http://www.patriotmagazin.com/media/002.htm PATRIOT (Republika Srpska), broj 41, 11.novembar, 2002. O Sarajevskom veleizdajnickom procesu, 88 godina kasnije (4) Skica za portret jednog dzelata Sarajevski veleizdajnicki proces atentatorima na beckog prestolonasljednika Franca Ferdinanda, odrzan od 12. do 29. oktobra 1914. u Vojnom logoru, samo je jedan od mnogobrojnih procesa te vrste u bivsoj Austrougarskoj monarhiji. Buduci da je direktni izvrsilac atentata bio pripadnik pokreta "Mlada Bosna" gimnazijalac Gavrilo Princip, rodom iz Grahova, razumljivo je sto se bas on nasao u centru paznje, ne samo tadasnjeg svjetskog javnog mnjenja nego i kasnijih istrazivaca tog prelomnog istorijskog dogadaja. Stoga su, razumljivo, u njegovoj sjenci ostale brojne zanimljive licnosti, bilo da su u istoriji oznacene kao pozitivne ili negativne. Medu njih, nesumnjivo, spadaju potpuno zaboravljeni dirigent Mihajlo Pusara, tek uzgredno spominjani ucitelj Veljko Cubrilovic, njegov advokat Rudolf Cistler i zvanicni drzavni dzelat Alojz Zajfert, o kojima je ovdje rijec pise: Jovan Babic Zvanicni dzelat Zemaljske vlade u Sarajevu Alojz Zajfert objesio je u krugu tamosnjeg Vojnog logora, 3. februara 1915, trojicu na smrt osudenih ucesnika u atentatu. Prvog je, kao najmanje "gresnog", pogubio Veljka Cubrilovica, zatim njegovog kuma Mihajla-Miska Jovanovica i, najzad, kao "najgresnijeg", glavnog organizatora atentata Danila Ilica. Time je, prema presudi Okruznog suda, trebalo da se postigne i dodatna jezovitost smaknuca: da, naime, "najgresniji" redom posmatra umiranje svojih sapatnika! Kako je, prema Sarajevu 1914. Vladimira Dedijera, posljednje trenutke osudenih opisao dzelat Zajfert, porijeklom Austrijanac? Vrlo sabrani i mirni - Sa osudenicima, kojima su jos u celiji skinuti lanci - navodi on - dosao je svestenik, koji im je citao posljednju molitvu. Oni su bili vrlo sabrani i mirni. Kad je ponovo procitana presuda, koju su vrlo mirno saslusali, dosao je prvi na red Veljko Cubrilovic. Kad je dosao pod stub, poceo je da skida kragnu i kravatu. Ja sam htio da mu pomognem, jer se tesko otkopcavala, ali mi je rekao: "Nije potrebno, sam cu!" Drugi je bio mrsav, Misko Jovanovic. I on je bio sasvim pribran. Treci je, Danilo Ilic, kao najkrivlji, bio posljednji. I on je bio vrlo miran i sabran. Jedan od ove trojice - ne sjecam se koji - rekao mi je: "Molim vas samo da me dugo ne mucite!" Rekao sam mu: "Ne brinite, ja sam pecen u svom zanatu, nece sve ni sekundu trajati!" Na pitanje da li su nesto govorili protiv Austrije, dzelat je odgovorio: "Kako da ne! Ja sam to bolje cuo nego drugi, jer su dobosi lupali. Klicali su protiv Austrije, i to vrlo zivo! Sta bi drugo i moglo biti, ta oni su ubili nasega cara i mrzili su Austro-Ugarsku. Ja vam ovdje, kao Austrijanac koji voli svog vladara, kazem da hrabrijih i smirenijih delinkvenata u mojoj praksi nisam imao..." Drzanje osudenih na gubilistu silno je zabrinulo vlast u Sarajevu, narocito glavnog policijskog isljednika Viktora Ivasjuka. Oni su se zapravo plasili da bi, poput groba Bogdana Zerajica, humke trojice objesenih mogle da postanu mjesto hodocasca "mladobosanaca". Zato je sarajevski Okruzni sud, protivno vazecem zakonu o pravu porodica umorenih da same obave sahranu, naredio da to policija ucini tajno. (Za nocnu sahranu kod sarajevskog sela Nahoreva saznao je slucajno, od jednog mlinara, Ilicev profesor crtanja Manojlo Krnic i o tome, iza Prvog svjetskog rata, obavijestio novu vlast, prim. aut.) Krvnikove bijele rukavice O dzelatu Zajfertu nema potpunijih biografskih podataka. (Rijec "dzelat", prema B. Klaicu, dolazi od turskog g�lat�, gellrd i znaci krvnik.) Veoma zanimljive pojedinosti o njegovom izgledu i mentalnom sklopu