www.nedeljnitelegraf.co.yu
Elitna srpska zdravstvena ustanova - Urgentni centar u Beogradu - na ivici kolapsa. U ocajanju, prof. dr MIHAJLO MITROVIC, direktor Centra, govori o moralnim dilemama lekara: Kako da donesemo odluku: koji pacijent treba da prezivi, a koji da umre!? Kao na traci: Prijem pacijenata Kako leciti u ovakvim uslovima?: Ovo bi trebalo da bude sam vrh srpske medicine Natasa Mijatovic Foto: Zoran Tatar Upolitickim obracunima bez milosti, koji vec dve godine tresu Srbiju, ne stradaju politicari. Pravi stradalnici su, istina, samo nekoliko stotina metara od najvaznijih drzavnih institucija, ali vodeci ljudi ove zemlje nece ili ne zele da ih vide. Zato se ekipa NT uputila u beogradski Urgentni centar i zabelezila stravicnu pricu o ocajnickoj borbi za ljudski zivot u ruiniranoj drzavnoj zdravstvenoj ustanovi koja bi morala da bude - elitna. Kroz dugacke, povremeno jezive hodnike Urgentnog centra prolazi se oprezno, nikako opusteno. Pacijenti promicu u kolicima, jedino sestre znaju gde ih vode. Cini se da pacijente to vise i ne zanima. Na ortopedskom odeljenju u istim sobama leze zene sa muskarcima, njih vise od deset u svakoj. Sa zidova, zbog vlage, pada malter, toaleti se takoreci raspadaju. Svuda okolo stoje rastureni, zardjali kreveti, koji se povremeno sklanjaju tamo gde trenutno ima mesta. Posluzice i oni necemu, kad-tad, zato ih i cuvaju... - Kazu nam: Opet su vam potrebna kolica? Pa jesmo li vam kupili, recimo, deset pre godinu i po? A nama nista i ne traje duze, moram uvek da im objasnjavam. Mi smo najfrekventnija bolnica u gradu - ma, u celoj Srbiji! Kako da sacuvam nesto kada se sve non-stop koristi? To je, naprosto, nemoguce - govori za NT prof. dr Mihajlo Mitrovic, direktor Urgentnog centra. - Evo, pogledajte samo jedan dnevni izvestaj, koji vec u 11 ujutro imam na stolu. Jedan respirator se pokvario, elektrode rade delimicno, ultrazvuk na izdisaju. Recite mi, kako da donesem odluku - koji pacijent treba da prezivi, a koji da umre? Kome da jedinim respiratorom dam sansu da nastavi zivot? I odakle mi pravo da nekome uskratim tu sansu? Svakome je njegov najblizi bitniji od svih drugih. Kako da objasnim porodici svoju odluku da sam nekome drugom ukljucio aparat, recite mi? To nije vise ni moralna, ni profesionalna odluka, to je mucenje sa kojim se stalno suocavamo! Prema recima direktora Urgentnog centra, putem donacija nabavljaju se samo skupoceni aparati, a za njih bolnica, opet, ne moze da obezbedi ni redovan servis! Najveci problem je to sto nemaju redovnu isporuku medicinske opreme, tako da se radi onako kako je moguce, a ne kako bi trebalo. Pored toga, neverovatno veliki broj pacijenata takodje utice na kvalitet rada. Doktor Mitrovic procenjuje da cak 45 odsto pacijenata, zapravo, nije u njihovoj nadleznosti, ali se svi oni, ipak, ovde hospitalizuju. U taj procenat spadaju, recimo, i gerijatrijski slucajevi, pacijenti koji, najcesce, imaju vise bolesti, pa je nejasno kome pripadaju. Druge bolnice ih ne primaju, tako da je Urgentni njihov jedini spas. Usled kriticnog zdravstvenog stanja, na ulazu se cesto pojave i osobe sa zapustenim malignomima. Njih niko nece da primi, a u Urgentnom, iako malo mogu da ucine - zbrinjavaju ih, koliko je to moguce... - Onaj ko, ne daj Boze, dodje u situaciju da mora da dodje u Urgentni centar, bice nezadovoljan mnogim stvarima. Suocice se, zajedno sa