Ova država, njeni političari, pravosuđe, vojska, komisije za istine... propustili su da sude za zločine na “Ovčari” i da veliki deo tereta skinu sa leđa trojice oficira - Mile Mrkšića, Veselina Šljivančanina i Miroslava Radića
Nikola Petković, vrhovni
vojni tužilac, liči na prosečnog građanina Srbije kada se u svom “ovalnom
kabinetu” pretvori u rezigniranu nemoć i procedi kroz stisnute usne: “Ako neko
nit luk jeo, nit luk mirisao, onda je to Miroslav Radić. A i njega će u Hagu
osuditi.” Tri pukovničke zvezdice ponoviće ove rečenice tri puta, hraneći svoju
bespomoćnost pogledom u sagovornika preko naočara, pogledom koji kaže: “Zar ne
vidite o kakvoj je vapijućoj nepravdi
reč?”
NIN-ov novinar razgovara sa
pukovnikom nekoliko dana pošto je u Hrvatskoj počela nova epizoda “Gotovina” u
seriji “U boj, u boj, za narod svoj” u kojoj su jedan novinar, jedne novine i
predsednik države Stjepan Mesić započeli igru sa Haškim tužilaštvom. Od
Tribunala se traži da se preispita optužnica protiv generala Ante Gotovine
osumnjičenog za planirano proterivanje Srba iz Krajine za vreme “Oluje” 1995.
godine.
Predsednici one SR Jugoslavije
Slobodan Milošević i Vojislav Koštunica mogli su da započnu istu takvu igru sa
Hagom a povodom optužnice kojom se trojici oficira Jugoslovenske narodne armije
- Mili Mrkšiću, Veselinu Šljivančaninu i Miroslavu Radiću - stavlja na dušu da
su krivi za likvidaciju više od dve stotine Hrvata na farmi “Ovčara” 21.
novembra 1991. godine u vreme kada zvanično Jugoslavija nije bila u ratu nego
zvanično u stanju neposredne ratne opasnosti. Mogli su, ali nisu: Milošević je
bio bahati ignorant, Koštunica - ako je bio obavešten, bio je poslovično spor.
Jednako tako ponašali su se i ostali političari, vrhovi vojske i policije, razne
komisije za istine, nevladine organizacije, pravosuđe...Svima njima je bilo
neuporedivo lakše da kukaju nad nepravdom, da proklinju “svet koji mrzi Srbe”,
da dokazuju da je Haški tribunal najpolitičkiji u istoriji čovečanstva... nego
da urade mali korak za svet a veliki za svoju državu i svoj narod - započnu
suđenje za zločin u “Ovčari” pred redovnim sudom u svojoj državi pred očima svog
naroda.
Suđenje u Vojnom sudu u
Beogradu 1997. godine protiv NN (nepoznatih) lica, a na kome se kao svedok
pojavila vukovarska trojka, svakako nije bilo takvo suđenje. Povod za taj proces
bila je optužnica Haškog tribunala iz novembra 1995. godine, kojom se za zločin
u “Ovčari” terete oficiri JNA Mrkšić, Šljivančanin i Radić. “Ta optužnica,
verujte, ne izgleda kao optužnica već je pravi pravcati politički pamflet”, kune
se pukovnik Petković. “Haške optužnice liče na naše zahteve za istragu”,
objašnjava Rade Terzić, bivši beogradski javni tužilac. “Toj optužnici je
kasnije samo pridodato ime Slavka Dokmanovića, koji je u Hag deportovan pošto je
uhapšen na prevaru u kojoj je učestvovao Žak Klajn”, kaže Miroslav Vasić,
advokat iz beogradske kancelarije “Fila” koji u Hagu branu Milu Mrkšića.
Od izgleda i sadržaja haške optužnice
vukovarske trojke važnija je činjenica da su u procesu Dokmanoviću, 1997.
godine, neki svedoci sasvim jasno izgovorili imena ljudi koji su obavili
likvidaciju na “Ovčari”. Ako se i nije htelo verovati svedocima, inače
vukovarskim komšijama egzekutora, onda je neko iz jugoslovenske ambasade u Hagu
ko prati suđenje u Tribunalu, mogao kome treba da dostavi ta imena i da onda
država Jugoslavija proveri tu priču.
