VOJISLAV KOŠTUNICA, PREDSEDNIK DSS
Prvo treba misliti na Evropu
Koalicije poput DOS treba da postanu prošlost, ta vrsta širokog fronta više nema svrhe. Buduću saradnju DSS sa drugim strankama, svakako demokratske orijentacije, opredeliće krupna državna i programska pitanja: da li je bolje Srbiji i Crnoj Gori zajedno ili odvojeno, i da li je Srbiji bolje bez Kosova
Vojislav Koštunica je poslednjih
nedelju dana u medijskoj žiži. Da li je to zbog pisma njegovog bivšeg savetnika
koji od Koštunice traži “da se probudi, jer je potreban Srbiji”, ili je tome
doprinela njegova izjava da nema više političkog mazohizma DSS?
-Ne može
jedno pismo ili jedna izjava da promeni nešto bitno u nečijoj političkoj
poziciji. Ako sam u žiži interesovanja to je zbog Beogradskog sporazuma i još
nečeg, veoma važnog: doslednog insistiranja na njegovoj primeni i očuvanju
državne zajednice. U centru medijske pažnje mogu biti i zbog toga što su odlukom
Ustavnog suda Srbije potvrđena moja upozorenja da mnoge krivično-procesne
odredbe donete za vreme vanrednog stanja predstavljaju grubo nasilništvo,
nepojamno, sramno ogrešenje o ljudska prava i atak na njih. Uostalom, kada se
šire pogleda moja karijera bilo vezano za stranku ili političko delovanje u
vreme dok stranaka nije ni bilo, ono čime sam bio prisutan u javnosti od
sedamdesetih godina, jeste odbrana ljudskih prava i zalaganje za vladavinu
zakona i demokratske institucije.
Pomenuli ste Beogradski sporazum;
da li je Havijer Solana doneo ove nedelje poruku takozvanim suverenistima u
Srbiji?
- Poruka EU koju je doneo Solana je poruka u prilog očuvanju
državne zajednice i njenom značajnom uticaju na stabilnost u regionu, sa svešću
da se teško može prihvatiti,a kamoli braniti, “filozofija” da je lakše Srbiji i
Crnoj Gori jednoj bez druge, a Srbiji lakše bez Kosova. On je došao da podseti
na jednu jednostavnu činjenicu, koja je zaboravljena od pojedinih naših
zvaničnika, a to je da Beogradski sporazum predviđa da početni period državne
zajednice traje tri godine, ne kraće, i da je tek po isteku tog perioda mogućno
referendumsko preispitivanje. Na tom dokumentu je i potpis predstavnika EU, pa
je on time i međunarodni ugovor.
Naglasio sam Solani da bih još i mogao da
razumem suverenističke argumente pod uslovom da u Srbiji i Crnoj Gori, uzev
odvojeno, teče med i mleko i da su im jedini problem uzajamni odnosi i skupa
zajednička administracija. I Srbija i Crna Gora mogu bolje napredovati zajedno,
i pritom ne ulazim u razloge bezbednosti i državotvorne priče, već mislim na
čisto ekonomski aspekt. Sa većim tržištem mogu biti konkurentnije, nego sa
razbijenim i to će biti jedan od odlučujućih argumenata u prilog podršci
očuvanju državne zajednice i u zemlji i van nje. Konačno, razgovor sa Solanom me
je učvrstio u uverenju da je državna zajednica ne samo u interesu Srbije i Crne
Gore i njenih građana, već i regiona, i Evrope.
Dok je čak i Vladan Batić u Vladi Srbije glasao za Akcioni
plan, G 17 plus se usprotivio planu harmonizacije kao štetnom za Srbiju, a njeni
lideri tvrde da je sve više državnika koji u razgovoru sa njima smatraju da je
opcija suverene Srbije bolja, ali čekaju “ishod u narodu”.
