http://www.nin.co.yu/cgi-bin/printpage?filename=/2002-11/07/25856.html NIN, 2706, 7.novembar, 2002. Politika: Bumerang u Hagu Ako ne uspe pravni manevar Tibora Varadija pred Medunarodnim sudom pravde, Jugoslaviji preti placanje ratne odstete Bosni (Od naseg specijalnog izvestaca iz Haga) U Hagu se za genocid sudi ne samo Milosevicu, vec i Jugoslaviji. To je goli fakat, a ne vrednosni sud o Haskom tribunalu, od kog braniteljima tog suda u nasoj zemlji uvek izbija pena na usta. U stvari, ispravno bi bilo reci da u Hagu skoro da i nema medunarodnog suda koji nama, ili nekom od nas, ne sudi za genocid. (Izuzetak je novi, stalni medunarodni krivicni sud koji odskora postoji, ali jos nema ni sudija, ni slucajeva, ni americkog blagoslova.) Tih neprijatnih cinjenica morali smo se ove nedelje prisetiti iz dva razloga: Milosevic se razboleo pa je njegova TV rola iznenada stala, ali je zato u Medunarodnom sudu pravde u Hagu javnim saslusanjem nastavljen spor koji se protiv Jugoslavije vodi zbog genocida pocinjenog tokom rata u Bosni. Tu je i tuzba koju je protiv nase zemlje podnela Hrvatska, mada nisu velike sanse da se medunarodnim sukobom proglasi konflikt u kom je Hrvatska napadnuta od "agresorske drzave" (SFRJ) ciji je predsednik u to vreme bio Stipe Mesic. Sud se u ovom slucaju jos nije oglasio nadleznim. I Milosevicu i Jugoslaviji se u Hagu dakle sudi za genocid, ali se drzanje bivseg predsednika i novih vlasti u postupcima pred dva suda drasticno razlikuje. Dok se Milosevic grabi za publicitet i uziva u njemu, dotle nas slucaj pred Medunarodnim sudom pravde ide svojim tokom u gotovo potpunoj medijskoj tisini. Dok je Milosevic gord, lukav, svadljiv i na momente vulgaran, i po tome se savrseno uklapa u sve tude predstave o balkanskom, odnosno vizantinskom velmozi, dotle je tim koji pred Medunarodnim sudom pravde predvodi profesor Tibor Varadi olicenje politicke korektnosti: ostavlja utisak ugladenosti, nesklonosti konfliktu, spremnosti na dijalog i sporazum. Besprekoran nastup Dok Milosevic praska i besni na sudiju i svedoke, dotle Varadi i savetnik u SMIP-u Vladimir Deric govore ravnomernim tonom, jednolicno, kao da nikad nisu radili drugo do se uklapali u svaku vazecu konvenciju, i kao da ne poseduju licno iskustvo o tome da emocije ljudima katkad zamagle razum. Medunarodni sud pravde nije ni blizu sou ravan Milosevicevom, pa ce to srazmerno mali broj ljudi ikad saznati, no ekipa zemlje koja je optuzena za genocid nad komsijama ovih je dana imala u Hagu i stilski i sadrzajno besprekoran nastup. Bosanska stampa se nedeljama uoci ove runde pred Medunarodnim sudom pravde, sada bi se reklo sa pravom, pribojavala da ce jugoslovenska strana deklasirati bosansku, kojoj manjka i novca (bosanski Srbi u zajednickim organima ometaju finansiranje ovog skupog spora), i pravnog znanja i talenta. Kontrast izmedu Milosevica i vlasti koja ga je u oktobru 2000. nasledila u zemlji katkad nazalost vise i ne izgleda tako veliki, ali je zato u Hagu, zahvaljujuci Varadijevom timu, ustanovljena veoma jasna razlika izmedu onog sto je nasa zemlja doskora bila, i onog sto bi ubuduce htela i mogla da bude. Taj je kontrast tim veci sto bivsi predsednik Varadiju nije ostavio mnogo manevarskog prostora. Milosevic s velikim gustom brani svoje politicko delo i ponasa se kao da je sudenje za genocid samo odlicna prilika da covek potomstvu ostavi politicki testament. Dotle su Tibor Varadi i Vladimir Deric, zajedno s profesorom prava na Univerzitetu u Kilu Andreasom Cimermanom, prisiljeni da posezu za proceduralnim manevrom kako bi u poslednji cas izbegli da Medunarodni sud pravde uskoro prede na usmeni deo pretresa o genocidu nad Bosnom. Tada bi nova jugoslovenska vlast, suocena s opasnoscu da bude osudena na placanje milijardi dolara ratne odstete Bosni, pred sudom morala vatreno da brani neke od posledica Miloseviceve politike. Naime, u momentu Milosevicevog pada tuzba BiH protiv SRJ vec je bila daleko odmakla u postupku. U toj situaciji novoimenovani pravni zastupnik SRJ Tibor Varadi odlucio se na