http://www.vreme.com/cms/view.php?id=325021 VREME, 618, 2002. STANJE STVARI Evropa za zaljubljene Svi domaci politicari morali bi da budu pre svega ministri spoljnih poslova, posto od politike malo sta ostaje ako se izuzme kretanje ka Evropi Evropa nam, dakle, ne ide od ruke. Nismo uspeli da se kvalifikujemo ni za cistiliste zvano Savet Evrope. Ni zajedno, kao Jugoslavija, ni Srbija i Crna Gora pojedinacno. Nismo umeli da potpisemo Povelju, a tamo se ocigledno ne priznaje otisak palca. Osim slabe pismenosti imamo jos nekih mana, kao sto je visak razumevanja i milosrda prema "prezrenim na svetu", pa smo tako zateceni u pomaganju Sadamu, pri cemu nam nije uzeta u obzir olaksavajuca okolnost da barem ovog puta nismo pokazali nikakvu nacionalnu ili versku netrpeljivost. Najzad, u Evropi je uoceno da postoje razmimoilazenja i u gledanju na Hag, na pravdu i nepravdu, pa se od nas ocekuje da se najpre oslobodimo svega toga sto nas muci u vezi Slobom i Sadamom, jer takav prtljag tamo ne primaju. Priznajem, da sam ja Evropa, isto bi mi bilo sumnjivo sve to i ne bih tako lako u drustvo pripustio nekoga kao mi. Ali, oni su valjda bolji od nas, zato i hocemo da idemo mi tamo a ne oni ovamo. Malo cemo se popraviti, malo ce nam progledati kroz prste za ono sto smo brljali ranije i verujem da cemo ove zime nekako ipak dogurati do Saveta Evrope. Medutim, jasno je da je na putu ka Evropi nesto zapelo, prvi put posle pada Milosevica. Ministar spoljnih poslova Svilanovic kaze da su ti poslovi ove godine gori nego prosle, sto nije njegova krivica, ali ne bi marilo da je ministar ovom prilikom zapretio ostavkom i makar pokusao da otme nesto vise ovlascenja i odgovornosti u kreiranju spoljne politike. Kako sada stvari stoje, Svilanovic se povremeno nalazi u cudnoj situaciji, kao kad je poslednji put ovde bila haska tuziteljka i kad je on delovao kao da se zapravo slaze s njenim kritikama vlasti u Beogradu i jedva je sacuvao privid lojalnosti drzavi koju predstavlja. Oko te saradnje s Hagom, posle svega vise ne bi smelo da bude nikakvih dilema i oklevanja. Ma sta ko mislio o Tribunalu, to vise nije pitanje dostojanstva, suvereniteta ili morala ni u najmanjoj meri. Beograd je pruzao otpor, mozda i duze nego sto je smeo, i sad bi na tu saradnju trebalo gledati iskljucivo pragmaticno, sto znaci da bi najbolje bilo da vlasti prosto ispune sve zahteve bez imalo ustezanja i po kratkom postupku. Proslo je vec dovoljno vremena i osecanje ponizenja je izbledelo, a jasno je da se ta prepreka nece ukloniti s neke druge strane. Sto se Sadama tice, nema druge nego da ga prepustimo pomoci Alaha u kojeg se ionako moze pouzdati bolje nego u nase oruzje. Slobodni smo da osetimo izvesnu naklonost prema Iraku i da mislimo kako ce rat koji Amerika planira biti nepravedan, agresivan, uzasan i motivisan opskurnim razlozima, sto misli i gotovo sav ostali svet, ali niko odavde nema pravo da uradi bilo sta sto ce liciti na Milosevicev rat protiv Novog svetskog poretka. Nikakve fantazije o antiglobalistickoj internacionali. Nikakva pomoc "malim i slobodoljubivim". Neka im pomogne neko ko sam ne zavisi toliko od tude pomoci. Evropa nam je isuvise vazna i to vise kao san nego kao realnost. Oni koji su blize ili su vec u njoj znaju da zbog toga nisu postali ni pametniji ni veseliji, ali Srbija i Crna Gora moraju da se samozavaravaju i ne smeju naglo da se skinu s te evropske narko-egzaltacije. Mi, naime, nemamo dovoljno unutrasnjih snaga ni razloga da preuredujemo i popravljamo. Da nema tog obecanja Evrope, ne samo sto nikakva povelja nikad ne bi bila napisana nego bi i Dindic i Dukanovic i Kostunica ostali bez veceg dela legitimiteta. Oni su na vlasti pre svega u ime price o putu u Evropu i izabrani su najvise zato sto su tvrdili da znaju taj put. Ako ispadne da nas nikud ne vode ili da cak sami stvaraju prepreke, postace nepotrebni. Dakle, oni su tu gde jesu prvenstveno iz spoljnih razloga i trebalo bi da se bave tumacenjem i tacnim prevodenjem poruka sa srpskog na jezik Evrope i obrnuto. Da njima objasnjavaju kakvi smo mi, da nas opravdaju i isposluju kakve olaksice ako zatreba, a ovamo da nam donose i preporucuju evropsku modu i najnovije obicaje. To, dakle, nije samo posao Gorana Svilanovica. Svi domaci politicari morali bi da budu pre svega ministri spoljnih poslova, posto od politike malo sta ostaje ako se izuzme kretanje ka Evropi. Sta ce biti od Povelje i od zajednicke drzave ne umem da kazem, ali verujem da ce Dukanovic imati jos nevolja sa Solanom. Ako se pojavi ponovo u ulozi premijera, u Evropi ce mnogi ispravno zakljuciti da je vec i to dovoljan dokaz da Crna Gora tesko moze sama, posto u toj drzavi kanda nema nikoga drugog ko se razume u drzavne poslove. A tu cak i nije u pitanju samo velicina, nego i uredenje te zemlje koje podseca na porodicno preduzece, tako da bi se otvorila nedoumica da li bi nezavisna Crna Gora mogla da nadzivi Dukanovica. Najzad, ovaj neverovatni obrt u politickim odnosima u Srbiji, ovaj pocetak nove romanse izmedu Dindica i Kostunice, ovu ljubav na drugi pogled, ovo cudesno isceljenje, ovo otkrice tocka, ovo prolece u novembru, ovo budenje iz kosmara, sve je to cini mi se uveliko zasluga Evrope, mada mozda i uz americki podsticaj. Da li da pitamo zasto smo izgubili godinu dana? Da li da slavimo mudrost i velikodusnost nasih lidera koji su, eto, zbog nas pristali da zaborave na sebe? Pa, za sada nismo u prilici da ih kaznimo, ali neka ne ocekuju previse. Ne mozemo zauvek ziveti samo s parolom "ko da nista nije bilo". Stojan Cerovic Serbian News Network - SNN [EMAIL PROTECTED] http://www.antic.org/