- Evropa
je mnogo jasnija i određenija od Amerike u nastojanju da opstane državna
zajednica i to ne samo danas, već i ranije. Preko okeana su dolazile razne
poruke i bilo je manje entuzijazma za očuvanje zajedničke države u zvaničnim
strukturama u Vašingtonu, a o nevladinim organizacijama i da ne govorim. Ti
drugačiji glasovi u Vašingtonu u prilog fragmentizaciji onoga što je državna
zajednica Srbija i Crna Gora odavno su poznati. Čudna je koincidencija da je u
trenutku kada su se oglasili novi independisti u Srbiji, nekako istovremeno
Srbiju pohodio DŽordž Soroš sa svojom idejom da je Srbiji bolje bez Crne Gore, i
obrnuto, a Srbiji još bolje bez Kosova. Stavovi su potpuno podudarni. Nije mi
namera da ulazim u motive, ali vidim da je jedan deo političkih snaga koje ipak
nemaju predominantan uticaj u Srbiji, bilo da je reč o zvaničnim strukturama ili
nevladinim organizacijama, počeo da zastupa taj američki stav. Ohrabruje me da
kod Evrope stvari stoje drugačije. Ta razlika u mišljenju EU i SAD još jednom je
očitovana i u polarizaciji stavova oko Međunarodnog krivičnog
suda.
|
Srbija kao država srpskog naroda Da li je vaša politika prema Vojvodini promenjena obzirom
na politiku autonomaša prema vama? |
Vašington traži da potpišemo sporazum o neizručivanju američkih
državljana tom sudu, što ste jednom u svojstvu predsednika Jugoslavije odbili.
Šta mislite da će vlast danas uraditi, EU ili SAD?
- Za mene su tu
stvari jasne: prvo treba misliti na Evropu. Klima je povoljnija, jer je Evropa
sada nastupila jasno i uputila pismo zemljama koje pretenduju da uđu u EU. Ući u
jednu politiku bez ijednog jedinog moćnog saveznika je pogubno, i to je
odlikovalo politiku Slobodana Miloševića, ali pošto već postoji savezništvo i
razumevanje mislim da treba poći od stava Evrope, pre svega zato što je on zdrav
i znači očuvanje međunarodnog prava. Ako je cela međunarodna zajednica
prihvatila ideju da za ratne zločine treba suditi svuda i svakome, a ne samo u
nekoliko zemalja i nekima, a jedna zemlja je dovede u pitanje i to ne iz
načelnih razloga, nego zato što svojim građanima unapred želi da obezbedi neku
vrstu neobičnog imuniteta, onda je doveden u pitanje ceo međunarodno-pravni
poredak. Postoje i načini da se objasni i onoj drugoj itekako moćnoj strani ovo
stanovište, a lakše je to učiniti kada imamo Evropu uz sebe. Neki političari
zaboravljaju da se ne može formalno u EU, a istovremeno se ponašati kao da je
naš prioritet “američka unija”.
Srbija
je izašla iz vanrednog stanja - u kakvom je stanju danas?
- Izašla
je iz vanrednog stanja proklamacijom, ali su mnogi elementi vanrednog stanja
ostali, a neki će tek biti otklonjeni. Reč je o odluci USS koja treba da
»očisti« iz našeg pravnog sistema sva ta gruba ogrešenja o lica koja su lišena
slobode i one neverovatne odredbe o osnovama po kojima se mogu i koliko držati u
pritvoru. Pitanje povrede ljudskih prava tokom vanrednog stanja pokrenuće
pitanje odgovornosti onih koji su stajali iza toga. Posledice još uvek osećaju
pojedinci, posebno oni koji su lišeni slobode, mediji, sudovi u čiju nezavisnost
se onako propisno zagazilo, ali jedna od najkrupnijih posledica po čitavo
društvo jeste pokušaj da se posle vanrednog stanja u Srbiji izgradi jedna vrsta
jednopartijskog sistema.
Mislite li da imate pobednički tim za izbore
koje tražite?