smelu taktiku: da zatrazi reviziju odluke suda o sopstvenoj nadleznosti u ovom slucaju. Medunarodni sud pravde sam donosi odluke o tome je li nadlezan ili nije; pre Varadija i SRJ, takav manevar (zahtev da sudije, u sudu koji ne poznaje zalbu, promene odluku koju su vec doneli, dakle ovde odluku o nadleznosti) pokusan je samo jednom, i to neuspesno. Zahtev za reviziju je, prema Statutu suda, moguce podneti samo u slucaju da postoji neka nova cinjenica, koja ranije nije bila poznata, a cije otkrivanje nije zadocnelo zbog nemara. Varadi se odlucio na to da kao novu cinjenicu Sudu ponudi prijem Jugoslavije u clanstvo UN 1. novembra 2000. godine. Logika je na prvi pogled neoboriva: ako Jugoslavija nije bila clanica UN od 1992. do 2000. godine, onda nije mogla ni biti tuzena pred ovim sudom. Jugoslavija je verovala da jeste clanica jer je verovala, i htela da veruje, da ima pravo na drzavno-pravni kontinuitet sa SFRJ: placala je i clanarinu u UN kako bi ojacala svoj argument. Nije joj dopustano da ucestvuje u debati u UN, ali nije bila ni isterana iz clanstva. Prvog novembra 2000. godine prijem SRJ u UN u rekordno kratkom roku zanavek je razresio dilemu oko njenog statusa u UN. Jugoslavija je primljena kao nova clanica, sto valjda i laicima i pravnicima znaci isto: da prethodno nije bila clanica UN. Cekajuci januar Tu logiku iscrpno su, temeljito i iz svih mogucih uglova u Hagu zastupali i osvetljavali Varadi i saradnici. Bosanska je strana naprotiv tvrdila, na momente potcenjivacki i podsmesljivo, da prijem SRJ u UN nije nikakva "nova cinjenica" i da je Jugoslavija tek 2000. ucinila ono sto su joj iz UN sugerisali jos od 1992. godine - zatrazila prijem kao nova drzava. Strucnjaci vele da su DzU sanse da sud kroz nekoliko meseci (odluka ce verovatno pasti u januaru 2003) revidira svoju odluku i naknadno se proglasi nenadleznim u sporu tek negde fifti-fifti, no i to je sjajna perspektiva kada se uzme u obzir sta nam sleduje ukoliko Bosna dobije spor i Jugoslavija bude osudena da joj placa ratne reparacije u visini od stotinak milijardi dolara. U slucaju da se sud na Varadijev nagovor oglasi nenadleznim, iz istog razloga ce otpasti i tuzba protiv zemalja NATO-a koju je Jugoslavija podnela u jeku NATO bombardovanja. U toj tuzbi ionako nemamo sansi, jer smo i mi tuzili NATO za genocid, a ma kakav arsin primenjivali spram ratnih zlocina pocinjenih tokom bombardovanja, genocida tu nije bilo. Zanimljivo je da posmatraci Milosevicevog procesa pak veruju da ni njegove sanse da se izvuce ispod optuzbe za genocid takode nisu neznatne, odnosno da su mozda i vece od pedeset posto. U strucnoj javnosti se u svetu vec uvrezilo misljenje da u slucaju protiv Milosevica nije pronaden "pistolj koji se pusi", odnosno uverljiv, tvrd dokaz iz svedocenja iz prve ruke. To naravno ne znaci ni da je Milosevic nevin u odnosu na zlocine koje su pocinile srpske snage, ni da postoji mogucnost da bude osloboden odgovornosti, ali moze da znaci da ce mu "otpasti" najteza optuzba, za genocid, i da ce izbeci najtezu kaznu. U skorije vreme o tome je javno spekulisao poznati londonski advokat i profesor medunarodnog prava Filip Sends, partner Seri Bler, supruge Tonija Blera, u cuvenoj advokatskoj kancelariji Matriks. Sends, koji nema reputaciju naklonjenosti Srbima, naprotiv, rekao je za Si-Bi-Si televiziju kako protiv Milosevica "ne postoje konkretni dokazi" i da "raste zabrinutost da se nece sve dokazati, pa i ako bude osuden, to mozda nece biti onako kako se medunarodna zajednica nadala" (26. septembar 2002). Kolektivni teret Otkako je bivsi jugoslovenski predsednik isporucen, i vrapci su kod nas imali vremena da nauce da je za nasu zemlju glavna prednost Haskog suda u tome sto "individualizuje krivicu", odnosno sto krivicnu odgovornost svaljuje na pojedinacna pleca, cime se sa leda naroda skida teret kolektivne krivice. To je ponavljano sa dosta entuzijazma, sve dok iz direktnog prenosa "procesa stoleca" u februaru ove godine nije postalo jasno da tuzilac tereti Milosevica da je u izvrsenju "udruzenog