http://www.2net.co.yu/ucgi-bin/apis/prikaz2.pl?novo196
PRLJAVE IGRE OKO KOSOVA I METOHIJE
Pise: Nenad Trifunovic, predsednik IO Udruzenja
gradjana Prizrena i okoline u Beogradu "Sima A.
Igumanov"
Poslednjih meseci i dana svedoci smo inteziviranja
aktivnosti dela medjunarodne zajednice, u saradnji
sa stvorenim institucijama sistema vlasti na Kosovu i
Metohiji, u zaokruzenja svojih necasnih nauma da
Kosovo i Metohija budu etnicki cist shiptarski prostor
i da multinacionalne kompanije preuzmu vlasnistvo
nad izuzetno bogatim prirodnim resursima i
najvaznijim privrednim objektima.
Interesantno je analizirati metode koje primenjuju u
ostvarivanju ovih svojih ciljeva, kao i koje aktivnosti
organi nase vlasti i organizacije prognanih i
raseljenih preduzimaju da bi ih u tome sprecili.
Trenutno su dominantna sledeca tri osnovna procesa
koja se odvijaju, a funkciji su napred iznetih ciljeva:
1.Privatizacija drzavne imovine, prema predlogu
zakona koji je generalni sekretar UN Kofi Anan
dostavio Stajneru, da ga Skupstina Kosova
usvoji;
2.Promena strategije Unmika i shiptarskih vlasti
na Kosovu i Metohiji po pitanju povratka
prognanih Srba i ostalih nacionalnih zajednica,
kako bi sprecili organizovan i masovan
povratak u urbane sredine; i
3.Zaokruzenje procesa kolonizacije ovih prostora
od strane gradjana Republike Albanije, koji na
ovim prostorima ilegalno borave.
Kada je u aprilu objavljena vest da je Kofi Anan
poslao predlog zakona o privatizaciji Stajneru, da ga
ovaj prosledi Skupstini Kosova na usvajanje, u nasim
sredstvima informisanja podigla se velika buka o
necasnim namerama svetskih mocnika da ovaj
region od 10 000 kvadratnih kilometara, koji je
izuzetno bogat rudama i prirodnim uslovima za
gajenje najkvalitetnijih sorti voca, povrca i zitarica,
kao i velikim brojem energetskih, proizvodnih i
preradjivackih objekata, koji su koristili opremu
zapadnih zemalja i njihovu tehnologiju, prisvoji po
bagatelnim cenama. Tada su reagovala i pojedina
ministarstva Vlade Srbije, ukazujuci da je vecinski
vlasnik te imovine drzava Srbija i da se taj proces
privatizacije ne moze odvijati bez titulara te svojine,
tim pre, sto je Srbija i najvise ulagala u izgradnju tih
objekata i razvoja Kosova i Metohije.
Ovo je trenutno najkrupnije i najvaznije pitanje za
zapadne mocnike, koje su unapred izvrsile podelu
onoga koja ce drzava sta da prigrabi, kao svoj ratni
plen. Cinjenica da je to jedini predlog zakona koji je
generalni sekretar uputio svom specijalnom
izaslaniku na Kosovu, i pored totalnog fijaska misije
ujedinjenih nacija u sprovodjenu Rezolucije br. 1244,
u uslovima kada je Kosovo postala najveca crna
mrlja Evrope u pogledu krsenja elementarnih ljudskih
prava, govori o stvarnim ciljevima NATO
bombardovanja. Posto se radi o vrlo necasnim
ciljevima, zapadni mocnici, a posebno SAD,
pokusavaju da raznim drugim pritiscima i ucenama,
privole vlasti u Srbiji da dopuste ovu bezocnu pljacku.
