EMAIL PROTECTED] http://www.antic.org/
