http://www.patriotmagazin.com/media/001.htm PATRIOT (Republika Srpska), broj 39, 4.novembar, 2002. Bogdan Tirnanic, clan biblioteke, u seriji tekstova za Patriot Spoljni poslovi: Oj, Srbijo, nigde 'lada nema! Slike zalosnih dogadaja (5. oktobar, dve godine posle) - refleksije jednog gradanina - (1) 5. oktobar. Je li to bila revolucija? Naravno da jeste. Pisuci o (uzasnim) efektima teroristickog napada na Njujork od 11. septembra 2001. godine, Seumas Milne (u Gardijanu od 25. oktobra) kaze da je niz mislilaca i i teologa, od Tome Akvinskog i Dzona Solzberija do Kalvina i Tomasa Pejna, branilo pravo na pobunu protiv despota. "Politicko nasilje nastaje kada su svi drugi putevi za artikulaciju svog nezadovoljstva zatvoreni. Kada ljudi stradaju od represije, kada im se uskracuje miran put do pravde i socijalne promene i kada su iscrpljene sve druge taktike... svakako imaju pravo da pribegnu sili." Indijska knjizevnica i politicki aktivista Arundhati Roy, inace po obrazovanju arhitekta, koja je stalno na ivici zatvora, dodaje na ovu temu (Gardijan 23 oktobar, prestampano u Spiglu, Mondu...) da "svaki ekolog zna koliko je opasna i krhka monokultura": "Takva hegemonija nuzno u sledecem koraku postaje diktatura, kao kad se plasticna vreca stavi preko sveta i on ne moze vise da dise. Ipak, ova se vreca, pre ili kasnije, na kraju mora pocepati." Milne u prilog svom stavu navodi da je "u savremenom svetu retko ko doveo u pitanje heroizam i pravednost otpora nacistima za vreme rata ili pak oruzanih pobuna protiv britanske i francuske kolonijalne vlasti, koje su njihovi neprijatelji listom osudili kao teroriste". Revolucija nikada nije cist posao, koji se obavlja na nekom kanabetu, uz viski s ledom. Otuda nisu mnogo gresili boljsevicki zlocinci svrgnuti sa vlati, svi ti moderni kompracikosi, kada su petooktobarske dogadaje nazvali pucem i drzavnim udarom. Naravno. Revolucija bez toga ne ide. Inace bi i danas u Francuskoj na vlasti bili potomci Luja XVI i Marije Antoanete. Samo sto je, na nesrecu, kralj bio impotentan. No, sanse tog kvaziautenticnog galskog plemstva, uglavnom pedofila i narkomana, da se odrzi na vlati bile su, bez obzira na sve surovosti revolucionarnog suda, cak teorijski vece od sansi ovdasnjih skorojevica, dojucerasnjih sankilota koji su se za smrtna vremena obogatili pljackom. Zato je i njihova galama bila srazmerno veca. Ali, brzo su zanemeli. (2) Ako se, dakle, radi o revoluciji, onda beogradski (oktobarski) dogadaji iziskuju da se koriguje - ili cak odbaci - teza Albera Matjeza, koju je on ovlas skiciro u svojoj obimnoj i, na neki nacin, instruktivnoj Francuskoj revoluciji, ciji se prvi tom pojavio 1921. godine. Matjez kaze da se revolucija moze dogoditi samo u bogatom drustvu: "Revolucija ne izbija u iscrpljenoj zemlji, vec, naprotiv, u zemlji koja cveta, koja je u punom poletu." Izgleda da je covek bio neizlecivi marksista. Ali - "Diktatura proletarijata postade u Rusiji cinjenicom pre nego u bilo kojoj od neusporedovo razvijenih zemalja sveta" (Trocki). Isto tako, dodaje Matjez, revolucija moze reci samo "odozgo". Ali razumete sta je hteo da kaze. Je li - da podemo od toga - revolucija od 5. oktobra dosla "odozgo", sa vrha vlasti? Jeste. Ali, to je bilo jednog drugog petog oktobra, cetrnaest godina ranije. Ovog petog oktobra poslednje godine starog milenijuma vlast je, doduse, ocekivala izvesne nemire. Ostala je pak mirna, sa verom u Marksa. Jer je, neposredno pre fatalnog oktobarskog cetvrtka, u vreme onog bombardovanja (1999), ovde ostvaren prvi od svih Milosevicevih i Mirinih ludackih ideala: zemlja je postala komuna dezorijentisanih vernika, srecni gulag, neka vrsta empirijskog polja fanatizovane sekte