ostavio nam je izvjesni Milorad M. Kostic, "zakleti tumac i perovoda C(arskog) i K(raljevskog) tvrdavskog suda u Krakovu". Na Cetinje je dosao 1916. godine, "odmah po kapitulaciji kralja Nikole". Kostic je odatle, skupa sa drugim sudskim vojnim osobljem privremeno, radi vjesanja "pobunjenih Vesovica", bio prebacen u Kolasin. O Zajfertu biljezi i ovo: "Pred nas je stupio stari gospodin u tamnom odelu i polucilinderu, pogrbljenih leda. Levu ruku drzao je podbocenu u slabinama. Njegovo crveno lice, prosarano modrim zilicama, sa mnogo bora i pega, podsecalo je na fizionomiju alkoholicara. U desnoj ruci je starac drzao koznati kofercic i rukavice. - Cast mi se predstaviti... - rece, pruzajuci ruku oberlajtnantu dr Eberlu - Zajfert, dzelat C. i K. vlade u Sarajevu. Dok se Zajfert sa mnom rukovao, dr Eberl je brisao ruku o straznji deo pantalona. - Ne bojte se nista, gospodine dobrovoljce - povika mi Zajfert u sali, kad je primetio da uzmicem. - Nisam ja za svakoga strasan. Samo vrsim svoju duznost, kao svi ostali sluzbenici. Pri tome, imam manje udela u smrti kaznjenika nego sudije, koje su donele doticnu presudu (...) Jer, verujte da je moje saucesce spram onih, koji po nesreci postaju moji pacijenti, iskreno i duboko. Uvek se staram - nastavi krvnik - da cin vesanja izvedem na najhumaniji i najbrzi nacin. Vrsim to uvek svecano, u crnom odelu i belim rukavicama, jer odajem postu tragicnom momentu nasilnog umiranja. Moj novi sistem vesanja mnogo je bolji od starog, na vesalima u vidu velikog slova 'G'. Smrt sada nastupa u sekundi! Nikad ne zaboravljam da upozorim kaznjenika na ovu cinjenicu, pre nego pristupim justifikaciji... A sad, pogledajte moje ruke (...) Da, gospodo, one drhcu. Ipak, za mene su najtezi trenuci kada moram pristupiti vesanju politickih krivaca, sto sada, u vreme rata, nije retka pojava... Ali, nikada necu moci da zaboravim vesanje trojice sudionika u atentatu na Blazenopocivseg Prestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu prejasnu suprugu, Sofiju. To su bili najtezi casovi u mom zivotu. - Gospodine Zajferte, dakle, vi ste bili taj koji ste obesili atentatore?! - upade dr Eberle, tek da nesto kaze. - Nazalost - odvrati dzelat - tako je! Narocito ce mi ostati u secanju jedan od njih, pokojni ucitelj Cubrilovic. Njegov lik vazda ce mi lebdeti pred ocima. Verujte, gospodo, to nije bio covek, to je bio svetac. Sam je prisao vesalima, sam skinuo kragnu, sam sebi namakao omcu na vrat, veleci da mi prasta svoju smrt..." Dodajmo, na kraju ove ispovijesti jednog dzelata, i ovaj njen dio: "U privatnom zivotu dobar sam otac, kao i svi ostali familijarni ljudi. Volim svoju djecu. Jednoga sina dacu na tehniku u Bec. Inace, u svojim slobodnim casovima sviram citru. Cak i komponujem. Vi ne slutite koliko se mene muzika doimlje. Od kompozitora volim najvise Suberta i Sopena..." Tragicni srpski zaborav Kostic nam je ostavio i druge, zaista veoma zanimljive, detalje o prilikama u okupiranoj Crnoj Gori i njenim ljudima. Selo i seljaci pruzali su, naravno, tuznu i sumornu sliku. - Nikada necu zaboraviti - nastavlja Kostic - prizore odrpanih seljaka, njihovih zena i dece, zivih skeleta, s velikim groznicavim ocima, vidane po cestama (dzadama) koje vode iz prestonice. Za mizernu nadnicu i pregrst kukuruznog brasna, tucali su kamen od ranog jutra do veceri, podnoseci stojicki sve strahote rata, pa i te najgore - bolest i glad. A sivi pejsaz okoline, sa Lovcenom u pozadini, samo je pojacavao opsti utisak bede i potlacenosti... Kao svedoci, pozivani su u sudnicu, pored drugih, i ministar Plamenac, general Becir(ovic), dr Iliskovic, zatim neke ugledne gospode. Jednoga dana ukazala se na sudu i markantna figura serdara Janka Vukotica, generalisimusa