http://www.artel.co.yu/sr/izbor/jugoslavija/2003-03-29.html Artel - Izbor Miloš Markovic: NA DAN POCETKA TRAGICNE ERE [EMAIL PROTECTED] Beograd, 27. mart 2003. god. Pišem ove redove u zoru 24. marta 2003. godine, na dan kada je NATO pakt, pre cetiri godine, poceo razaranje moje zemlje, kojoj je, u medjuvremenu, oduzeto i samo ime. Neka mi profesija oprosti, ukoliko ovom tekstu, emocije, pa i traume, dadnu više karakter ispovesti, nego li kriticko - analitickog osvrta. No, i pored razumljivog previranja raznih, pa i mucnih osecanja, necu se ogrešiti o cinjenice, niti o logiku koju same te cinjenice namecu. Uostalom, to i nije samo secanje i prisecanje prigodnog karaktera, vec je to jedna vrsta more, neprolazne traume, muke, neugasivog bola. I dok na ekranu gledam americko razaranje Bagdada, cini mi se da svaki projektil pada na Beograd, Srbiju, da razara mostove na Dunavu, Ibru, Moravi, pogadja škole, bolnice, crkve. Kao da me opet guši dim u podrumu razrušene i zapaljene zgrade Televizije Srbije, kao da cujem krikove svojih kolega te noci, vidim njihova izbezumljena lica. Oživljava slika kompletnog užasa, haosa, kataklizme, smrti. Izmedju spratova razorene zgrade visi telo nemocnog coveka, trza se dok mu lekari, sa vatrogasnih merdevina, pokušavaju spasiti život. Kao da i sada vidim, na krovu crkve Svetog Marka, delove tela poginulih. Kao da preda me izlaze likovi žrtava. Cujem dozivanja u pomoc, plac, jecaje, krikove. Cini mi se da cinim greh, kada potiskujem takva secanja i osecanja u nastojanju da smireno, staloženo i krajnje racionalno napravim inventar tih tužnih stvari. Cini mi se da bi to bila i jedna vrsta ravnodušnosti na koju niko nema pravo. Na tako nešto ne mogu pristati, ma koliko aktuelna vlast ignorisala ovu tragicnu godišnjicu. Nijedan list, 24.marta, na svojoj naslovnoj strani nije ni pomenuo taj dogadjaj koji je tragican ne samo za ovu zemlju i njen narod, vec je i tragicna najava da ce planetom, ljudskom civilizacijom upravljati najsurovija sila u službi americkih interesa. A sve pod maskom ljudskih prava, slobode, demokratije, humanosti. Kakav apsurd, kakvo licemerje, kakav cinizam, kakve laži !?! A Srbi kao žrtve NATO bombardovanja, kao do sada najvece žrtve americke hegemonisticke politike, prinudjeni su da zaborave svoju tragediju ! Ne samo da je zaborave, vec taj zlocin moraju oprostiti i opravdati ! Mogu ga još stidljivo, krajnje konvencionalno, skoro diskretno i krajnje površno pomenuti u poslednjim minutima informativnih emisija i poslednjim stranicama novina. Skoro svi mediji u Srbiji posvetili su više vremena i prostora dodeli americke filmske nagrade OSKAR, nego li godišnjici pocetka NATO bombardovanja naše zemlje ! Šta se sve time ubija i kako se produžava bombardovanje ovog naroda drugim sredstvima - jasno je, valjda, svakom coveku, sposobnom da misli na nivou jednog prosecnog srednjoškolca ! Koliko je hiljada žrtava, koliko hiljada raketa, koliko hiljada tona eksploziva, koliko kasetnih bombi, koliko bombi sa osiromašenim uranijumom je ispaljeno na Srbiju !?! Koliko desetina mostova je porušeno, koliko hiljada zgrada je razoreno, koliko stotina hiljada ljudi je sa postraumatskim posledicama !?! Koliko ce se nakazne dece radjati, ne samo u Srbiji vec i širom Evrope !?! Kada su NATO zaštitnici albanskog terorizma došli na Kosmet, skoro svi Srbi su proterani, desetine hiljada njihovih kuca je zapaljeno, stotine njihovih crkava i manastira je porušeno !!! Za skoro cetiri godine apsolutne dominacije