DA LI SAD GUBE RAT – VOJNO I/ILI POLITICKI ?
Operacija “Iracka sloboda”, koja je prije godinu i vise dana planirana naisla je na teskoce vec od samog pocetka. Saveznici su naletjeli na veliki otpor i to na siitskom jugu, koji tradicionalno ispoljava neprijateljstvo prema Sadamu Huseinu. Saveznicke snage prilikom napredovanja dozivljavaju djelimicne uspjehe u naseljenim podrucjima od Um Qasera, Basre, Fawa, Nasiriye i sve do svetog siitskog grada Najaf. Napredovali su u pustinji daleko od urbanih centara i vojnih uporista iracke vojske. Paravojne milicije Fedayin zadale su opasan udarac saveznickim jedinicama sto se pokazalo sokantnim za vojne planere .
U svakom slucaju doslo je do korjenite promjene plana generala Tommya Franksa. Te promjene imaju takticki znacaj ciji je cilj dobiti rat i ukoracati u Bagdad.
SAD mogu dobiti rat u vojnom smislu ali u politickom smislu rat je mozda izgubljen i zahtijeva korjenite promjene politickog, diplomatskog i medijskog plana operacije u cjelini.
Na politickom planu SAD nasle su se u otezavajucem polozaju jer je unilateralna akcija vec od samog pocetka diskutabilna za cijeli svijet ukljucujuci tri stalne clanice Savjeta bezbjednosti UN-a – Francusku, Rusiju i Kinu. Sadam Husein iskoristio je nejedinstvo medjunarodne zajednice i u ocima medjunarodne javnosti postao drzavnik, koji brani svoju drzavu pred agresijom. U ocima islamskog svijeta postao jemucenik, koji brani cijeli islamski svijet pred neprijateljima islama.
Sadam Husein ima uporiste u sedmom poglavlju osnivacke povelje Organizacije ujedinjenih nacija, dok SAD imaju moralno uporiste, da kao jedina (preostala) velesila pomognu irackom narodu i zastite cijeli svijet od diktatora, koji je upotrijebio i spreman upotrijebiti oruzje za masovno unistavanje nad vlastitim narodom.
Najveci slom americke operacije desio se na jugu Iraka, gdje je neocekivani otpor Siita iznenadio saveznicke snage koje su predpostavljale da Siiti gaje neprijateljstvo samo prema Sadamu Huseinu .Gerilski napadi postali su nocna mora za saveznicke vojnike na rubovima gradova i sela u koje uopste nisu ukoracili.
Reakcija Siita bila je ocekivana iz dva razloga:
Prvo, americka podrska narodnom ustanku protiv rezima Sadama Huseina 1991.godine na irackom jugu te kasnija americko-britanska dozvola Sadamu Huseinu da upotrijebi helikoptere za gusenje narodnog ustanka, koji je zahvatio cijelu drzavu bila je za Siite razocaravajuca. Siiti su se tada osjecali prevarenim i izdatim od SAD. Istu gresku ocito nisu htjeli ponoviti.
Drugo, stav politickih lidera Siita (SCIRI, Aldawa...itd), koji su pod politickim utjecajem Teherana i Damaska utjecalo je da Siiti nisu zeljeli saradnju i ucestvovanje u saveznickoj operaciji gdje posljedice nisu poznate i u najboljem slucaju suprostavljaju se imenovanju americkog generala na mjesto Sadama Huseina.
Americke snage za sada napreduju na siitskom podrucju, koje ne podnosi Sadama Huseina niti Amerikance. Postavlja se pitanje kako ce SAD i snage kolalicije napredovati u sunnitskom dijelu Iraka, koji je tradicionalno na strani Sadama Huseina i koji je zabrinut za svoje velike privilegije, koje ima prema irackom ustavu od osnivanja drzave 1921.godine. Sasvim sigurno otpor na sunnitskom zapadu Iraka bice jos veci na liniji Haditha – Rumadi – Falujja-Bagdad, na istocnoj liniji Baquba – Khalis – Bagdad i na sjeveru na liniji Mosul – Bejji – Tikreet – Bagdad.