nama, sa mnogim problemima za koje ja, priznajem, nemam resenje. Necu da sakrivam istinu! Evo, pogledajte ove jezive bilanse, izvestaje, papire od kojih me glava boli! U izvestaju za period od januara do jula ove godine nalaze se porazavajuce cifre. U tih sest meseci ovde je umrlo 777 ljudi! To je vise nego strasno! Govorimo o 11,3 odsto od svih hospitalizovanih ljudi u tom periodu. Ne ulazim u "obradu smrti", to je posebna tema, ne govorim ni o tome da li su pacijenti bili u fazi zapustenog malignoma, ili nije bilo leka, ili je aparat naglo otkazao! Sami zakljucite ko je kriv i kakav je kvalitet rada u odnosu na te cinjenice. Nemam nameru da napadam ili branim nekoga, hocu samo da ukazem, javno, na situaciju u Urgentnom centru - kaze profesor Mitrovic. Brzina u teskoj bedi Podovi Urgentnog centra neprestano se peru, a sizifovski posao obavlja se u sve tri smene. Svi zaposleni slazu se da je Centar jako skup za drzavu, ali i da su veca materijalna sredstva neophodna za njegov rad. Doktorima je plata povecana, sestrama nije, a pacijenti interne probleme u bolnici osecaju na svojoj kozi. Kao da im nije dosta sopstvenih! Samo nekoliko sati provedenih u Urgentnom centru, cini se, dovoljno je za kompletan utisak. Musavi kreveti, sa kojih ni varikina ne bi uklonila tragove, uz dotrajale aparate za rad, samo su deo ukupne, krajnje bedne situacije. Iznad svega, pak, zapanjuje brzina kojom se sve ovde odigrava. Dok na klupama u cekaonici sede hronicni bolesnici, koji strpljivo ocekuju svoju "dozu" i red, i uzgred se pozdravljaju sa sestrama, a nesretnici iz ambulantnih kola zure u plafon iz lezeceg polozaja, za tek pristiglim, teskim slucajem, pacijentom koji je izboden nozem, juri zena na ivici histerije. Osoblje je gura u stranu, upozorava da samo odmaze. Posle muskaraca, medicinskih tehnicara na prijemnom odeljenju, dotrcavaju sestre, koje u dva poteza seku odecu sa povredjenog. On se i dalje ne cuje. Zena i dalje vristi... Sestre obolevaju od koksaki virusa Kroz zdravstvene sluzbe Urgentnog centra u Beogradu godisnje prodje, u proseku, 140.000 ljudi. Tokom samo jedne sedmice promene se svi njegovi pacijenti (odlaze stari, da bi ustupili mesto novima). Pri tome, Centar nije samo na usluzi Beogradjanima - nadomak ovog objekta nalazi se heliodrom na koji, najvise vikendom, stizu pacijenti iz svih delova Srbije, Crne Gore i Republike Srpske. I svi oni, bez razlike, bivaju primljeni... - Imamo oko 700 prijema dnevno i ne znam dokle cemo izdrzati tim tempom. Jedini u Srbiji radimo danonocno, 365 dana u godini, i to vec 15 godina. Toliko smo se umorili i istrosili da imam utisak da cemo uskoro i sami da klonemo - govori, gotovo u jednom dahu, Marija Zivadinovic, glavna sestra Urgentnog centra. I stvarno, ispred prijemnog odeljenja, iz sekunde u sekund, pojavljuju se kola sa novim pacijentima. Kao na filmskom platnu, vozila, i hitne pomoci i privatna, pristizu velikom brzinom. Skripa kocnica ovde je znak za hitno pruzanje pomoci. Dvoja kolica sa lezajima, koja stoje ispred ulaza, nemaju ni dusek, ni carsav, samo drvenu konstrukciju. Glavna sestra objasnjava: - Ni takva kolica ne bismo imali da ih nismo sami napravili! Ne biste verovali kada bih vam rekla da se ovde kradu i plasticne korpe za djubre, a kamoli ostale stvari... I sada je vec lakse poverovati u bizarnu pricu jednog pacijenta koji je, pre nekoliko dana, doziveo da ga