Naličje generalske uniforme
Predsednik Stjepan Mesić je na slučaju haškog begunca Ante Gotovine režirao političku sapunicu u kojoj nova hrvatska vlast nastoji da opere ruke od krvi poslednjeg hrvatsko-srpskog rata
Enigma generala Ante Gotovine u Hrvatskoj
je dosegla vrhunac. Jedan zagrebački moler, poznata kozmetičarka i vlasnica
izvikanog frizerskog salona dali su tačan odgovor na pitanje koje već dve godine
uznemirava četiri i po miliona stanovnika zemlje i njenu aktuelnu vlast. Za
razliku od snaga SFOR-a koje mesecima bezuspešno hapse odbeglog generala po
franjevačkim samostanima u Hercegovini i kafićima u Dalmaciji, iskusni trio je
kao od šale pronašao Antu Gotovinu na stranicama zagrebačkog nedeljnika
“Nacional”. Glavni urednik novina Ivo Pukanić s Gotovinom je razgovarao na
nepoznatom mestu i praktično ismejao i vladu premijera Ivice Račana, i SFOR, i
informatore glavnog haškog tužitelja Karle del Ponte koja generala Hrvatske
vojske traži zbog komandne odgovornosti u operaciji “Oluja” posle koje je ostalo
blizu dve stotine mrtvih srpskih civila, a 250 hiljada ljudi napustilo Hrvatsku.
Spektakularni razgovor sa jednim od najtraženijih haških begunaca u Hrvatskoj
obavljen je u veoma tajnovitim okolnostima, a Ivo Pukanić odbio je da policiji
da podatke o generalovom boravištu tvrdeći da kao novinar ima pravo da štiti
svoje izvore informisanja.
Naravno,
iskusni zagrebački moler dotle je proučio pozadinu Gotovinine fotografije u
nedeljniku “Nacional” i otkrio da razgovor nije obavljen u Hrvatskoj, pošto su
tapete na zidovima odavno izašle iz mode i u Hrvatskoj se više ne proizvode.
Frizerka je dodala da se Ante Gotovina očito šiša sam, pošto mu je kosa
neravnomerno narasla, a kozmetičarka je zapazila njegov prirodno preplanuli ten,
negovane nokte i odsustvo venčanog prstena s ruke. To su uglavnom bile jedine
konkretne informacije o generalu Anti Gotovini koji je od jula 2001. godine u
begu pred hrvatskim vlastima, Haškim tribunalom i međunarodnom policijom. Pošto
je bivši pripadnik Legije stranaca tako uspešno razotkriven u ekspertskoj
analizi fotografije koja je postidela i policiju ministra unutrašnjih poslova
Šime Lučina, predsednik države Stjepan Mesić zaključio je da je vreme da izađe
iz političke senke.
Prvi čovek države
odmah je obavestio javnost da od haške tužiteljice očekuje da preispita, pa čak
i ukine optužnicu protiv generala koga je u početku svog mandata sam poslao u
penziju sumnjajući da organizuje vojni puč protiv nove, posthadezeovske vlasti.
Stjepan Mesić je potvrdio i da je intervju koji je Ante Gotovina dao “Nacionalu”
autentičan, kao i da je sam nekoliko puta preko posrednika kontaktirao s
generalom. Radilo se o “probnim balonima” koji su u javnost pušteni pre nekoliko
nedelja kada se pročulo da je Gotovina lično nazvao Mesićevu kancelariju i
izgrdio predsednika zato što je u Zadru odbio da se rukuje sa gradskom upravom
koja u svojim prostorijama drži njegovu sliku ispod koje piše “heroj, a ne ratni
zločinac”. Pričalo se da je general tada pokušavao da dogovori sastanak sa prvim
čovekom Hrvatske, ali je Mesić to odbio rekavši da bi takav sastanak za Antu
Gotovinu završio hapšenjem i isporučivanjem Haškom tribunalu. Ovaj razgovor u
predsedničkoj kancelariji na Pantovčaku nije bio zabeležen, pa domaća policija
nije mogla da pozove predsednika države na informativni razgovor i prisili ga da
kaže gde se zapravo krije odbegli general. Ovakva farsa bila bi nezgodna i iz
nekih drugih političkih razloga. Stjepan Mesić se u domaćoj i stranoj javnosti
predstavio kao veliki zagovornik pravne države koji je po vokaciji legalista i
poštuje sve institucije, ma kakve one bile. Čim se on umešao u priču o hapšenju
generala Ante Gotovine klupko je počelo da se odmotava zapanjujućom brzinom.
Ante Gotovina je u nedeljniku “Nacional” koji ovde slovi kao “dvorska novina”
lojalna predsedniku, a nesklona premijeru, dao nekoliko upravo fascinantno
uglađenih izjava.
