Atentati
Lista je, čak ne idući u prošlost od pre mnogo milenijuma ili
vekova, veoma dugačka. Tu su imena poput Mahatme Gandija, Indire Gandi i njenog
sina Radživa, Martina Lutera Kinga, Džona Kenedija, Ulofa Palmea, Anvara Sadata,
Jichaka Rabina
Ubistvo premijera
Srbije dr Zorana Đinđića priziva u sećanje mnoga druga politička ubistva u naše
vreme i pre njega, zahteva poređenje s njima, uočavanje sličnosti i razlika u
motivima i načinu izvođenja i još mnogo toga. Što se tiče motiva, bilo ih je
najrazličitijih. Ne govoreći o umno poremećenim osobama, ponekad ubica nije imao
ništa lično protiv žrtve (što, doduše, važi i za profesionalce koji ubijaju za
novac), već je smatrao predodređenom za to zbog društvenog statusa ili sličnog,
poput ubice austrijske carice Elizabete, još u 19. veku. Češće je, međutim, bila
reč o uklanjanju političkih protivnika, ili ljudi koji su se, po mišljenju ubica
ogrešili o njihova verska, moralna, nacionalna i druga uverenja, ili ih smatraju
izdajnicima nekih vrednosti, zbog čega ne zaslužuju da žive. Za neke je motiv i
do danas nepoznat. Lista je, čak ne idući u prošlost od pre mnogo milenijuma ili
vekova, veoma dugačka. Tu su imena poput Mahatme Gandija, Indire Gandi i njenog
sina Radživa, Martina Lutera Kinga, Džona Kenedija, Ulofa Palmea, Anvara Sadata,
Jichaka Rabina...U našoj prošlosti 19. i 20. veka najčešće su ubijani vladari,
od kneza Mihaila i kralja Aleksandra Obrenovića, do kralja Aleksandra
Karađorđevića (ne računajući Karađorđevo ubistvo). Od političara su na listi
ministar unutrašnjih poslova Kraljevine SHS Milorad Drašković, koga je ubio
jedan komunist, poslanici HSS u skupštini iste države, koje je Puniša Račić ubio
ili ranio pa su podlegli, među kojima Stjepan Radić, da o ubijenima za
poslednjih desetak godina (uključujući Ivana Stambolića) ne govorimo.
Ciljevi atentata razlikuju se. Tu je lična ili kolektivna osveta i kazna,
koja nekada treba da predstavlja upozorenje drugima, da ih zastraši i natera da
odustanu od nekih zamisli, ili urade nešto što se od njih zahteva. Takođe je
cilj ometanje žrtve da sprovede planove i projekte koji se ne sviđaju ubicama
ili naručiocima ubistva, kose se s njihovim interesima. Zatim, da unesu strah i
nesigurnost u određene krugove ili celo društvo, da pripreme teren za poduhvate
ili za dolazak na vlast neke alternative, koja, po pravilu, ne vidi velike šanse
u demokratskoj proceduri smene na vlasti, ali je vidi u lovu u mutnom, nastalom
u atmosferi haosa i bezvlašća koja se može stvoriti, kao i uverenju građana da
je jedini izlaz u "čvrstoj ruci" kao zameni za neefikasnu demokratiju. Izgleda
da je to bio slučaj u neuspelom atentatu na predsednika Makedonije Kiru
Gligorova pre desetak godina.
Ubistvo premijera Đinđića po svemu sudeći spada
u tu kategoriju. Ne podležući determinizmu ipak verujemo da društvene promene
teku u smeru koji se može sagledati u osnovnim crtama i da se one ostvaruju brže
ili sporije. Ličnosti koje deluju na političkoj sceni mogu u određenoj meri
uticati na njihovo ubrzavanje ili usporavanje, ali će one nastupiti u svakom
slučaju. Pogotovo to važi za malu zemlju u okruženju u kojem su se promene već
dogodile, koja zavisi od okruženja i mora mu se prilagoditi. Ako smemo uzeti za
primer Abrahama Linkolna, koji je bio žrtva atentata jednog pristalice ropstva,
njegovo ubistvo nije zaustavilo ukidanje tog istorijski prevaziđenog oblika
privređivanja, odn. društvene formacije, nije ga čak ni bitno usporilo. Ubistvo
Zorana Đinđića će svakako donekle usporiti reforme našeg društva, jer je on bio
najubeđeniji, najdinamičniji i najefikasniji njihov nosilac, ali se treba nadati
da one neće izostati.
Ostaće zabeležena preterana hrabrost i nebriga srpskog
premijera za svoju bezbednost. Nije nosio pancir, ni kevlar. No, mnogo više su
krivi oni čiji je zadatak bio da ga čuvaju, da preduzmu sve mere kako bi ga
sačuvali. Atentat je izvršen na "klasičan" način već poznat u svetu i do u
detalje viđen u mnogim filmovima. To se, pogotovo posle pokušaja ubistva
nekoliko nedelja ranije, moralo očekivati i sprečiti. Zašto nije i hoće li ko
odgovarati.
http://www.ekonomist.co.yu/magazin/em147/rr/rr2.htm
Title: Message
