| Kolumne, komentari: <<< Natrag |
|
|
| Nasilje potiču
političari |
|
|
 Divljanje hrvatskih
navijača u Kranju na vaterpolo utakmici između Hrvatske i Srbije i Crne
Gore prelazi okvire samo navijačkog ponašanja. Rasističke i ksenofobične
parole i skandiranje tipa »Je... vam majku četničku« i »Ubi, ubi Srbina«
svjedoči o tome, da navijači doživljavaju sport kao nastavak rata drugim
sredstvima, da parafraziramo Karla von Klausewitza, koji je rekao da je
»rat nastavak politike drugim sredstvima«. Navijači pritom samo izražavaju
stavove i mišljenje jednog dijela stanovništva – najagresivnijeg,
ekstremno desnog, fašistoidnog i izrazito antieuropskog. To je samo jedan
u nizu učestalih incidenata koje naši navijači izazivaju ne samo na
domaćem terenu, nego i u inozemstvu: prisjetimo se samo 1998., kada su
hrvatski navijači u nogometnoj utakmici protiv Njemačke u Lyonu skandirali
»Dinko Šakiću, ale!« ili kada su u Austriji kamenovali konkurentice Janice
Kostelić. Sve se pravdalo domoljubnim žarom, a ovog puta se bestijalno
ponašanje navijača pokušava pravdati traumama rata i »strahotama koji su
nam oni činili«. Takva opravdanja nemaju nikakvu logiku. Dobro je što je
neposredno odmah nakon ovog incidenta Vlada predložila zakon o
spriječavanju navijačkih izgreda: kamo sreće da je taj zakon, po uzoru na
akciju čelične lady Thatcher protiv engleskih navijača, donesen još mnogo
prije. Ono što, međutim, zabrinjava je količina konformizma i taktiziranja od strane onih, koji bi morali ne samo informirati javnost, već i formirati javno mnjenje. Uzmimo jedan primjer: novinar koji je, zgrožen, na televiziji osudio divljanje navijača kasnije je, očito ukoren od svojih TV-šefova zato što je »malko« pretjerao, kada je dobio batine u novinarskoj loži počeo petljati da je batine dobio od srpsko-crnogorskih navijača koji su se našli u tom dijelu gledališta. Kasnije je, međutim, jednostavno prešao preko toga, iako je jasno da je batine dobio baš od hrvatskih navijača koji nisu bili zadovoljni njegovom osudom divljanja. U ovom slučaju, vodstvo televizije je djelovalo po istim principima manipulacije javnim mnjenjem, kao što su tako nastupili i sudionici specijalne TV-emisije o tom incidentu, na čelu s predsjednikom Hrvatskog olimpijskog komiteta Zlatkom Matešom. Njihov istup je tipičan primjer podilaženja jednom neprihvatljivom modelu ponašanja, koji nanosi ogromne štete ne samo hrvatskom sportu, nego i imidžu Hrvatske koja ove godine bije tešku bitku, da dokaže svoj »europski identitet« i svoju spremnost za ulazak u EU. Ni ono što je uslijedilo, na političkom planu, ne pomaže hrvatskom približavanju Europskoj uniji: ministar vanjskih poslova je zbog kontraudara beogradske gomile i vandalskog ataka na hrvatsku ambasadu otkazao putovanje u Crnu Goru, pokazujući time opet da je popustio, oportunistički, nasilju navijača, jednih i drugih. Umjesto toga, ministar je vanjskih poslova baš trebao otići u Crnu Goru, jer je osuda divljanja u Beogradu bila promptna od strane baš crnogorske javnosti i političara. Političari obje zemlje – Hrvatske i Srbije i Crne Gore baš bi sada morali pokazati da su iznad ovakvih incidenata, a otkazivanjem ranije dogovorenog susreta prave ustupak jednom modelu ponašanja koji nas ne vodi u Europu, vać natrag u crnu rupu Balkana. Konačno, nitko se nije upitao, kako to da navijači iskazuju toliko nasilje i u sportovima, koji su dosada bili lišeni navijačkih ekscesa? Odgovor na to treba opet potražiti u politici. Politološka analiza pokazala bi da u ovih posljednjih četiri godine politički vođe nisu ništa napravili da smanje količinu nasilja u društvu. Prvi korak trebali su napraviti tako, da isprave sve one nepravde koje su nanesene hrvatskim građanima baš primjenom nasilja. A najveće nasilje koje je učinjeno tijekom proteklog desetljeća je nasilna pljačka društvene imovine, koja je – fizičkim i zakonskim nasiljem, »grijehom struktura« kako bi rekao nadbiskup Bozanić, pretvorena u privatno vlasništvo malobrojnih tajkuna. Ne čineći ništa protiv takvog i drugih nasilja – nasilja protiv umirovljenika, obespravljenih radnika, sirotinje, osiromašene srednje klase itd. hrvatski političari zapravo svojim »nečinjenjem« potiču i druge oblike nasilja koji izbijaju u društvu. Jer navijači i sami vide, da je nasilje legitimni oblik društvenog ponašanja. Ono što je učinjeno nasiljem, šutke se prihvaća i ne sankcionira se. Ako netko ukrade jabuku, mogao bi završiti na vješalima... ali ako opljačka cijelu državu, onda je ugledan građanin, kako bi rekao Thomas More, svetac koji bi trebao biti uzor političarima. Ne našima, izgleda. |