Imala je Jugoslavija velikog interesa da to uradi. Zločin u Ovčari sasvim je
prekrio činjenicu da je na vukovarskom ratištu zarobljeno oko sedam hiljada
Hrvata, da su ostali živi, da su ostale žive i “ustaše iz Mitnice” koji su se
predali u uniformama i sa oružjem i koji su boravili jednu noć na “Ovčari”, kao
što su tu prespavali i civili koji su potom preko Šida i Bosne poslati u
Hrvatsku. Među tim zarobljenicima, koji su kasnije razmenjeni po principu svi
Hrvati za sve Srbe ( takozvana Panićeva trampa), nalazio se i jedan što je
streljanje na “Ovčari” izbegao bekstvom iz kamiona kojima su voženi na farmu,
ali, kako kaže Petković, i “dvoje-troje Hrvata koji su sigurno zaslužili smrtnu
kaznu”.
Imala je i Vojska Jugoslavije
interesa da pokaže da nema neposredne veze sa likvidacijom zarobljenika. Tačno
je, njeni ljudi jesu u bolnici u Vukovaru novembra 1991. zatekli mnoge ljude
koji su uniforme zamenili civilnim odelom. Tačno je, njeni oficiri bezbednosti
su proveravali te koji su se preko noći presvukli. I onda je Vojska mogla da
dokazuje da je te presvučene predala lokalnim vlastima onog što se zvalo SAO
istočna Slavonija ili tako nekako. Mogla je i možda je zbog toga i pokrenula
postupak protiv NN lica (“Drugačije po našim zakonima nije bilo moguće, nismo
mogli da započnemo proces protiv Mrkšića, Šljivančanina i Radića”, kaže
Petković.) da bi pokazala istinu o zločinu na
“Ovčari”.
Mogla je, ali nije pokazala
istinu o “Ovčari”. Izgleda da je njen cilj bio drugačiji. Trebalo je imati
pravni osnov da se Tribunalu saopšti da Mrkšić, Šljivančanin i Radić, optuženi
za “krivična dela teške povrede Ženevske konvencije IV od 12. avgusta 1949.
godine, kršenje ratnih zakona i običaja i zločina protiv čovečnosti” - neće moći
da deportuju u pritvor u Ševeningenu.
Proces pred Vojnim sudom u Beogradu završava se upravo tako, rešenjem u kome
piše: “Odbija se zahtev Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju sa
sedištem u Hagu, za izdavanje Mile Mrkšića, Veselina Šljivančanina i Miroslava
Radića...” U obrazloženju Sud prvo utvrđuje da Hag uz optužnicu i nalog za
hapšenje nije dostavio dokaze o učinjenom krivičnom delu. Potom Sud piše da je
utvrdio da su optuženi državljani SR Jugoslavije, da je članom 17. stav 3.
Ustava SR Jugoslavije propisano da jugoslovenski državljanin ne može biti
izručen drugoj državi... To rešenje onda potvrđuje i Vrhovni vojni sud 12.
decembra 1997. godine.
Dakle, dva vojna
suda nisu utvrđivala da li su Mrkšić, Šljivančanin i Radić - koji su se kao
svedoci pojavili pred Vojnim sudom u Beogradu - krivi za zločin u “Ovčari”, nego
da li su državljani Jugoslavije! Trojica oficira pojavila su se pred sudom.
Šljivančanin je u intervjuu NIN-u ( broj 2621, 22. mart 2001) rekao da je
svedočio dva sata, pukovnik Petković kaže: “Šljiva je svedočio četiri sata. Ceo
proces su pratili ljudi iz Haškog tribunala. Mogli su da postavljaju pitanja
trojici oficira čije su izručenje tražili. Njihov je problem što ništa nisu
pitali.”
U procesu pred Vojnim sudom u
Beogradu prodefilovali su mnogi svedoci. Pominjana su imena onih koji su
učestvovali u zločinu na “Ovčari”. Moguće je i da je jedan od svedoka bio
učesnik u likvidaciji zarobljenih Hrvata.
Advokat Vasić misli da po našim
zakonima stvarno nije bilo moguće suditi vukovarskoj trojci po komandnoj
odgovornosti, ali da bi bilo dobro da je 1998. pred nadležnim sudom presuđeno
“teritorijalcima i dobrovoljcima koji su učestvovali u zločinu”. “Država bi
pokazala da poštuje sopstvene zakone, pokazala bi prave činjenice i rasteretila
optužene oficire, dokazala da nije bilo planiranog etničkog čišćenja ( na
‘Ovčari’ su komšije ubijale komšije posle okončanja borbi), vratila lopticu
Hagu, pokazujući uz to da ozbiljno sarađuje sa njim”, kaže
Vasić.
