| Spomenka Deretic: SRBE UBIJAJU ZAR NE |
|
Beograd, 11. jun 2003. godine U mestu Obilicu, na Kosovu i Metohiji, Albanci su ubili porodicu Stolic. Obilic se vise ne zove Obilic, od kada su snage NATO pakta okupirale Kosovo i Metohiju, Albanci su Obilic preimenovali u Kastrioti. Milos Obilic je najveci srpski junak i u naselju koje se po njemu zove poslednjih sedamnaest vekove ziveli su Srbi. Djerdj Kastrioti je najveci albanski junak, rodjen u Albaniji. Kastrioti nikada nije ni nogom krocio na tle Kosova i Metohije. Milos Obilic je poginuo u Kosovskoj bitki braneci Srbiju i braneci Evropu od turskog prodora. Sef UMNIK-a Mihael Stajner dozvolio je Albancima da srpsko mesto Obilic preimenuju u Kastrioti. Zahvaljujuci Stajneru simbol srpskog patriotizma Milos Obilic po drugi put je ubijen. SRBE I PSE MOGU UBIJATI BEZ KAZNE NE VERUJTE ZAPADU NI KAD VAM POKLONE DAJE POTSREKIVANJE NA ETNICKO CISCENJE |
| Cetiri godine posle: POLITIČKI ZNAČAJ AGRESIJE NATO NA SRJ |
|
BEOGRADSKI FORUM ZA SVET
RAVNOPRAVNIH Vremenski razmak od cetiri godine nije, u principu, dovoljan da se o nekom znacajnom dogadjaju da valjani sud. U slucaju vazdušne agresije SAD i NATO na SRJ pravilo o istorijskoj distanci nije relevantno. SAD i NATO su se u toj vojnoj operaciji bili suviše odmetnuli od medjunarodne zajednice, suviše su bili arogantno prisvojili njene prerogative, suviše osnovnih principa medjunarodnog prava su bili grubo i izazivacki prekršili, suviše su nepoštovanja i prezira bili pokazali prema sopstvenim statutarnim obavezama, suviše su se bili služili obmanama i manipulacijama, suviše su bili ugrozili mir i bezbednost u našem regionu - da bi mogli da se stave pod zaštitno krilo istorijske distance. Moral, pravo, istina, viteštvo i humanost bili su njihove prve i najvece žrtve. Dvostruki aršin i dvostruka pravda bili su i ostali instrumenti njihove politike. Sa bezbednih visina i ogromnih daljina njihovi piloti i artiljerci su "nevidljivi i kukavicki" rušili civilnu infrastrukturu i ubijali naše nenaoružane gradjane. Toga se predsednik Buš nije setio kada je s pravom osudio Bin Ladenove teroriste koji su se isto tako "kukavicki i nevidljivi" bili obrušili na imovinu i civile SAD 11. septembra 2001. godine. Da se tada toga setio i da je u isto vreme osudio i prethodnu americku administraciju što je Bin Ladenu pružila obrazac kako kukavicki i nevidljivo napasti civilne objekte u nekoj zemlji, sadašnji americki predsednik bi stekao zasluženi moralni kredibilitet. Da bi se dobio izgovor za agresiju na SRJ, našoj zemlji
su u Rambujeu bili postavljeni nemoguci uslovi i upuceni ultimativni
zahtevi da izvrši samoamputaciju Kosova i Metohije. Takav metod razgovora
pod pretnjom rata nije u svetskoj politici bio praktikovan od 1938.
godine, kada je Hitler, pod pretnjom oružane invazije, zahtevao od
Cehoslovacke da mu preda Sudetsku oblast. Nažalost, smrt Hitlera nije
oznacila kraj hitlerovskog metoda teritorijalnog cepanja jedne suverene
clanice medjunarodne zajednice. Taj metod je, iako osudjen na nirnberškom
procesu 1946, zadržan kao najznacajnija ratna reparacija. Demokratski
zapad je brzo uvideo njegovu efikasnost i ugradio ga u tzv. novi svetski
poredak, nedavno preimenovan u proces globalizacije. Sve ono što je decenijama, ako ne i vekovima služilo kao zaštita manjih i slabijih država i predstavljalo nezamenjiv okvir i temelj njihove koegzistencije sa vecim i jacim silama - suverenitet, jednaka bezbednost, medjunarodno pravo, primarna uloga i odgovornost OUN u ocuvanju mira, bezbednosti i stabilnosti u svetu - bilo je dovedeno u pitanje, ugroženo ili na drugi nacin kompromitovano. Posle agresije NATO na SRJ, svet više nije bio isti. Jednopolarnost je antipod svakoj ravnoteži. Nastale na poukama iz drugog svetskog rata i ravnoteži interesa pobednicke koalicije, OUN nije više mesto gde SAD sa svojim saveznicima ostvaruju svoje vitalne interese. Svetska organizacija se sve više i opasnije marginalizuje. Sa uzurpacijom ovlašcenja Saveta bezbednosti od strane NATO, nastalo je vreme bezakonja u medjunarodnim odnosima. Upotreba sile ili pretnje silom pod jedva argumentovanim izgovorom opasno su ucestale. Razlozi koji se navode za njenu upotrebu najcešce se zaboravljaju tokom same upotrebe i u hodu zamenjuju nekim drugim, kao što pokazuju primeri Avganistana i Iraka. Pravi razlog se ne navodi, iako je on uvek geostrategijske, geopoliticke ili geoekonomske prirode. Pored sve organizovanijeg i agresivnijeg medjunarodnog terorizma, maligna priroda jednopolarnosti predstavlja najneposredniju pretnju miru u svetu. Posle neizazvanog i protivpravnog oružanog napada NATO na SRJ, prvo i najvažnije pitanje je bilo: "Ko je sledeci?" Naša zemlja je Savetu bezbednosti s pravom