ravnopravnih pred smrcu. Ostavljeni smo da umremo. Totalna tranzicija. Ali je zelja za zivotom ipak prevladala. Na petooktobarsku revoluciju moze se primeniti stara mudrost engleskog vojskovode Jovana Akutskog: "Rat se vodi da bi se zivelo, ne da bi se umrlo!" Opet, s druge strane, vlast se pouzdavala u svoje predasnje iskustvo odbrane sistema. Kao mnogo puta pre toga u evropskoj istoriji, stvar drzave je preneta u nadleznost policije. Ranije je zandarmerija imala uglavnom posla sa pobunjenim grenadirima ili kozacima, vojskom uopste, kojoj bi se pridruzile militantne grupe i narod. Milosevic nije imao taj problem; naprotiv. Armija mu je (naizgled) bila verna; oni su zajedno "pobedili" NATO. On je, dakle, raspolagao nemerljivom silom. Jos je u fijoci drzao tajni plan trece varijante. Sto je to? Cilj je bio: ako se pobune (protiv izborne krade), pobiti ih sve. Kako? Teskim naoruzanjem, zoljama i osama. Nema problema oko sahrane. Osim toga, mogao se pouzdati u svoju (ideolosku) poslugu. Jedino nije obratio paznju na Bruta. A Brut je mislio: "Da bi se osvojila drzava, potrebno je primeniti taktiku zasnovanu na istim principima koji regulisu odbranu drzave." A da li je, s druge strane, Srbija pred taj sudbonosni oktobar bila "zemlja koja cveta, koja je u punom poletu"? Nesto kao Engleska. Ako bi neko o tome sudio samo po govorima Milosevica (u cijem se glasu, istini na volju, osecala izvesna panika), ili onog Mrkonjica, onda jeste bilo tako. Za njih - malo morgen! Zemlja koja je prezivela desetogodisnju izolaciju, sve moguce sankcije medunarodne zajednice, istorijski rekordnu inflaciju (1993), divljanje mafije, ulicna ubistva, sverc i sivu ekonomiju, te, najzad, tri meseca patosiranja NATO-avijacije, morala je delovati potpuno drugacije. Prilicno jadno. Na izvestan nacin, Srbija je bila nalik St. Peterburgu iz vremena neposredno pre boljsevickog revolucionarnog prevrata, ciju atmosferu Kurcio Malaparte ovako opisuje u svojoj znamenitoj Teoriji drzavnog udara: "Nepregledne gomile dezertera, koji su na prvi znak februarske revolucije napustili rovove, krecu se ka prestonici kao da zele da prigrabe carstvo slobode, zaposedaju vec sest meseci ulice i trgove. Icepani, znojavi, jadni, bledi i izgladneli, stidljivi i surovi, spremni su na ustanak i bekstvo, puni zelje za osvetom i mirom... Dezerteri prodaju oruzje, propagandne brosure, cigarete, semenke suncokreta... Novine se prodaju kao alva. Po uglovima ulica sakupljaju se radnici, vojnici, studenti, sluzbenici, mornari: diskutuju glasno uz vidnu gestikulacuju... Kad bi se neko popeo na vrh kupole Isakijevskog sabora, video bi prema zapadu guste, crne oblake koji se pojavljuju nad fabrikama u Putilovu, gde se radnici vec pripremaju da napune puscane cevi... To su dani proleterskih seoba: ogromne mase premestaju se s jedne strane Petrograda na drugu, vracaju se u svoje kvartove, u svoje ulice, posle dugih sati pesacenja po mitinzima, demonstracijama i metezu...Noc se spusta na grad poput mrtvog oblaka." (str. 79-80). (3) Lenjin se tih dana krije u predgradu Viborg: obrijao je bradu, nosi smesnu periku. Metez na ulicama podstice njegove ambicije - revolucija! On je idealista. Jer misli da revoluciji treba da prethodi generalni strajk. Trocki mu kaze: "Haos je moj generalni strajk!" On kao da je unapred znao za Kolubaru, za rudarski strajk koji ce se dogoditi tek 85 godina kasnije. Ta se lokalna pobuna nije izrodila u generalni strajk; bila je haos na ogranicenom prostoru ugljenokopa. Policija je opkolila rudnik. S druge strane pak pobuna se nastavljala. I ovog puta zahvaljujuci policiji. General Bosko Buha tajno je preuzeo ulogu stratega: izadite na kapiju, vratite se kroz rupu