NATO snaga na Kosmetu, navodnog garanta bezbednosti povratka svih svojim kucama, u svoje domove nije se mogao vratiti ni jedan promil proteranih Srba ! Za sva ta cudesa, za sve te strašne zlocine po americkom scenarijumu, optužen je i osudjen - samo jedan covek ! Slovom i brojem - samo jedan covek ! Humurabijev zakon, staro rimsko pravo, svi zakoni i svi pravni sistemi svih zemalja, moraju pred ovom cinjenicom - biti poniženi ! Toliko ubijenih, toliko zlocina svih vrsta - a osudjen samo jedan covek !?!?! Kako ce ministar pravde u Vladi Srbije naci neki logican, pa makar i na planu najformalnijeg privida logoke, odgovor koji ima makar i privid smisla? Ovaj pravni apsurd, ova kompromitacija prava i zakona, može u neku antologiju besmisla i ponižavanja svakog prava. Kako je moguce - toliki zlocini, tolike žrtve, a kriv samo jedan covek ?! Da vidimo koje je to cudo od coveka, u cemu se ogleda njegov zlocin i šta opravdava osudu, odnosno presudu Okružnog suda u Beogradu. Jedini krivac za sve NATO-zlocine zove se Dragoljub Milanovic. On je oko šest godina bio generalni direktor RTS-a. Tu funkciju je obavljao i u vreme NATO bombardovanja SR Jugoslavije. Svih 78 dana agresije na našu zemlju ostajao je u zgradi RTS-a do iza ponoci. U noci izmedju 22. i 23. aprila 1999. godine bio sam glavni dežurni urednik u Informativnom programu RTS-a. Ta cinjenica daje mi, ne samo pravo, nego mi namece obavezu najvišeg moralnog reda, da kažem šta je bilo i kako je bilo. Jedan novinski tekst je isuviše ogranicen prostorom za tako delikatnu pricu, za tako monstruozan zlocin, za tako veliku tragediju. Sve to ostavljam za svoju knjigu koju pripremam o tome i koja ce, nadam se, krajnje argumentovano objasniti šta se sve zbivalo u noci bombardovanja Televizije, šta je bilo pre, a šta posle toga. U noci kada je zgrada bombardovana, direktor Milanovic me je pozvao kao glavnog dežurnog urednika, povodom saopštenja koje je stiglo iz Moskve o razgovorima Miloševic - Cernomirdin, koji su se održali prethodnog dana ( 22. aprila 1999. god. ) u Beogradu. Bilo je to oko jedan cas posle ponoci, odnosno nekoliko minuta pre jednog casa. S obzirom da je prevod teksta bio jezicki dosta konfuzan, odmah sam procenio da ta važna vest nece stici da se emituje u emisiji Vesti predvidjenoj za jedan cas. Posle provere prevoda i izvesne jezicke stilizacije, izašao sam iz kancelarije g. Milanovica. Bilo je jedan cas i desetak minuta. Milanovic je ostao u svojoj kancelariji sa jednim, meni nepoznatim, covekom. Pomenutu vest dao sam da se emituje u emisiji koja je pocinjala u dva casa posle ponoci. Moj poslednji urednicki potez te tragicne noci, bio je savet dežurnom spikeru Slobodanu Kovacevicu, da što jasnije procita pomenuto Saopštenje, s obzirom na izvesnu jezicku neprilagodjenost u prevodu. Nešto pre dva casa posle pola noci sedim u kancelariji Rubrike za kulturu, u kojoj sam proveo 25 novinarskih godina. Tu su Ljuba Vucicevic, te noci zadužen za dopisnicku mrežu, moj kolega iz kulturne rubrike Dragan Srdanovic i sekretarica Maja Andjelkovic. U dva casa i 5-6 minuta - udara ! Zgrada se stresa, mi padamo. Nastupaju trenuci velike drame, sužavaju se racionalne moci u coveku, vodi ga neki cudesni instikt samoodržanja. Nastojim da ocuvam prisebnost, svesnost, staloženost. Hocu to da prenesem i na druge. Strah me je da me ne uhvati panika, za koju ima toliko mnogo razloga. Sva posrtanja, padanja, udaranja u podrumima zgrade, ne izazivaju nikakve bolove, jer, cini mi se, organizam