osoblje, u nedostatku kolica, nosi na rukama! Na samom ulazu, pak, sve izgleda iznenadjujuce dobro: novi podovi i plocice, kao i dve potpuno opremljene ambulante. Dobijamo objasnjenje da je samo taj deo, mali u odnosu na ceo Centar, nedavno renoviran. "Medicinska braca" suocavaju se sa tek pristiglim pacijentima. Za to sto ovde, umesto sestara, rade muskarci-bolnicari ima mnogo razloga, ali glavna sestra, iz iskustva, istice sledece: - Da ne verujete kakve se ovde sve price dogadjaju, roman da napisete! Dodju pijani i agresivni, okrvavljeni, pravo sa porodicnih tuca. Ne stignu "dobro" da udese svoje najblize, pa hoce to da "urade" sestrama. Ni ne stignete da ih pitate za ime, oni vas udare! A tek leti, kada dodje do pucnjava na splavovima, pa dovezu povredjenog iza kojeg, posle samo nekoliko minuta, stigne i onaj ko je to ucinio. I dodju, tako, sa pistoljem u rukama! Sta tu jedna zena moze da uradi, osim da nastrada? Zato smo i sklonjene sa samog ulaza... Puca lanac zivota Prema podacima Svetske zdravstvene organizacije, problemi broj jedan u Jugoslaviji su, pre svega, tranzicija, siromastvo i pojava depresije! Problem broj dva je sa populacijom od 15 do 44 godine, najcescim zrtvama saobracajnih nesreca. Istom analizom utvrdjeno je da je treci, ali sve aktuelniji i ozbiljniji problem - porast nasilja! Kada se razmotre sva tri uzroka, vidljivo je da gubimo najvitalniji deo populacije, pa je sve veca opasnost od pucanja lanca zivota. Profesor Mitrovic kaze da Urgentni centar ne moze da utice na ove pojave, vec samo da odgovori na njihove posledice. U Jugoslaviji trenutno ne postoji nijedna nezavisna, nevladina organizacija koja bi se, pored drzavnih institucija, bavila problemima u zdravstvu! Direktna veza sa SUP Na prijemnom, upravo za slucajeve ranjavanja, ali i za ostala, kako se kaze, nasilna dela, stoji ukljucena telefonska linija, direktna veza sa SUP Beograda. Glavna sestra kaze da milicija ovde svakodnevno ima pune ruke posla, pa se policajci gotovo redovno setaju po hodnicima. Naravno, na vrata Centra cesto zakucaju i socijalno najugrozeniji - skitnice. Iako je njihova dijagnoza najcesce - umor ili izgladnelost, osoblje je duzno da ih primi. Nekoliko dana provedu u bolnici, dobiju priliku da redovno jedu, pa i prime infuziju. Za beskucnike vazi pravilo da se, s vremena na vreme, ponovo pojavljuju isti - da se odmore od ulice! Koga primaju i hospitalizuju, ne mogu nikako unapred da znaju. Ako i saznaju, to je tek naknadno. Neadekvatna opremljenost zdravstvene radnike ovde dovodi do direktne opasnosti - da "pokupe" sve sto pacijenti imaju u sebi, pa i sidu ili hepatitis... - Pacijent koji krvari i prska na sve strane moze da bude narkoman (sada ih je sve vise). I pored toga sto je, pod dejstvom droga, vec povredio ili usmrtio, recimo, ucesnike u saobracaju, on nastavlja da "siri zlo". Njegova krv leti na sve strane, kontaminira sve oko sebe! Policija nema adekvatan instrument za utvrdjivanje njegovog stanja svesti, a mi nemamo kompletnu zastitnu opremu. Bar 20 ljudi dolazi u kontakt sa njim - do operacione sale. Oboleli narkoman dovodi te ljude, koji samo rade svoj posao, u opasnost od zaraze. Ugrozen nam je, direktno, ljudski resurs! Sestre na radnom mestu obolevaju od hepatita, zutice koju dobijaju narkomani zbog nehigijenskog koriscenja igle. Sta ja da uradim da sestre zastitim od stresa, zbog kojeg sve