- Najvažnije je to što imamo pobedničku politiku oko
koje se okupljaju ljudi u stranci i izvan nje. Izbore ne možete dobiti bez
naroda, a za tu našu pobedničku politiku postoji preovlađujuće raspoloženje u
našoj javnosti kako za moju, tako i politiku DSS, što su pokazali prethodni
izbori i podrška koju sam dobio i u trci sa Labusom i u trci sa Šešeljom. Mislim
da koalicije poput DOS treba da postanu prošlost, ta vrsta širokog fronta više
nema svrhe. Buduću saradnju DSS sa drugim strankama, svakako demokratske
orijentacije, opredeliće krupna državna i programska pitanja: da li je bolje
Srbiji i Crnoj Gori zajedno ili odvojeno, i da li je Srbiji bolje bez Kosova.
Naravno, veoma je važna i vizija budućeg ekonomskog razvoja, odnosno efikasnog
čupanja iz dužničke krize koja nam preti, a privreda nam
stagnira.
Šta je sa Kosovom, da li u ovom trenutku treba otvarati
pitanje statusa?
- U poslednje vreme je nastalo pravo nadmetanje u
tome kako bi eto najveći naši problemi bili rešeni, ako bismo se oslobodili
Kosova, pogotovo ako bismo našli neku pravu cenu pa ga povrh svega i prodali.
Mislim da je to ne samo neodgovorna, nego i loša računica, jer tu ne bi bilo
kraja cepanju. Ubeđen sam da se pitanje Kosova i Metohije mora rešavati kroz
Rezoluciju 1244, što je i evropski stav, ali i zvanični stav američke
diplomatije, “standardi pa status”. I svaki razgovor o nekim budućim odnosima
između Beograda i Prištine moguć je tek kada taj dokument bude ostvaren. To
naravno ne isključuje potrebu za kontaktima Beograda i Prištine radi saradnje u
rešavanju pitanja svakodnevice. Mehanizmi za to predviđeni su sporazumom između
Beograda i Unmika. Drugačiji pristup donose sva ova zalaganja za nezavisnost
Kosova, ne samo kod Albanaca, nego i nekih američkih kongresmena i raznih moćnih
NVO, ali i pojedinih političkih ličnosti na našoj sceni. Prosto neki ljudi kad
je reč o odnosima Srbije i Crne Gore i Kosova i ostatka Srbije državu
doživljavaju kao trgovinu: treba rasprodati sve što nije u trenutnom ekonomskom
interesu. Razgovarajući sa gospodinom Solanom morao sam da se prisetim da je i
Španija mogla da reši problem Baskije na taj način, pa je, naravno, postupila
drugačije. I mi moramo po pitanju Kosova voditi računa o državnim interesima,
odnosima u regionu, što itekako čine Evropa i Brisel. Svako prekrajanje granica
na ovom prostoru imalo bi tragične posledice. Zaista se pitam, kada je reč o
ljudima kojima je sve krajnje jednostavno i koji će se preko noći odreći Kosova
ili pronaći tzv. pravu cenu da ga se “oslobodimo”, ne čujemo li mi to opet neke
nove bojne pokliče ili ideje o nacionalnom spasenju naprečac, jednim potezom.
Rekli ste “neko”, hoćete li imenovati ko je taj kod nas za
nezavisnost Kosova i ko bi da ga proda?
- Ima više takvih među
pojedincima, a nekakvi elementi i zalaganja za nezavisnost Kosova nalaze se u
državnom programu G 17 plus. NJihova je ideja da Srbija i Crna Gora treba mirno
da se razdruže, a zatim da se postigne “istorijski sporazum” sa kosovskim
Albancima, što je eufemizam za secesiju Kosova.
Da li to znači da
niste slučajno doveli u vezu ovu stranku i američkog
biznismena?
-Postoji vremenska podudarnost, da ne idemo dalje od
toga. Očigledno je da se radi o jednom ekonomskom rezonovanju, i kada je reč o
Sorošu o interesima velikog finansijskog kapitala na ovim prostorima.
Dragan Milivojević
