Lični stav
Kolumbijski sindrom
Piše:Kosta Čavoški
Poredniza samo nama svojstvenih bolesti,naš vladajući režim pati i od jedne, u svetu dobro poznate boljke - kolumbijskog sindroma koji označava višestruko prožimanje i slučivanje političke vlasti i mafije. Pouzdan simptom ove dijagnoze jeste skoro obelodanjena,a potom prigušena afera sa izvozom šećera u EU.
Kada bi danas mlađani sin upitao svog iskusnog oca koji je to najlakši način da se u Srbiji obogati,ovaj bi mu odgovorio: "Sine, ako hoćeš da se brzo obogatiš, postani političar! Ukoliko to nisi u stanju, budi bar kum ili blizak prijatelj nekom moćnom vlastodršcu!"
Jedan takav kum ili blizak prijatelj pokojnog premijera ili moćnog vojvođanskog vlastodršca svojevremeno je saznao da EU namerava da našoj zemlji odobri preferencijalan uvoz viškova našeg domaćeg šećera. Sa takvom privilegovanom informacijom, koja nikome drugom nije bila dostupna, pomenuti ugledni privrednik kupio je od države nekoliko šećerana. Ubrzo se pokazalo da to nije učinio zbog neke veće zarade od proizvodnje šećera, nego radi davanja verodostojne deklaracije o navodno domaćem poreklu uvezenog šećera, koji će potom kao "višak" domaćeg biti izvezen u EU. I zarada od ove "transakcije" bila je, naravno, ogromna.
I gle, čuda! Ova zamišljena priča se izgleda i obistinila. Dana 16. maja 2003. doskorašnji direktor Uprave carina Srbije, Vladan Begović, otkrio je da je čačanska firma "Interfrigo" izvezla u EU 668 tona uvezenog šećera, koji je prethodno nabavila od novosadskog MK "Komerca", uz lažnu deklaraciju o domaćem poreklu koji je dala šećerana "Donji Srem" iz Pećinaca.
Igrom slučaja dogodilo se da je vlasnik MK "Komerca" Miodrag Kostić, čovek koji je tri godine bio direktor Demokratske stranke i jedan od retkih "demokrata" koga je Đinđić smenio da bi ga uputio na probitačnije radno mesto. Taj ugledni privrednik odmah je priznao da je njegova firma prodavala uvezeni šećer "Interfrigu", koji ga je zatim izvezao u EU. Ali je odmah dodao kako je na njegovim fakturama pisalo da je šećer "uvozni", a da je potom "neko to prekrečio". Sve je, dakle, već poznato, sem imena uglednih pojedinaca kojima je, po rangu i zasluzi, dobit od ovog unosnog "posla" podeljena.
Jedva da treba reći da je ovo bio bar težak privredni prestup, ako već nije bilo posredi opasno krivično delo. I umesto da odmah pokrenu odgovarajući postupak, čačanski, sremskomitrovački, novosadski i beogradski okružni javni tužioci prave se nevešti, dok njihov neposredno nadređeni, republički javni tužilac, ćuti kao zaliven. I tek u svetlosti ove činjenice postaje jasno zbog čega je nedavno "lustrirano", tj. izbačeno na ulicu blizu 120 javnih tužilaca.
Posle nekoliko uzastopnih ubogaljivanja našeg pravosuđa i zatiranja njegove nezavisnosti, naši javni tužioci svedeni su na pse čuvare režima, koji kidišu jedino na pripadnike bivšeg režima, i to samo kada ih premijer ili ministar policije ili pravde puste s lanca. Kako se, inače, može objasniti da javni tužioci nisu ni mrdnuli repom, iako je 20. maja 2003. potpredsednik Vlade, Mile Isakov, nedvosmisleno izjavio: "Postoji osnovana sumnja da su neki od kolega ministara povezani sa privrednim kriminalom..."
Ovakvo kvarenje samog žarišta vlasti nije moglo ostati bez dalekosežnih
posledica po ceo pravni poredak. "Da bi se osećanje dužnosti u nama čvrsto
usadilo - veli Emil Dirkem - potrebno je da ga i same okolnosti u kojima živimo
drže besprekidno u budnom stanju." Kako se, međutim, može očekivati od običnih
građana da izvršavaju pravne i moralne dužnosti, ako to oni u vrhu vlasti uopšte
ne čine. I zašto bi običan čovek verovao da ispunjavanje ovih dužnosti vodi
opštem i individualnom boljitku, kada se svakog dana uverava da se najlakše
bogate oni koji ih neprestano krše.
Bilo kako bilo, u svetlosti već prigušene
šećerne afere tzv. borba protiv organizovanog kriminala predstavlja bestidnu
obmanu.