na ogradi! Zato je kasnije bio ubijen. No, njegov primer valja pamtiti. Taj izbeglica iz Hrvatske, koji je ovde dugo bio seoski pandur, kao da je podsvesno anticipirao iskustvo Oktobra. Tada je Lenjin bio strateg revolucije, opsteg haosa pobune, dok je Trocki, ne obaziruci se na zakeranje opozicije u CK, preuzeo na sebe ulogu takticara rusenja vlasti. Problem osvajanja drzave nije politicki vec tehnicki problem, govorio je on. Sta vredi pohapsiti vladu, streljati eventualno Kerenskog, ako ce u rukama reakcije, veleposednika i plemica, ostati citava infrastruktura. Trocki je posao od sledece pretpostavke: odred vojnika, uredno postrojenih na ulazu u zgradu, sigurno bi bez problema uspeo da odvrati pobunjenu gomilu, ali ne bi sprecio prepad desetorice odvaznih ljudi. Okruzivsi se starim ratnicima, Trocki je organizovao i otvoreno, u sred bela dana, na oci zandara i agenata, uvezbavao svoje jurisnike, podeljene u grupe od svega nekoliko ljudi, u zavisnosti od zadatka koji treba izvrsiti: zeleznica, posta, telegraf, kanalizacija, elektricna centrala. Cim je pocela opsta gungula, oni su tu upadali. Znali su sta treba da rade; bili su specijalisti, inzenjeri i tehnicari. Kerenski (koji je bio liberalan politicar, nikakav krvnik) i drustvo se povuklo u carske odaje, sve likujuci sto je vlast jos u njegovim rukama (o glavama ne razmisljamo), ali su ubrzo shvatili koliko su nemocni. Nema telefona, nema struje. Kako pozvati vojsku? Trocki je, dakle, zavrsio posao. Niko nije shvatio kako je u tome uspeo. Osim Staljina. Vratimo se u Beograd. Nije bilo generalnog strajka (i ovako se nigde nista nije radilo), ali se cela Srbija digla na noge, izazivajuci onaj tako potrebni haos na putevima i prilazima Beogradu. Policija se panicno povlacila. Koliko ih je bilo s druge strane plavih mundira? Najmanje milion, plus sva deca vojnih generala. Nisu ni znali sta im Sloba sprema. Kao sto je Milosevic kasno saznao da je ostao sam. U situaciji oktobarskog prevrata paljevina Skupstine (i RTRS-a), koje su izigravale dekor revolucije, imaju prakticno isti znacaj kao i rusenje Bastilje u Francuskoj revoluciji: Skupstina je bila prazna, policija je pobegla na sporedni izlaz Takovske 10. Ali, nema veze - fotografije tih zapaljenih zgrada, simbola jedne tiranije, ostaju za vecnost kao svedocanstvo uzasa koji je prethodio poslednjoj pobuni u XX veku. Jedna od tih fotografija, snimljena sa velike visine, postala je slika godine u Tajmu. Kostunica je proglasen za politicku licnost godine. A Velja Ilic je odigrao ulogu srpskog Kamila Dimulena. Jer je, na Dimulenov poziv, pobunjena pariska rulja osvojila ovaj zatvor (Bastilju) i, ciglu po ciglu, srusila ga do temelja. Ostao je samo kljuc. General Lafajet, koji se borio u ratu za americku nezavisnost, poklonio ga je svom velikom prijatelju Dzordzu Vasingtonu. Jos se nalazi u Mont Vermontu, u Vasingtonovoj rodnoj kuci . Bio je to njihov Zimski dvorac. Ne zna se tacno sa kolikim je snagama raspolagao Dimulen. Po nekim tvrdnjama, radilo se jedino o grupici pijanih zena, izgladnelih svalja i veserki. Za divno cudo, Ilicu se ponovila istorija. Ali ne kao farsa. Ali - da se vratimo temi - Bastilja je pala prvog dana Revolucije, 14. juna. Mada je taj datum postao francuski nacionalni praznik, samo osvajanje Bastilje ima tek simbolicki znacaj: da se na tome stalo, Revolucija bi odmah propala. Istorija te tvrdave je interesantna. Izgradena je 1370. godine da posluzi kao skloniste Sarlu V u vreme znamenitog stogodisnjeg rata. Princ Kode, voda jedne pobune protiv kralja, tu se takode skrivao pre svog bekstva iz zemlje. Dolaskom Riseljea na vlast, 1620. godine, tvrdava postaje zatvor za one koje su potkacila kardinalova