se, na neki cudesan nacin, - samoanestezirao ! Mnoge stvari u tim užasnim dogadjanjima, ni cetiri godine posle toga, kao da su neprevodive na jezik logoke. Recimo da sad sve to nije važno za ovaj tekst. Ništa manje cudne, iracionalne stvari, dešavaju se i posle toga, pa i posle okoncanja NATO agresije na SR Jugoslaviju. Pronose se glasovi, cak i tvrdnje da se znalo da ce Televizija Beograd biti bombardovana, te da smo mi, radi propagandnih efekata, slicnih onim kojima su se služili muslimani u Sarajevu, - žrtvovani. To nisam mogao da poverujem. Toliku ludost, takav moralni zlocin - to normalan covek ne može uciniti. No, te dileme, njihova izvesna razrešenja, razgrtanje politickih omotaca celog slucaja, kako na domacem, tako i na medjunarodnom planu - ostavimo za knjigu. Milanovic je bio u vrhu vladajuce Socijalisticke partije Srbije ( SPS ), covek od velikog, pa i najveceg poverenja vlasti i predsednika Miloševica. Nisu, valjda, hteli njega da žrtvuju ! Pa on je bio u zgradi, pola casa uoci bombardovanja. Nije mu, valjda, general Vesli Klark, ili Havijar Solana, javio preko mobilnog telefona da izlazi, jer njihov ''Milosrdni andjeo'' stiže u posetu RTS-u ! Stizala su cesto uveravanja raznih medjunarodnih institucija, pa i iz samog Brisela, da zgrada RTS-a nece biti bombardovana. U to nas je uveravala i Medjunarodna asocijacija novinara ! Naši kapaciteti su, upravo iz razloga bezbednosti, bili na tri lokacije, van Beograda, i više njih, u podrumima i garažama nedaleko od Televizije. Bili smo iz tehnickih razloga vezani za glavnu zgradu, a druga sa slicnim uslovima, bila je tako locirana da predstavlja zaista laku metu za NATO rakete. U neposrednoj blizini glavne zgrade u Aberdarevoj ulici, nalazi se Glavna pošta, Narodna banka Jugoslavije, Ruska crkva, crkva Svetog Marka, decije pozorište ''Duško Radovic'', Peta beogradska gimnazija, i niz stambenih zgrada. Verovali smo da ''Milosrdni andjeo'' nece njih rušiti. Ali, avion britanske kraljevske avijacije tipa ''Harijer'', uz nužnu lasersku i drugu poršku sa zemlje, našao je nacina da svoju ''pametnu raketu'' uvede medju nas. Dolaskom nove vlasti u Srbiju, 5. oktobra 2000. god. mnoge stvari poprimaju bitno drugacije tokove, što je, po prirodi politike, sasvim normalno. Simbol nastupanja nove politike bilo je paljenje Saveznog parlamenta i zgrade RTS-a. Tada je izgorela dokumentacija od neprocenjive vrednosti. Izgorela je filmska istorija jednog naroda, tu skupljana skoro pola veka. Izgoreli su i mnogobrojni dokazi NATO zlocina, filmski zapisi o svim, pogotovo teroristickim nedelima na Kosmetu, filmska dokumentacija o ratu u Hrvatskoj i Bosni. Izgorelo je i više hiljada kaseta na kojima je taj i slican materijal cuvan. Za to niko nikada nije ni optužen, a kamoli osudjen ! Bitno se menja i odnos prema NATO paktu. Najodgovornije u toj oružanoj alijansi za bombardovanje SR Jugoslavije, neocekivano tretiramo kao prijatelje, a prethodne, makar i formalne sudske osude, ukidamo i time ih oslobadjamo svake odgovornosti za zlocin. To cini Vrhovni sud Srbije, naravno po nalogu nove vlasti. Oni su oslobodjeni i promovisani u prijatelje, a pocelo je sudjenje Dragoljubu Milanovicu sa tvrdnjom da je on odgovoran za smrt 16 radnika RTS-a Televizije Beograd, koji su poginuli u bombardovanju NATO alijanse. Poceo je progon novinara koji su tu noc bili u zgradi. Novopostavljeni direktor RTS-a, Nenad Ristic, je na drugu godišnjicu tog tragicnog dogadjaja, verovali ili ne, osudio nas novinare - što