Slom politickog dijela operacije “Iracka sloboda” posljedica je toga, da su SAD u protekloj deceniji komunicirale sa irackim narodom posredstvom opozicijske frakcije Iracki nacionalni kongres (INC), koji nije imao nikakve politicke podrske na terenu. Saradnja SAD sa opozicijom bila je u stalnoj krizi. SAD su vise puta optuzivale opoziciju, da zloupotrebljava namijenjena sredstva i to skromnih deset miliona dolara od ukupno stotine miliona dolara, koji su prema Zakonu o oslobodjenju Iraka izglasanom u americkom Kongresu 1998 godine, namijenjenih Iraku. Ostali vidniji i utjecajni clanovi opozicije bili su udaljeni i marginilizirani. Drugi razlog je u utjecaju susjednih drzava na pojedine frakcije opozicije (Iran, Sirija, Turska, Saudijska Arabija). Mijesanje u unutrasnja pitanja izmedju Kurdske demokratske partije (KDP) i Patriotske unije Kurdistana (PUK) 1996.godine dovelo je do krvavog medjukurdskog rata. Turska i Irak podrzale su KDP dok je Iran podrzao PUK. Danas Turska podrzava PUK i u medijskom je ratu sa KDP, koji kontrolise vecio dio irackog Kurdistana na njenoj juznoj granici. SAD su svjesne ozbiljnosti situacije, zbog toga su sekretari Donald Rumsfeld i Colin Powell upozorili susjede da se ne mijesaju u iracka pitanja.
Vojna operacija za rusenje rezima Sadama Huseina i oslobodjenje Iraka mogla bi u slucaju potpunog uspjeha, ne samo u vojnom nego i u politickom smislu, postati precedens i primjer za rjesavanje kasnijih (slicnih) primjera u svijetu.
Operacija nema nikavog uporista u modernom medjunarodnom pravu, mozda ima uporiste u klasicnoj teoriji u razvoju opsteg medjunarodnog prava, koji proizilazi iz Westfalskog ugovora 1648. godine, ugovora iz Versaya 1918.godine i San Franciska 1945.godine.
SAD moraju hitno i sto prije otvoriti komunikacijske kanale sa bliskoistocnim narodima i jednostavnim jezikom objasniti ciljeve te operacije, koja sasvim sigurno ima utjecaj na njihovu buducnost.
Medjunarodni institut IFIMES upozorava, da vojno oslobadjanje Bagdada nije kraj procesa rusenja rezima Sadama Huseina, to je tek pocetak politickog procesa, koji moze biti bolan za obje strane kako za Iracane tako i za Amerikance.
Slucaj Sovjetskog saveza u Afganistanu moze se ponoviti u slucaju Iraka ali u drugacijim ulogama. Rusija, Francuska i islamske drzave ce podrzavati iracke mudzahide protiv americkog agresora te slijedi ponavljanje svega onoga sto smo vidjeli u osamdesetim godinama proslog stoljeca kada su regrutirane samoubice i borci po cijelom islamskom svijetu.
Prema misljenju IFIMES-a, SAD moraju hitno promijeniti svoju politiku prema pojedinim frakcijama u irackoj opoziciji, kao preduslov za uspostavljanje dijaloga sa irackim narodom. Vecina irackih opozicijskih grupacija skoro nema nikakve podrske medju narodom, njihovo politicko djelovanje svodi se na luksuzne kancelarije i vile u Londonu, Dubaiu, Damasku itd.
Americki ambasador za slobodne iracane Zalmai Khalilzad vec je napravio prve korake u smjeru tih promjena. Njega ceka veliki posao, jer mora izgraditi temelje novih odnosa sa irackim narodom i popraviti stetu koja je nastala u vrijeme Clintonove administracije i njegovog posebnog izaslanika Franka Ricardonya.
www.pcnen.cg.yu/