crnogorske vojske. Povod je bio proces protiv bosanskih dezertera (iz austrijske vojske, prim. aut.) Gavre i Vase Puhala i Gavre Eleza, poreklom iz rogatickog kraja (...) Preveo sam serdarov odgovor dr Eberlu, kako sam umeo. No serdar nije bio zadovoljan mojim prevodom pa sam ponovo morao da tumacim isti odgovor, ali ovoga puta rec po rec. (Serdar Janko je bio apsolvent Vise vojne akademije u Vinernojstatu kod Beca, sigurno je odlicno vladao njemackim jezikom, ali, kako navodi Kostic, "nije hteo da odgovara na jeziku neprijateljske vojske".) Serdarova izjava o nevinosti dvojice Puhala i Eleza za sud je bila samo formalna stvar, a ni "dezerteri" nisu molili za milost. Naprotiv. Na smrt osudeni Gavro Puhalo, na primjer, pred streljackim vodom je, razdrljivsi svoja snazna prsa, doviknuo vojnicima: "Pucajte!" I odmah bio pokosen hicima. Zasto je "perovoda" Kostic, a zatim i dzelat, upucen u Kolasin? - Vojni guverneman naime - objasnjava Kostic - izvesten je bio znatno ranije (...) da se medu oficirima bivse crnogorske vojske i inteligencijom sprema ustanak. Imao bi za cilj izazvati paniku medu okupacionim cetama, a zatim omoguciti ustasama (tadasnji naziv za ustanike, prim. aut.) spoj preko Albanije sa Antantinom vojskom. Kao pokretac i organizator pobune vazio je general (Radomir, prim. aut.) Vesovic. Da spreci ovu akciju u samom zacetku, vojni guverneman preduze korake da se sve nepouzdane muskarce, sposobne za oruzje, internira u koncentracione logore u Madarskoj. Prirodno da bi prvi na red dosao general Vesovic... Nastavak ove grozomorne price je sljedeci. Okupaciona vlast je odmah uzela za taoce Vesovicevog oca i brata. Ukoliko se general za deset dana ne preda, njih ceka neumitna smrt na vjesalima! Brat Milan, pariski student prava, nije htio da potpise nijedan protokol o saslusanju: prvo se pravdao neznanjem njemackog jezika, a kada je tekst preveden, odbacio ga je kao "obicnu konstrukciju". Dotle su Kolasinci uporno vjerovali u cudo: da ce "Vesovic, sa 'iljadu druga', napasti austrijsku posadu i osloboditi taoce. - Cudo se - zapisuje Kostic - nije desilo. Oko deset casova, pred kapijom sudskog zatvora postrojen je bataljon vojnika, pod strogom ratnom spremom... Uskoro potom, straze su izvele Milana Vesovica. Bio je taman u licu, neobrijan... Kada je ugledao toliku vojsku oko sebe, mladi Vesovic se stresao, promeniv se u licu. Ali se munjevito pribrao. Primetili smo da je odjedared digao glavu visoko, i ponosno se isprsio. Kao pravi Vasojevic, tragican i uzvisen u svojoj zanosnoj mladosti... Tamo ga je nestrpljivo cekao stari gospodin Zajfert, u crnom odelu, polucilinderu i belim rukavicama, kao pravi dzentlmen. Vesanju nisam hteo da prisustvujem. Cuo sam kasnije da je mladi pravnik junacki umro. Poslednje reci su mu bile: "Austrija je pocela rat s vesanjem, a svrsice tako da ce i nju, najzad, obesiti!" Sljedeceg dana objesena su petorica Crnogoraca, medu njima kapetan Redzic i mladi pjesnik Sava Radulovic. Zajfert ga je "velikodusno" okrenuo na drugu stranu, da ne gleda vjesanje kapetana Redzica. - Leseve petorice objesenih - zakljucuje Kostic svoje sjecanje - skinuli su nakon deset minuta... Grudi leseva su se dizale, a vazduh, s krkljanjem, izlazio iz usta. "Zivi!?" - povikah svom drugu, kada sam to primetio. - Ah, ne, gospodo! To sto cujete sada, to je zaostali vazduh u alveolama pluca, koji trazi puta navan... - upozorio nas je dzelat. Srbi su ubrzo (takvi su Srbi!) zaboravili na "humanost" velikog "mestra od vjesala" Alojza Zajferta: imenovan je za dzelata i u novoj drzavi, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, 1918. Doduse, ne zadugo, ali, ipak, imenovan! (Kraj) Serbian News Network - SNN [EMAIL PROTECTED] http://www.antic.org/