Zašto niste pokrenuli postupak
protiv onih koji su na sudu pominjani kao mogući izvršioci zločina? - pitanje je
za pukovnika Petkovića koji je bio tužilac u tom procesu protiv NN
izvršilaca.
- Oni su bili civili, nismo
nadležni za njih. A to su oni ljudi o kojima sada govori ministar policije
Srbije Dušan Mihajlović da su uhapšeni u akciji “Sablja”, odgovara
Petković.
Zašto niste nadležnim
prosledili vaše spise i njih podstakli da rasvetle
zločin?
- Učinili smo to: 14. marta
2002. godine poslali smo okružnom tužiocu u Beogradu ceo sudski spis. (I te
2002. godine 31. marta bio je datum do kada je Jugoslavija trebalo da se
kandiduje za pomoć SAD pre svega saradnjom sa Hagom, baš kao i 2001. godine, baš
kao i do 31. juna ove godine, primedba
NIN-a.)
Zašto tek 2002.
godine?
- Pa, bio je rat, bilo je mnogo
posla, nas je jako malo.
Rade Terzić,
tadašnji beogradski javni tužilac: “Dobili smo čudan dopis, u njemu se ne kaže
da li ima osnova da se vodi postupak protiv Mrkšića, Šljivančanina i Radića,
samo se konstatuje da više nisu vojna lica, da više nisu u nadležnosti vojnih
sudova.”
U beogradskom tužilaštvu su
proučili spise iz Vojnog suda, koje ima i Haški tribunal, i prosledili ih
policiji Srbije sa zahtevom da se ispitaju lica koja se u spisima navode kao
mogući zločinci sa Ovčare.
“Mislim da je
policija locirala te ljude, žive u Vojvodini, ali do 20. marta ove godine dokle
sam bio javni tužilac, nikakav zvanični izveštaj nisam dobio”, kaže
Terzić.
Onda je sevnula “Sablja” i
ministar Mihajlović je rekao da znaju ko je počinio zločin na farmi “Ovčara”.
Saopštio je to i pozvao Šljivančanina da dobrovoljno ode u Hag (tamo su već
Mrkšić i Radić). Znao je i Mihajlović da se primiče rok za ispunjenje uslova za
američku pomoć.
I ...pred sudom u Novom
Sadu pokrenut je postupak protiv ljudi osumnjičenih za zločin na farmi “Ovčara”,
13 godina pošto je zločin izvršen. To nisu ni Mrkšić, ni Šljivančanin ni
Radić.
Taj proces mogao je da počne i
1997. godine. Ali, kako bi se onda političari busali u patriotska prsa, kako bi
Haški tribunal koristili kao najjače oružje za unutrašnjopolitičke obračune, o
čemu bi penili pripovedači o pomirenjima i
katarzama?
Sada će Mrkšić, Šljivančanin
i Radić u Hagu dokazivati, pod jedan, da nisu imali neposrednog učešća u zločinu
na “Ovčari”, pod dva, da ih ne kači ni komandna odgovornost. Možda su i tužioci
Tribunala svesni da nema neposrednog učešća vukovarske trojke u likvidaciji na
“Ovčari”, pa su posle procesa Dokmanoviću izmenili optužnicu protiv trojice
oficira i dodali komandnu odgovornost.
Advokat Miroslav Vasić, dok u advokatskoj kancelariji “Fila” gleda trake sa
odlaskom zarobljenika od kojih će neki završiti na “Ovčari”, kaže: “Nema suda
koji nije doneo oslobađajuću presudu. Kada su Srbi u pitanju, Haški tribunal
takvu presudu nije doneo. Mislim da ima izgleda da u slučaju vukovarske trojke,
ili bar u slučaju Miroslava Radića (inače, onaj čovek koga vidite na snimcima
koje televizijske stanice emituju ovih dana, kako u Vukovaru govori u radio
stanicu nije Miroslav Radić), Haški tribunal takvu odluku konačno
donese.”
DRAGAN BUJOŠEVIĆ http://www.nin.co.yu/cgi-bin/printpage?filename=/2003-06/19/29416.html