lettres de cachet, blanko nalazi za hapsenje. Nista se bitnije nije promenilo ni kada su, 1784. godine, te lazne optuznice izgubile na znacaju. Ali je barem vreme robije bilo ograniceno. Verovali ili ne, juris na Bastilju je organizovan iznutra. Znameniti Tom Pejn, alkoholicar na glasu, verovatno i bivsi kriminalac, pasionirani revolucionar, osnivac dve republike i - konacno - pisac (Zdrav razum, Prava coveka), koji je utemeljio liberalnu demokratiju (i inspirisao donosenje Prvog amandmana), intrigom je sredio da bude uhapsen, zatocen u Bastilji i osuden na smrt pod giljotinom. Tada je, svrsivsi te sporedne poslove, izveo najveci reklamni podvig u istoriji: pozvao je slobodarski Pariz da ga oslobodi. On je bio njihov Trocki sa maskom toboznje zrtve. Zato je komandant tvrdave, markiz De Lorenj, hitno reagovao: u toku noci je vecinu zatvorenika, medu njima i po zlu glasu legendarnog markiza De Sada, prebacio u Saranton, u jednu ludnicu. Bio je, inace, dobar covek. I hrabar. Sa sacicom strazara dugo se odupirao opsadi. Onda je pristao da se preda, pod uslovom da se njemu i njegovim vojnicima postede zivoti. Rastrgli su ih na licu mjesta. Bar toga u Beogradu nije bilo. Upavsi konacno u tvrdavu, pobunjenici su tamo pronasli samo sest zatvorenika, uglavnom sitnih lopova, ulicnih secikesa. Ako ne racunamo Toma Pejna. Sva je prilika da je taj pobegao ranije. U revolucionarnom smislu, to je bio cist fijasko. Zato je, u besu, tvrdava porusena do temelja. Jedino je kralj, impotentni Luj XVI, shvatio: on vise ne vlada Parizom. Zatvorio se u dvorac Versalj, monumentalnu palatu bez toaleta. Ne znam kako je Sloba stajao sa potencijom onih oktobarskih dana. Toalet u zdanju na Andricevom vencu je nikakav; smesten je u jedan bivsi orman. Ali Milosevic nikada i nije vladao Beogradom; bio je samo sef svih zmljoradnickih zadruga u zemlji. Tu dosadu prestonice prepustio je Miri Markovic. Ona je naredila da se ubije Slavko Curuvija. I mnogi drugi. Beograd se pretvorio u Davolji Otok. (4) Ova (uzgredna) prica imala je samo jedan zadatak: da formalno srodnim istorijskim primerom docara citaocu mehanizam izazivanja haosa i panike. Sve sto je nadeno u Skupstini, odneseno je. Jer, takode, i mi smo zapalili nasu "Bastilju" (RTS). Prizor je bio velicanstven i, istovremeno, uzasan. Direktor Milanovic jedva je izbegao lincovanje. Komrakov je doziveo nervni slom. Jedna spikerka se posle zalila da su joj oteli najlon kesu sa pecenim piletom. Sto se kaze - stvar se otela. Oni koji su se, videvsi te ulicne prizore, uplasili revolucionarnog karaktera 5. oktobra odmah su, prilicno burno, sve busajuci se u (rahiticne) ratnicke grudi, lansirali tezu da je do promene vlasti doslo ranije, na septembarskim predsednickim izborima. Odluku da veciti autsajder Kostunica bude Milosevicev protivkandidat bila je - cemu kriti - genijalan Dindicev marketinski potez. Jer, poznat samo po dobru, kao licno neporocan (Politika je, u nekoliko nastavaka, tvrdila suprotno: vara svoju zenu s kim stigne!), cak mlitav, ubedeni, uljudeni dasnicar, ali neodlucnog temperamenta, dosledni legalista, ljubitelj sitnih zivotinja, Dorcolac bez pedigrea, cvrst, cist, Voja je jos jedino smeo da nas pogleda u oci. Neki Goran Matic, julovac do srzi, odmah je izjavio da su oci na predizbornom plakatu zapravo oci Al Pacina. Taj vise nije znao gdje se nalazi. Izgleda da su ga, u meduvremenu, pronasli. Ispod kreveta. Odmah se vratio revolucionarnom poslu: izbacio je iz JUL-a Zeljka Mitrovica, vlasnika Pinka. Taj se mnogo nasekirao. Istina je, isto tako, da je svojim masovnim izlaskom na biralista narod (posebno mlad svet koji prvi put glasa) plebiscitarno overio Kostunicinu pobedu. Ali, to je