Lični stav
Američki podrepaši
Piše:Kosta Čavoški
Pre nedelju dana ministar spoljnih poslova Goran Svilanović skrušeno nas je obavestio da je iz Vašingtona stigao predlog da naša zemlja potpiše i ratifikuje sa SAD dvostrani ugovor o neizručivanju američkih državljana novoobrazovanom stalnom Međunarodnom krivičnom sudu u Hagu. Da je bio bar malo iskreniji, Svilanović bi rekao da nije posredi predlog nego diktat kome on lično teško može odoleti. Jer, da nije tako i da su obe strane ugovornice imalo ravnopravne, Amerikanci bi ponudili bar reciprocitet: da mi ne izručujemo njihove državljane, a da oni ne izručuju Hagu naše državljane.
Jedva da treba reći da ovaj diktat izaziva velike nedoumice. Već skoro osam godina američka vlada uporno zahteva od naše države da već ozloglašenom ad hok Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju u Hagu bespogovorno izručuje svoje državljane, i to opravdava tvrdnjom da je tzv. međunarodno pravo veće pravne snage od našeg unutrašnjeg prava. A kada je 1998. u Rimu obrazovan stalni Međunarodni krivični sud sa univerzalnom nadležnošću nad državljanima svih država u svetu, uključujući i američke državljane, američka vlada odnedavno traži da njihovi državljani ne podležu jurisdikciji ovog Suda, nego da im za počinjene ratne zločine isključivo sude američki sudovi. Tako ispada da je međunarodno pravo iznad našeg unutrašnjeg prava, a da je američko unutrašnje pravo iznad međunarodnog prava.
Pa, kako to američki sudovi "kažnjavaju" svoje ratne zločince? Upečatljiv primer koji to razotkriva jeste slučaj poručnika Vilijama Kelija, čijoj se ratnoj jedinici u Vijetnamu pripisuje masakr nekoliko stotina civila u Mi Laju 1968. godine. Kažemo pripisuje, jer je Keli, kao jedini krivac, najpre osuđen na doživotnu robiju, da bi mu potom kazna bila smanjena na 20 godina. Zatim je predsednik Ričard Nikson naložio da se iz zatvora prebaci u kućni pritvor, da bi naposletku savezni sudija odbacio sve optužbe protiv njega i pustio ga na slobodu.
Još je uverljiviji skorašnji primer američkog pilota koji je, izigravajući Ramboa, borbenim avionom presekao uže žičare u italijanskim Alpima i time usmrtio blizu četrdeset turista u paloj gondoli. Kako je odmah prebačen u SAD da bi izbegao jurisdikciju italijanskih sudova, njega je američki vojni sud oslobodio svake krivice.
Malo ko je primetio da je ovde posredi očigledna diskriminacija. Jer, ako američki zvaničnici smatraju da je divljim Srbim a i drugim balkanskim domorocima primeren ad hok kengurski sud u Hagu, civilizovanim Evropljanima i drugoj finijoj gospodi Međunarodni krivični sud, a jedino američkim državljanima njihov ekskluzivni nacionalni sud, onda je to novi rasizam.
Naposletku su se naše "dosmanlije" našle u procepu između američkog diktata, da se svim američkim građanima da diplomatski krivično-pravni imunitet, i zahteva EU da se to ne učini. Da su kojim slučajem naše "dosmanlije" bar dobri real političari, ako već nisu časni i pošteni ljudi, oni bi odmah razabrali da iz Brisela povremeno stiže i poneka crkavica, dok iz Amerike jedino doleću bombe i krstareće rakete.
Nevolja je, međutim, u tome što su, za razliku od pokojnog Zorana Đinđića, preostali vlastodršci skoro isključivo američki puleni. Stoga se krajnji ishod ove ujdurme može naslutiti, pošto su Goran Svilanović i njegovi savetnici već ušli u neravnopravnu borbu s rumunskim, bošnjačkim i albanskim zvaničnicima za zvanje najmilijeg američkog podrepaša. Pri tom Svilanović već ima laku prednost jer je, posle prvih naleta američkih aviona i raketa na Irak, proterao iz Beograda dvojicu iračkih diplomata, što niko pre njega nije učinio.
