|
BICE NOVIH ROKOVA (16.06.2003) (16. 06.
2003.) |
|
Hoce li i posle 16. juna biti nastavljeno s politikom pritisaka
prema Beogradu, komentarise Obrad Kesic |
| Hapsenje Veselina Sljivancanina otklonilo je i poslednju prepreku
da Kolin Pauel odmrzne americku finansijsku pomoc Srbiji. To, medjutim,
jos ne znaci da americko-srpski odnosi nikad nisu bili bolji (kako
Vasington i Beograd u poslednje vreme ponavljaju, kao da sami sebe u to
zele da uvere). Naprotiv, meni Srbija u odnosu na Ameriku lici na junaka
onog filma koji je osudjen na to da stalno prozivljava jedan te isti dan.
Tako Beograd stalno prozivljava dan D, iscekujuci odluku iz dalekog
Vasingtona o tome hoce li se ukinuti pomoc. U stvari, srpsko-americki
odnosi se u biti nisu promenili u poslednje dve i po godine. Posle pada
Milosevica nastupio je kraci "medeni mesec" u kome se Srbija ponadala da
ce uzivati neki specijalni status u odnosu na americke interese na
Balkanu. To se brzo izjalovilo: posle normalizacije srpsko-americkih
odnosa nastupila je sadasnja faza uslovljavanja i cekanja rokova. Ta
politika nastavice se i posle hapsenja Sljivancanina, o cemu svedoce prve
izjave iz Kongresa i iz Administracije o potrebi da Srbija u potpunosti
ispuni svoje obaveze prema Haskom tribunalu, odnosno da uhapsi i isporuci
generala Ratka Mladica. U Beogradu s pravom strahuju da ni to ne bi bilo
dovoljno, jer haska tuziteljica uveliko najavljuje jos 35 novih optuznica
protiv osumnjicenih ratnih zlocinaca sa podrucja bivse Jugoslavije.
Nije ovde rec o losim americkim namerama prema Beogradu, vec o manjku kreativnosti spoljne politike koja se vodi u Beogradu. Prvi korak ka stvarnom popravljanju odnosa bilo bi priznanje realnosti, a to je da ce uslovljavanja biti i dalje. Zasto i ne bi bilo, kada do hapsenja uvek dolazi neposredno pred istek nekog americkog roka, pa jastrebovi u Kongresu (poput Dzozefa Bajdena) trijumfalno govore da Srbija nije spremna da se punopravno ukljuci u medjunarodnu zajednicu jer tek pred americkim pritiskom povlaci zeljene poteze. Drugi korak bio bi da vlast u Beogradu utvrdi sta je u nacionalnom interesu Srbije, i da takvu politiku vodi. Ako je nacionalni interes izrucenje svih optuzenih, onda ih ne treba hapsiti tik pred americke rokove. A ako je u srpskom nacionalnom interesu da se optuzenima sudi u Beogradu, onda vlast kroz pregovore sa Amerikom treba da utvrdi koliko "kosta" americka podrska toj ideji, odnosno postoje li ustupci i usluge koje bismo mogli dati u zamenu za americke garancije za sudjenja u Beogradu. Jedan takav ustupak mozda bi mogao biti i potpis Beograda na ugovor o neizrucenju Amerikanaca stalnom Medjunarodnom krivicnom sudu u Hagu. |
Title: Message