ukazala da bi nesuprotstavljanje agresiji na nas predstavljalo ohrabrenje za nove agresije i da bi se u tom slucaju mnoge zemlje, posebno one slabije i manje, mogle uskoro naci na udaru NATO-a. Nažalost, OUN i Savet bezbednosti su se odlucili za politiku noja, cime su izgubili poverenje mnogih zemalja. Kao rezultat toga, neke srednje i manje razvijene zemlje pocele su se okretati raketnom i nuklearnom oružju kao jedinom sredstvu koje NATO, odnosno SAD, možda može odvratiti od agresivnih namera. Indija, Pakistan i DR Koreja su možda samo vrh ledenog brega. Nepoznato je da li i koliko drugih zaplašenih zemalja razmišlja na slican nacin. To je direktan rezultat protivpravne vojne akcije SAD i NATO protiv SRJ. Umesto da se svet krece ka deklarisanom idealu nuklearnog i raketnog razoružavanja i bržem ekonomskom razvoju, odvija se suprotan proces. Vidi se pocetak te spirale, ali ne i njen kraj. Jedina preostala supersila ubrzano i dramaticno razvija nove vojne tehnologije 21. veka, a zemlje koje oružano kažnjava zbog neposlušnosti služe joj kao poligon za isprobavanje novih vrsta oružja. Pošto je i sama bila jedan takav poligon, naša zemlja ne samo da još oseca posledice takvih oružja, nego ce ih osecati i generacije koje ce doci. Zemlje NATO-a nemaju zbog toga nikakvu grižu savesti. Naprotiv, jedan od uslova koje postavljaju sadašnjoj vlasti naše zemlje je da za ulazak u Partnerstvo za mir moramo povuci tužbe kod Stalnog medjunarodnog suda u Hagu za naplatu ratne štete. U isto vreme, SAD snažno podupiru tužbe koje su ranija muslimanska vlada BiH i vlada Hrvatske podnele tom istom sudu za osudu SRJ zbog navodne agresije pocinjene protiv njih i naplatu ratne štete na osnovu toga. Nema sumnje da je rec o nastavljanju politike pritisaka na našu zemlju i posle politickih promena izvršenih posle 5. oktobra 2000. Ta politika, pored one koja se vrši zadržavanjem i neprekidnim produžavanjem otvorene liste zahteva predstavlja dvostruku omcu oko vrata naše zemlje. Cilj je da se naša zemlja ucini mekom i popustljivom do te mere da joj iznudjeni pristanak na formalnu ili fakticku nezavisnost Kosova i Metohije i transformisanje preostale Srbije u neku labavu federaciju bude izgledalo kao kraj muka, a ne kao pocetak novih nesreca. Zlocin NATO protiv mira bio je moguc zato što ad hoc Haški krivicni tribunal, pod ociglednim uticajem SAD, nije takav zlocin uvrstio u spisak ratnih zlocina za koje se optužuju pojedina lica sa prostora bivše SFRJ. Tako je taj najveci ratni zlocin, iz kojeg proizlaze svi ostali ratni zlocini, zašticen pravilom "nulum crimen, nula pena sine lege". Ali, ako zbog toga nije bilo formalno -pravnog osnova za podizanje optužnica protiv politickih i vojnih lidera NATO i njegovih pojedinih clanica, nesporna cinjenica da je vojna akcija NATO protiv SRJ bila protivpravna predstavlja dovoljan osnov za njihovo gonjenje od strane Haškog tužilaštva. Polazeci od toga, Haško tužilaštvo nije smelo da prihvati teoriju agresora o kolateralnoj šteti, jer je opšte poznato da nepravo ne radja pravo. Ali Haški tribunal zna da ne sme da dira u nedodirljivo. Kada bi, iz obaveze prema cinjenicama i duga prema pravicnosti to cinio, prestao bi da postoji. Njegov zadatak je da izvršava volju agresora, a ne da joj se suprotstavlja. Na zvanicnoj vlasti naše zemlje je velika odgovornost da
ne podlegne neprincipijelnim pritiscima i ucenama. Agresija na našu zemlju
je bio suviše veliki zlocin sa suviše velikim i štetnim posledicama da bi
se zemlje pocinioci amnestirale. Utoliko pre što i u tim zemljama sve više
probija svest o neprihvatljivosti nepravde koja nam je bila nanesena.
Politika pomirenja i obnavljanja normalne saradnje je neophodna posle
svakog rata, ali ona pretpostavlja uzajamnost a ne jednostranost ustupaka.
Pored toga što znaci slabljenje sopstvenog položaja, jednostranost
ustupaka opravdava i nagradjuje agresiju. Nije moralno, pravedno i
isplativo da se zemlje koje su nam ucinile tolika zla i nanele toliku
materijalnu štetu oslobode odgovornosti za to. Skoro tromesecno
bombardovanje naše zemlje bilo je, po svim definicijama medjunarodnog
prava, stoprocentna protivpravna akcija. Sve posledice te protivpravne
akcije bile su, takodje, protivpravne. Eufemizam "kolateralna Pravo je i obaveza naše zemlje pred istorijom i istinom da insistira kod Stalnog medjunarodnog suda u Hagu na odgovornosti NATO-a za pocinjenu agresiju i njene posledice. Takav uspravan stav ne slabi vec ucvršcuje naš opšti položaj prema zemljama pociniocima i odnose sa njima cini ravnopravnijim i valjanijim. Iskustvo sadašnje vlasti sa zemljama NATO-a pokazuje da neprincipijelno popuštanje donosi našoj zemlji manje koristi i uvažavanja, a više novih pritisaka i ucenjivanja. |