smo preživeli tu paklenu noc ! On je u direktnom prenosu, sa vidnim ogorcenjem, uzviknuo ( dosledno citiram ) : ''A nisu poginuli, novinari, urednici i propagatori'' ! Ljudima koji su se cudili takvom monstruoznom odnosu prema bivšim kolegama, ''objašnjavao'' sam da na taj nacin Nenad Ristic kritikuje NATO pakt - zbog neefikasnosti ! Inace, Nenad Ristic je ceo radni vek ( preko trideset godina ) bio u toj istoj Televiziji funkcioner ! Bio je urednik svega i svacega, direktor, partijski šef poznat po mnogobrojnim prijavama novinara policiji i partijskim komitetima. Skoro svi novinari koji su te tragicne noci bili u zgradi, izgubili su pravo na rad ! Meni je licno saopšteno da sam ''stasom i glasom - nepoželjan''! Posle 28 godina rada u toj nesrecnoj Televiziji, uz sve najvece domace nagrade i priznanja, profesionalnog karaktera, ostao sam - bez hleba ! Šta se, u takvoj atmosveri, moglo ocekivati u sudskom procesu Dragoljubu Milanovicu? Kao svedok, nisam hteo da se odredjujem ni na stranu odbrane ni na stranu optužbe. Hteo sam samo da doprinesem objektivnom uvidu u ceo dogadjaj. Nisam, valjda, kriv ukoliko bitne cinjenice idu u korist Milanovica, sa kojim, inace, nisam bio u prijateljskim odnosima. Bili smo samo u korektnim profesionalnim relacijama. Medjutim, sudsko Vece me je prekinulo u svedocenju, upravo kada sam najavio cinjenice bitne za sagledavanje celokupnog dogadjaja. Jasno mi je odmah bilo da je presuda vec donesena, a da je ceo proces puka formalnost i maska za politicku presudu. Osudjen je na deset godina zatvora i to na osnovu nevažeceg dokumenta, na osnovu nacrta jedne interne odluke koja niti je potpisana, niti overena, bez ikakvog pravnog dejstva. Poznati pocinilac zlocina je oslobodjen, proglašen za prijatelja, a onaj ko objektivno i nije mogao uciniti ništa više za našu bezbednost, on je osudjen. Jednostavno, žrtva je osudjena kao zlocinac, a pravi zlocinac je promovisan u pravog milosrdnog andjela. Osudjeni Milanovic se nije odazvao na izdržavanje kazne. Ne zna se gde je. Jasno je da svako bežanje od pravde predstavlja novo krivicno delo i jasno je da to regulišu zakoni svih zemalja. Fermalno-pravno gledano, Milanovic je pobegao od pravde, od sudske presude. Ne znam da li neki pravni ekspert može u nekom zakonskom smislu objasniti - bežanje od nepravde ?! Po najobicnijem ljudskom osecanju za pravdu, Milanovicu je nanesena strašna nepravda. Uostalom, da imam utisak da je kriv, sam bih ga optuživao za velike i posledicne traume koje sam doživeo te noci. Ukoliko me neko ne ubedi da sam kriv što sam preživeo ! A takvih pokušaja, kakav apsurd, ima vec uveliko.No to je samo jedan element u delikatnoj i dobrim delom iracionalnoj stvarnosti moje zemlje koja se našla u poziciji americkog protektorata najponiznije vrste. I, evo, dok ovaj tekst, kako-tako, privodim kraju, zagušen mucnim osecanjima i mnogobrojnim asocijacijama, cujem preko radio aparata da su Amerikanci bombardovali iracku televiziju u Bagdadu. Sve baš kao u nekoj literarnoj konstrukciji ! Izgleda , da u odnosu na ono što nam se dogadja, a pogotovo što ce se dogoditi, da je Orvel bio veliki - optimista. Kasno sam se setio - Hans Fric, Gebelsov zamenik u Hitlerovom Ministarstvu propagande, na Medjunarodnom sudu u Nirbergu 1946. godine, oslobodjen je optužbe sa objašnjenjem da nije mogao bitnije uticati na ratna zbivanja. On je oslobodjen, Dragoljub Milanovic je osudjen ! Zbogom pameti !!! Serbian News Network - SNN [EMAIL PROTECTED] http://www.antic.org/
