Preporuka MMF-a nije nuzna da bi se dobili investicije i krediti
U ocekivanju donosenja zakona o Narodnoj banci, u
Srbiji su proteklih nedelja koplja lomili guverner Mladjan Dinkic i pojedini
clanovi vlade Srbije, odnosno DOS-a.
Glavni spor tice se uloge Narodne
banke - da li se ona, kako to tvrdi guverner, svodi na brigu o makroekonomskoj
stabilnosti, ili bi trebalo da doprinese naporima za ozivljavanje proizvodnje i
privrednog rasta.
Takodje i da li Centralna banka treba bezobzirno da
juri stabilnost cena, po cenu usporavanja ekonomskog rasta i povecanja
nezaposlenosti.
Dr Dzozef Stiglic je dobitnik Nobelove nagrade i autor
knjige “Globalizacija i njeni gubitnici”.
Takodje je i ostar kriticar
politike medjunarodnih finansijskih institucija, posebno MMF-a.
Profesor
Stiglic kaze da mantru MMF-a o nezavisnoj centralnoj banci usredsredjenoj
iskljucivo na stabilnost cena, odnosno inflaciju, ne prihvata vecina ekonomista,
koji smatraju da makroekonomska politika mora da bude u funkciji rasta,
zaposlenosti, rasta plata i produktivnosti.
“Iskustvo je jasno pokazalo da veoma visoka
inflacija otezava rast, ali umerena inflacija od deset, petnaest pa i dvadeset
odsto, posebno u zemljama u tranziciji, podstice ekonomski
oporavak.
Najuspesnija zemlja u tranziciji - Poljska nikada nije imala
jako nisku stopu inflacije.
Nije, naravno dozvolila hiperinflaciju, ali
stopa od 10 do 15 odsto povoljno je uticala na ekonomski rast.
Uostalom,
mnogi ugledni ekonomisti dokazali su da je isuvise niska inflacija prepreka
rastu”.
Profesor Stiglic dodaje da
su bez osnova strahovanja da labavljenje makroekonomske politike neminovno vodi
u hiperinflaciju.
“Ako imate potpuno neodgovornu Centralnu banku, to
ce se dogoditi. Ali, u praksi nema dokaza da svaki rast inflacije neminovno
izmice kontroli.
Uzmite primer Argentinu. MMF je tvrdio da ce
devalvacija, odnosno prekid veze s dolarom izazvati
hiperinflaciju.
Inflacija jeste porasla, ali je ubrzo pocela da
pada.
Ona jeste veca nego ranije, ali zemlja belezi ekonomski
rast.
Isti slucaj bio je u Brazilu, Rusiji, istocnoj
Aziji”.
Precenjeni kurs domace valute, koji namece MMF, je, po
misljenju profesora Stiglica, veoma stetan. MMF je upravo taj recept nametnuo
Rusiji.
Posto je rublja bila precenjena, u radnjama niste mogli da
nadjete ruske proizvode.
Sve je bilo uvezeno, jer domaca roba nije mogla
da konkurise stranoj.
MMF je govorio “ne brinite, to nije
problem”.
Konacno, 1998. godine, ruska vlada izvrsila je na svoju ruku,
protivno volji MMF-a, devalvaciju i pocela da belezi ekonomski
rast.
Upitan kako siromasne zemlje u tranziciji, poput Srbije i Crne
Gore, mogu da se odupru MMF-u, kada je to prakticno njihova jedina ulaznica za
finansijska trzista, profesor Stiglic podseca da su krediti te institucije mali,
kratkorocni i da ne pomazu ekonomski oporavak.
Preporuka MMFa, dodaje,
nije nuzna da bi se dobili investicije i krediti.
Finansijska trzista reaguju na ekonomske
pokazatelje.
Malezija ne samo sto nije prihvatila program MMF-a, nego je
toj instituciji potpuno okrenula ledja, pa je ipak uspela da privuce strani
kapital.
S druge strane, Indonezija je sledila recepte Fonda i dozivela
ekonomski kolaps.
Ekonomski rast ne ostvaruje se kratkorocnim kreditima
MMF-a, nego dugorocnim ulaganjima.
Kapital ide tamo gde moze da ostvari
profit”.