U tom kontekstu je i formulacija koja je pratila odluku
predsednika Busha da produzi za godinu dana
sankcije prema jednoj grupi gradjana SRJ, delovanje
tzv Krizne grupe i povampirenje zahteva i ucena iz
perioda najzesce propagandne kampanje koja je
vodjena protiv Srbije i srpskog naroda, kao i drzanje
na dugom stapu resvavanja pitanja smanjenja nasih
dugova i odlaganje donatorske konferencije za
povratak na KiM. Cutanje nase vlasti i nedovoljno
razjasnjena cesta putovanja njenih predstavnika u
SAD, recito govori da Vlada Srbije nema snage da
se suprotstavi ovim ucenam i pritiscima, jer je njen
opstanak na vlasti direktno zavisan od finansijske
pomoci koju prima za ocuvanje socijalnog mira u
zemlji i prikrivanje svoje nemoci da bilo sta u privredi
pokrene.
U sagledavanju ovog procesa, vazno je odrediti i
shiptarski interes koji se ogleda u tome da ce i oni
doci po bagatelnim cenama do velikog broja srednjih
i malih preduzeca, sto ce im omoguciti, da sprece
vracanje Srba na svoja radna mesta i na taj nacin
onemoguciti povratak velikom broju prognanih, kao i
pospesiti proces da odu i oni Srbi koji se nalaze po
enklavama na KiM.
Prognani Srbi u vecini slucajeva nisu upoznati sa
ovom opasnoscu koja im preti, tako da njihove
organizacije ne reaguju na pravi nacin, a vlasti vesto
prikrivaju ovaj problem, kako od prognanih Srba,
tako i od ostalih gradjana Srbije, jer je realna
opasnost da vec za tri generacije Srbija dodje u
situaciju da nema dovoljno uglja za svoje elektrane i
druge potrebe, ako joj se oduzmu kosovska
nalazista, a da ne govorimo o svemu onom drugom
sto KiM imaju.
Evidentno je, da je proces povratka Srba na
najbrutalniji nacin, za ove tri godine, sprecavan kako
od strane Shiptara, tako i od svih organa misije UN
na KiM. Katastrofalni rezultati, da se za ovo vreme
vratilo svega 0.5 promila prognanih Srba, jasno
pokazuje totalni krah misije UN, koja nakon
demokratskih promena u Srbiji nema vise alibi za
svoje lazi o svom neuspehu, ili mozda "uspehu", u
zavisnosti koji su joj stvarni ciljevi bili.
Nakon veoma upornog, pragmaticnog i
visokoprofesionalnog rada Kordinacionog centra za
KiM, a pre svega predsednika Nebojise Covica, koji
je svojim angazovanjem ucinio da ova drzavna
institucija postane veoma uvazavana od strane
medjunarodnih faktora i onih u nasoj zemlji koji su
upoznati sa njenim radom, ucinjen je pomak u
stvaranju veoma kvalitetnog programa odrzivog i
masovnog povratka na KiM u odredjene grupe
naselja, a pre svega, u urbane sredine. Ovaj
program, koji je ovih dana prezentiran javnosti, a
predhodno usaglasavan sa UNMNK-om, pokazao je
svu ozbiljnost i sistematicnost pristupa resavanju
ovog problema. Zlonamerni deo predstavnika misije
UN na KiM, nemajuci argumente protiv ovakvog
programa, krenuli su u zamenu teza, raznim
insinuacijama protiv vlasti u Srbiji da ovim program
pokusavaju da prisiljavaju ljude na povratak, da zele
da izvrse kolonizaciju Kosova, do toga, da je najveci
problem na KiM severna Mitrovica, gde navodno nisu
uspeli da povrate Albance, zbog protivljenja Srba,
bezobzirno zanemarujuci cinjenicu da su iz svih
gradova na KiM Srbi potpuno proterani od strane
Shiptara i da u njih nije vracen ni jedan Srbin, a da je
Mitrovica jedini multinacionalni grad na KiM. Da bi
sprecili realizaciju ovakvog programa, shiptarske
politicke vodje su promenile taktiku, a u tome im
bezrezervno pomazu UNMNIK i UNHCR, pa su pocli
sa nesuvlisnim pricama o tome da niko ne sprecava
Srbe da se vrate svojim domovima i to pojedinacno,
jer navodno to je njihovo pravo, previdjajuci cinjenicu
da cak ni starice, koje su tamo ostale, ne mogu da
idu u crkvu, ni na groblje, bez pratnje KFOR-a, a da
ne pominjemo sramnu cinjenicu, da srpski poslanici
u Skupstini Kosova idu na sastanke u oklopnim
vozilima i da do danasnjeg dana nije dozvoljeno
Srbima u Prizrenu da posete svoj grad.