dezorijentisanom Milosevicu, pijanom od vlasti (vise je bila rec o istorijskom mamurluku), i njegovoj ludoj zeni (kako su je celog zivota nazivali rodeni otac i stric, a posle i Bata Zivojinovic) nista nije znacilo. Izborna komisija - gde je glavnu rec vodila kuropatnica Arezina - opet je falsifikovala rezultate i proglasila drugi krug. Onda neka bude sta ce biti, to jest da Sloba pobedi. U tom smislu je odlazeci presednik odrzao jedan huskacki govor na televiziji, pun nepritajene mrznje i pretnje. Kao da je sebi kopao grob. Simptomaticno je da Kostunica, u jednom intervjuu Blic njuzu, gotovo dve godine posle ovih dogadaja, otkriva da je Dindic, nakon razgovora sa nekim predstavnicima medunarodne zajednice, posebno na pritisak Moskve i (gle!) Berlina, bio za to da se ide u drugi krug. Je li on to igrao dve partije istovremeno? Da nije skrivao kakvog keca u rukavu? Voja je takvu raspravu presekao tvrdnjom "da drugog kruga nece biti jer, ako bi do njega doslo, onda bismo postupili isto onako kao sto je to uradio Milosevic". Sada se bar zna kada se zaceo nepomirljivi politicki sukob ove dvojice (bivsih) opozicionih lidera. Masovni izlazak na beogradske ulice 5. oktobra, kada se u glavni grad sjatila citava Srbija, zakazan inace znatno ranije, mozda cak i pre izbora, licio je zato prividno na odbranu izborne volje gradana. Ali, to nikoga nije moglo prevariti. Rezim je predosecao sta mu se sprema, pa je, ako je verovati tvrdnji iz knjige 5 oktobar, kojom ta knjiga i pocinje, pripremio onu trecu varijantu, koja je, u praksi, mogla dovesti do pokolja svih kolona koje su se iz unutrasnjosti kretale ka Beogradu. Policija je, medutim, davno bila na ivici nerava. Mlati danas, mlati sutra, dokle?! Nije vise nameravala da izvrsi sulude planove iz "Palate mira" u Uzickoj, po cijoj basti i zimi cvrcci lete od cveta do cveta. Bosko Buha je, dobivsi instrukciju da raspali zoljom po uzavreloj masi, zaustavio "dzip" i sakrio se u jednu zgradu na uglu Palmoticeve i Kosovske ulice. Tu su ga primetili neki dobri ljudi, pozvali ga u svoj stan, dali mu civilno odelo i jedno staro cebe da bi, tako maskiran, mogao da ode svojoj kuci. General Pavkovic odbio je da granatira/srusi "Beogradanku". Izveo je tenkove iz kasarne, provozao ih po okolini i parkirao na jednom sporednom drumu. Inace, bio je zabarikadiran u Generalstabu, sa zenom i decom. Organizatori demonstracija, opozicioni lideri, isprva uplaseni, delovali su smireno. Narocito Dindic. Oni su bili spremni za revolucionarni plan D. Milosevicev plan sa osama i zoljama, kasnije mozda i sa tenkovima, borbenim dejstvom avijacije, pokazivao je njegovu izgubljenost, njegovo ocajanje, njegov nesporazum sa stvarnoscu. Buduci da su veze bile lose (kao da je Trocki umesao svoje prste), da su se cesto prekidale, Milosevic je iz mreze izgubio svog glavnog egzekutora, intelektualno ogranicenog ministra policije Vlajka Stojiljkovica, pa je njegova, ministrova, brljivost tog dana vise puta dosla do izrazaja: Sprzite sve! - urlao je glavni u slusalicu. Vec je bio spreman na samoubistvo. Jer, pravili su se da ga ne cuju. Zoran Dindic je, kako rekosmo, na sve to ostao hladan k'o spricer. On je citao Trockog. Pa se u noci izmedu 4. i 5. oktobra, po raznim mracnim kapijama, u slabo osvetljenim sporednim ulicama, sastajao sa nizom policijskih glavesina (Legija, voda crvenih beretki), koji su ga uveravali da nece izvrsiti nikakva ekstremna naredenja. I nisu. Legijini specijalci celivali su ruke popovima, dizali tri prsta u vazduh, grlili se sa narodom. Tako su, i pre nego sto se ista dogodilo, policajci postali izdajnici, ili prebezi, posebna zaverenicka grupa, nova Crna ruka. Mozda ih je zbog toga trebalo