zlocinackog poduhvata" (koji je rezultirao genocidom) imao na hiljade i hiljade anonimnih pomagaca medu jugoslovenskim policajcima i vojnicima, kao i stotine i stotine saucesnika medu drzavnim cinovnicima i politickim funkcionerima. Varadijev tim ubedivao je ovog ponedeljka sudije da pojedinacne zlocine, odnosno zlocince treba krivicno kaznjavati, a da sudenje drzavi za krivicno delo genocida u neku ruku podrazumeva pristajanje na koncept kolektivne krivice. Bosanska je pak teza bila da bez utvrdivanja drzavne odgovornosti SRJ ne moze da se uspesno okonca unutarbosanski proces pomirenja: po toj logici, primerno kaznjavanje SRJ pomoglo bi bosanskim Srbima da shvate da ih je Beograd izmanipulisao i da je pravi razlog rata u Bosni bila agresija izvana, koja je razorila multikulturno tkivo BiH. Ovakvo bosansko objasnjenje odbijanja vansudskog poravnanja (odustajanja od tuzbe u ime dobrosusedskih odnosa sa drzavom kojoj Slobodan Milosevic vise nije na celu) po svoj prilici nece uveriti ni Banjaluku ni Beograd u iskrene namere i dobru volju Sarajeva. I tu se vracamo na pocetak problema, odnosno pitanje svih pitanja: da li je Slobodan Milosevic zaista 1. avgusta 1991. godine krenuo u rusenje Jugoslavije, odnosno u "udruzeni zlocinacki poduhvat", kako ga tereti Karla del Ponte, sa namerom i ciljem da pocini genocid, odnosno da "prisilno i trajno" ukloni vecinu nesrba iz jedne trecine Hrvatske i iz velikih delova teritorije BiH? (Namera je bitan sastavni element zlocina genocida.) Za Srbe je ovo sudbinsko pitanje, i to ne samo zato sto ce od odgovora na to pitanje mozda zavisiti da li ce postmiloseviceva Jugoslavija placati ratnu odstetu Bosni i Hercegovini. Dva haska suda su naravno potpuno nezavisna jedan od drugog. Ratne reparacije Medunarodni sud pravde k tome jos uziva reputaciju istinski potpuno nezavisnog. To je sud koji je 1986, na primer, osudio SAD na placanje ratnih reparacija Nikaragvi zbog pomaganja "kontrasima" u ratu protiv "sandinista". (Amerikanci su, umesto placanja reparacija, problem resili tako sto su srusili sandinisticku vladu; kada su "kontrasi" dosli na vlast, odmah su odustali od zahteva za odstetu. Od onda nisu nijednom dali saglasnost da se protiv njih vodi spor pred ovim sudom. Jugoslavija svakako ne bi mogla da se posluzi receptom SAD ni kad bi to htela.) Sve to medutim ne znaci da se presudene cinjenice na jednom sudu nece uzimati ozbiljno na onom drugom, odnosno da presuda za genocid u Medunarodnom krivicnom sudu za bivsu Jugoslaviju ne bi imala uticaja na misljenje sudija u starijem sudu o tome da li je genocida bilo, ili ga nije bilo. Nasa je sudbina, dakle, mozda ostala uvezana u cvor sa Milosevicevom. Ne uspe li manevar Tibora Varadija, neke druge njegove kolege morace se debelo truditi da dokazu da u Bosni nije bilo genocida, i da Jugoslavija, i da ga je bilo, s tim nije imala nikakve veze. (Mozda takvu predostroznost vec ispoljava ugledni advokat Ivan Jankovic, koji je u Beogradu ovih dana neke svoje poznanike pomalo zatekao tvrdnjom da u BiH nije bilo genocida "u smislu Konvencije o genocidu".) U tom ce slucaju oni Srbi koji su poverovali u pricu o tome kako ce presuda protiv Milosevica biti ravna amnestiji za sve preostale Srbe, odnosno najbolji nacin da se spasu kolektivne etikete zlocinackog naroda, imati razloga da budu nezadovoljni i da se osecaju prevarenima. Umesto katarze koju im je obecao, Haski tribunal mozda uspostavi pravni presedan uz ciju pomoc bi Bosna mogla da ostvari pravo na odstetu. Srbi bi tako, umesto da izgube kolektivnu krivicu, mogli da dobiju kolektivnu kaznu u vidu milijardi ratne odstete. To baca novo svetlo i na staru tvrdnju vlasti koja je Milosevica (za nekih sto miliona dolara) isporucila Hagu, da drzava nema razloga da se previse zanima za tok Milosevicevog procesa u Hagu. Ono sto je u jednom casu izgledalo kao dobar poslovni potez, ako ne i pokusaj moralnog prociscenja, mozda bi moglo da se iz Haga vrati kao bumerang. LJILJANA SMAJLOVIC Serbian News Network - SNN [EMAIL PROTECTED] http://www.antic.org/