veci broj njih dobija koksaki virus? - nemocno siri ruke profesor Mitrovic. Mladji kadar u Urgentnom centru obicno izdrzi samo nekoliko meseci. Starije sestre tvrde da "imaju zeludac" za ovakav posao, pa ostaju, uglavnom, do penzije na istom mestu. Da se glavna sestra pita, rolsue bi bile pravo resenje za efikasan radni dan jedne sestre! Mladic koji krvari, starac koji cuti Ispred glavnog ulaza promicu, na kolicima, pacijenti iz okolnih centara - guraju ih tamo gde laboratorija trenutno radi... Hitna pomoc staje na samom ulazu. Vise niko nema vremena da objasnjava sta se dogadja na ovom mestu. Pristigli mladic krvari, krv leti na sve strane. Da li je zarazen ili ne, niko od osoblja ne zna, ali ukazuje mu pomoc. Istovremeno, na prijemnom odeljenju, u kolicima, sedi covek u poodmaklim godinama, izrazito zutog lica. Medicinski tehnicar vec pet minuta pokusava da dobije osnovne podatke o njemu. Covek ga nemo gleda. U pozadini, nepomicno lezi devojka koja tiho jauce... - Gospodine, kako se zovete? Gde zivite? Sta vas boli? - uporan je medicinski tehnicar. Covek zutog lica i dalje cuti. Mladic koji krvari vec je u operacionoj sali... I dalje ima lekara-politicara Sestre pricaju da nekada, posle zavrsene smene, ne mogu da krenu prema kuci - zbog otecenih zglobova. Medju njima ima i majki koje gotovo svakodnevno placu, jer nemaju ni rukavice da se zastite - boje se, kazu, za zdravlje svoje dece, ne za sebe! Neadekvatan broj sestara u odnosu na broj pacijenata dovodi do pada u kvalitetu rada. Ali, i do korupcije! - Pa, to je normalno, zar ne? Korupcija je odgovor na lose postavljene temelje. Ukoliko ne vezete radnika finansijski, on trazi druge izvore. Najgore je kada nesretni pacijent plati, a ne dobije adekvatnu medicinsku pomoc. To je zlocin i u moralnom smislu - primecuje dr Mitrovic. Mnogo je takvih, naizgled nepremostivih problema u Urgentnom centru. U medjuvremenu, Ministarstvo zdravlje mesecima je bilo bez celnog coveka. Novi ministar Tomica Milosavljevic i sam je priznao da se, za ovo kratko vreme, nije u potpunosti upoznao sa situacijom. Prema misljenju profesora Mitrovica, veliko je pitanje koliko, uopste, jedno malo ministarstvo, koje cini tek nekoliko ljudi, moze ozbiljno da se pozabavi tako kompleksnim pitanjima... - Uvek sam pomagao aktuelne ministre, samo da bi bar nesto krenulo na bolje. Sistem organizacije u zdravstvu odavno je prevazidjen. Gigantske institucije, u kojima se pruza jeftino, ali lose lecenje, poticu jos iz doba socijalizma. U Srbiji i dalje vlada uverenje da je sve reseno kada pacijenta strpate u postelju. U modernoj medicini se, pak, tezi ka tome da se sva potrebna pomoc pruzi coveku kao ambulantno-poliklinickom pacijentu, a ne da se on hospitalizuje. Ostanak u bolnicama ima i svoje socijalno objasnjenje. Kakvi god da su uslovi u bolnicama, siromasnim gradjanima je lakse da se medicinsko osoblje brine o njima. E, sad, imamo, pored Ministarstva, i Zdravstveni savet DOS. Ako me pitate sta je to, odgovoricu - ne znam! Samo znam da ga cini nekoliko ljudi koji, za sada, nisu ni kontaktirali sa nama. Oduvek je bilo lekara-politicara, za koje tvrdim da su, i te kako, bili odgovorni za mnoge lose stvari u zdravstvu. Danas ih takodje ima: vode politiku, dok sistem propada! U zdravstvu niko ne kontrolise ni privatni, a ni drzavni sektor, osim u vanrednim situacijama - zakljucuje profesor Mitrovic.