obesiti. Bas ih je bilo briga: oni su, ostavivsi Slobu na cedilu i presavsi na stranu naroda, bar spasili svoju dusu. Licno sam im na tome izrazio zahvalnost: jednu grupu policajaca, kojoj je svetina dopustila da napusti stanicu u ulici Majke Jevrosime, sproveo sam kroz uspaljenu gomilu do MUP-ovog centra u ulici 29. novembra. Nikada necu zaboraviti njihov nemi izraz priznanja. Oni su ponovo postali ljudi. Od mene - dosta. Jedan detalj u citavoj prici zasluzuje posebnu analiticku paznju. Dindica je one noci na tajne sastanke pratila skupina od dvadesetak mladih ljudi naoruzanih dugim cevima. Posto se dozvola za takvo oruzje ne izdaje civilima, narocito ne aktivistima opozicionih stranaka, potencijalnim teroristima, postavlja se pitanje o kojim se i kakvim ljudima radilo. Jesu li oni bili policajci koji su vec presli na stranu buducih revolucionara? Ili su bili nesto drugo. Profesionalne ubice. I da li se Dindic te noci sastajao samo sa policijskim glavesinama? S cetvrte strane nalazili su se gradani, pobunjena Srbija. Uzimajuci u obzir razocaravajuce iskustvo 9. marta 1991. godine, kada su nas rasterali tenkovi, i zimskog protesta 1996/97, kada se zalud igralo i pevalo ispred policijskih kordona, narod je ocevidnu izbornu kradu primio kao dobrodosli izgovor za revoluciju. Ovog puta nije bio spreman da odustane. Ili ce pobediti ili umreti. Posebno su odlucni bili Velja Ilic, koji je iz Cacka doveo tesku mehanizaciju i grupu specijalaca, i beogradski fudbalski navijaci. Bilo je, oko podneva, neuspelih jurisa. Ali, kada se (posle 15 sati) stekla kriticna masa (1.000.000 ljudi), revolucija je overena paljenjem Skupstine i RTS-a. Nema revolucije bez nasilja. Nasilje nije, medutim, cela revolucija. Zato se ocekivao onaj vojni kontraudar u noci izmedu 5. i 6. oktobra. Beograd je tada licio na Pariz iz doba Komune. Pavkovic je pak mirno spavao na svom radnom stolu. Zene i deca spavali su na podu. Nista se nije dogodilo. Osim sto su pobunjenici, okupljeni u Gradskoj skupstini, cesce odlazili u toalet. Onda je svanulo. Jedna od vecih gluposti vezanih za 5. oktobar bila je tvrdnja - mislim Dindiceva - da se taj metez u srpskoj istoriji mora tretirati kao demokratska revolucija. Je li? Ova definicija proizisla je iz povrsine, plitke asocijacije na cehoslovacku plisanu revoluciju, najgluplju strategiju otpora koja se uopste mogla zamisliti. Oni su, kao, oterali Ruse lozeci namestaj i hraneci se korenjem. Bzezinski u svojoj knjizi o kraju komunizma to vidi donekle drugacije. Po njemu, to je bila puzeca revolucija, to jest pokret pasivne rezistencije (seks se ne racuna) sve dok ima potrebe za to. Verovatno bi to trajalo do danas. Od plisane revolucije i uspona pivarskog radnika Havela verovatno ne bi bilo nista bez istorijske pojave Gorbacova, inace seprtlje, istovremenog kineskog ekonomskog zaokreta i desetogodisnje borbe poljske "Solidarnosti" protiv ratnog stanja generala Jeruzelskog. Slobodu su Cehoslovacima doneli drugi. Nije im to bila namera. Gledali su samo svoja posla. Tako da je, u fenomenoloskom smislu, simbol te "revolucije" bio sasvim ravan ulasku sovjetskih tenkova u Prag, 21. avgusta 1968. godine. Sam termin demokratska revolucija jeste ordinarna logicka besmislica propalog filozofa, doktora za nista. Revolucija moze biti pokrenuta teznjom za demokratijom, no ona sa tim pojmom - pojmom demokratije - nema nikakve veze. Buduci da je demokratija plod dugotrajne evolucije, kontinuiteta gradanskih sloboda. A revolucija upravo to nije. Ona je nagli rez istorije, izraz diskontinuiteta, prekid sa losom beskonacnoscu tiranije. Marksisticki receno, dijalekticki skok. Serbian News Network - SNN [EMAIL PROTECTED] http://www.antic.org/