U sklopu resavanja ovog pitanja je povracaj
uzurpirane imovine Srba koju bez naknade koriste
Shiptari, jer bez iseljavanja ovih uzurpatora, za koji je
predvidjen veoma dug i slozen postupak, nema
povratka Srba u svoje domove. Poslednji akt
licemerja UNMNIK-a u vezi ovih imovinskih pitanja,
koje je dobilo prioritet u sporazumu koji su 5.nov.
2001. god. potpisali Covic i Hakerup, je navodno
nedostatak novca za rad organizacije Habitat, koja je
zaduzena da to odradi.
Zbog celokupnog ovakvog stanja, prognani Srbi sa
KiM su prinudjeni da raznim oblicima pritiska ukazu
svetskoj javnosti, da nista na KiM nije reseno u
skladu sa Rezolucijom br.1244, da su izvestaji koje
dobija SB UN od strane svoje misije na KiM lazni i
da zele brz, masovan i organizovan povratak.
Takodje je vazno ukazati na kukavicluk predstavnika
UNMNIK-a i KFOR-a da se sprece Shiptare u vrsenju
teroristickih i drugih krivicnih dela nad Srbima i da
krivce privedu pravdi, kao i organizovanom kriminalu
u koji su predstavnici ovih misija ukljuceni zajedno sa
Shiptarima.
Po principu "na vuka povika, a lisica meso jede",
Shiptari su plasirali tezu da Srbija, povratkom
prognanih zeli da izvrsi kolonizaciju Kosova, da bi
prikrili proces ogromnih razmera, koji se tri pune
godine nesmetano odvija, a to je trajno naseljavanje
preko 300 000 albanskih drzavljana na KiM. Vecina
od njih je u Metohiji, nakon progona Srba juna 1999.
zaposela njihovu imovinu, a kasnije su, preko raznih
donacija i novcanih sredstava dobijenih iz mafijaskih
poslova, zidali kuce i poslovne objekte po citavom
Kosovu. Za ove tri godine, KiM su bili, a i sada jesu,
najvece gradiliste u Evropi. Bilo kuda da se krene, na
sve strane se po poljanama grade grupe stambenih i
privrednih objekata, a u proseku na svakih 5km
pored puteva nalazi se stovariste gradjevinskog
materijala, a da i ne pominjemo gradove, od kojih se
neki udvostrucili. Interesntna je i cinjenica da je za
registraciju za izbore odrzane prosle godine u
novembru na KiM, vrsen upis zatecenog
stanovnistva, bez uslova o drzavljanstva, tako da su
svi ovi drzavljani Republike Albanije imali pravo
glasa na teritoriji koja je i Rezolucijom SB br. 1244
tretirana kao sastavni deo SRJ. To je nonsens, koji
valjda nigde na svetu ne postoji.
Na ovaj izuzetno vazan problem, nasa vlast do danas
nije reagovala, a bojim se da ga nije ni uocila, nego
je dovedena u situaciju da se brani za ono sto nije
kriva. Krajnje je vreme, da se krene u ofanzivu i da se
organizovanom i osmisljenom kampanjom,
argumentima i pamecu, izborimo za povratak
prognanih, da sacuvamo ove teritorije i da misija UN
iseli sve strane drzavljane, koji bespravno borave na
Kosovu i Metohiji.
12.06.2002.godine