Objasnio je da je i
on legalista, a ne samo vojnik, što znači da poštuje i podržava rad Međunarodnog
suda za ratne zločine i Tužilaštvo Karle del Ponte. Otišao je i korak dalje
osudivši bivšu vlast koja mu je, tvrdi, zatajila da je Hag još pre pet godina
tražio informativni razgovor s njim. Vrhunac iznenađenja bila je izjava
pustolovnog generala kojom je oštro osudio rasistička vređanja kojima je
predsednik Stjepan Mesić bio izvrgnut prilikom svojevremene posete splitskoj
kasarni “Dračevac”. Gotovina tvrdi da se duboko stidi zbog takvog ponašanja, jer
je dužnost svakog vojnika da poštuje svog vrhovnog komandanta, a to je danas
predsednik Stjepan Mesić. Uzvratnu ljubeznost nije trebalo dugo čekati. Mesić je
brzo rekao da Gotovina ne može da bude odgovoran što je bivša vlast preko njega
zataškavala zločine koji su izvršeni nad srpskim civilima, jer svaki čovek ima
pravo na istinu, pravdu i pravedno suđenje. Iza prvog uznemirenog komešanja koje
su intervju Ante Gotovine i reakcija Stjepana Mesića izazvali na političkoj
sceni zemlje, mogu se očitati pravi dometi taktički besprekornog političkog
manevra prvog čoveka Hrvatske. Preko zauzimanja za prava Ante Gotovine pred
Haškim tribunalom, Stjepan Mesić zapravo sprema veliki obračun sa
nacionalističkom desnicom u Hrvatskoj, kako u vojsci, tako i u današnjoj vlasti
i opoziciji. U najdelikatnijoj i potencijalno najopasnijoj situaciji za današnju
vlast, Mesić je zauzimanjem za pravo na istinu o haškom beguncu unapred
obezbedio podršku njegovih istomišljenika na predstojećim izborima. Birači i
analitičari koji poznaju stavove predsednika Hrvatske prema domaćoj desnici,
ratnim zločinima i potrebi saradnje sa svim susednim državama ostali su zatečeni
činjenicom da se Ante Gotovina obratio upravo “tom i takvom Mesiću”, a ne,
recimo, premijeru Ivici Račanu koji je već mnogo puta pokazao da je skloniji
različitim političkim, pa i ideološkim kompromisima sa hrvatskom desnicom. Pošto
je političku odbranu haškog begunca na sebe preuzeo Mesić, Račanu nije preostalo
drugo nego da ogorčeno konstatuje kako je spektakl s Gotovinom samo “pola
koraka” čija druga polovina nepovratno vodi u Hag. Generalu je iz vlade tako
sugerisano da nije sigurno da li će predsednik države i dalje ostati njegov
politički zaštitnik, pa je bolje da se odmah sam preda i odgovori na sva pitanja
Karle del Ponte.
Sudeći prema onome što
je izjavio u zagrebačkom “Nacionalu”, Gotovina je spreman da s njom razgovara “i
petnaest dana i noći ako treba”. Ako posle onoga što čuje od naglo preobraćenog
hrvatskog generala haška tužiteljica i dalje ostane pri optužnici da je on kriv
za masovna stradanja srpskih civila u operaciji “Oluja” i posle nje,
kontroverzni general spreman je na haški zatvor. Naravno, u Mesićevoj
kancelariji odmah je počela potraga za dokumentima koji bi mogli da spreče takvu
mogućnost. Brzo su pronađeni dokumenti koji tvrde da se bivši komandant sektora
“Jug” u vreme “Oluje” nalazio u Bosni i Hercegovini, pa zato ne može da bude
odgovoran za zločine u Kninskoj krajini. Pronađeno je i impresivnih 550
krivičnih prijava s potpisom Ante Gotovine koje je general podneo protiv svojih
vojnika za koje je sumnjao da su uključeni u ratne zločine. Vojno tužilaštvo,
naravno, nije učinilo ništa, pa procesi protiv prijavljenih nikada nisu
pokrenuti. Predsednik Stjepan Mesić tvrdi da to nije ni bila dužnost Ante
Gotovine, jer on ne može da presuđuje u takvim nedelima, njegovo je samo da ih
prijavi što je general navodno i učinio. Politička sapunica u kojoj današnja
hrvatska vlast želi da opere ruke od krvi iz poslednjeg hrvatsko-srpskog rata
ima i jednu, gotovo sentimentalnu notu. Predsednik Mesić smatra da stvarno nije
u redu da se od ljudi taji da ih traži Haški sud, jer im se tako onemogućuje da
na najvišoj instanci, koja očito treba da presudi i o karakteru rata na području
bivše Jugoslavije, kažu sve što su u tom ratu radili.
Učinak ovakvog poteza prvog čoveka
države koga su desničarski radikali nazivali “srbofilom”, “četnikom” i
“Ciganinom”, ne treba posebno sa se naglašava. Za svega nekoliko nedelja Stjepan
Mesić je u najgorem političkom momentu za aktuelnu vlast stvorio savršene uslove
za pacifikovanje domaće desnice, pridobivši njihov najveći predizborni kapital -
generala Antu Gotovinu. Priča sada izgleda otprilike ovako. Nisu Stjepan Mesić i
Ivica Račan krivi što je nekada omiljeni general Gojka Šuška i Franje Tuđmana
dve godine bežao od nove vlasti. Krivi su političari koji su nasledili Šuškove i
Tuđmanove političke metode. Oni su obmanuli Gotovinu da bi sačuvali svoje
pozicije. Da je general još 1998. godine kada ga je Hag tražio tamo rekao sve
što su istražitelji nameravali da ga pitaju, bio bi to svakako plus za njega,
ali i politički i moralni debakl za tadašnju Hrvatsku. General je mogao reći
svašta, a pogotovo ono što je pokojni proustaški orijentisani ministar odbrane
stalno demantovao - “U ‘Oluji’ nije bilo zločina jer ‘hrvatski vojnik ne ubija i
ne pali!.” Gotovina je možda mogao da progovori i o pobijenim srpskim civilima
koji su bacani u neoznačene masovne grobnice, baš poput one na vukovarskoj farmi
“Ovčara” posle strašnog masakra u gradu. Ante Gotovina je mogao da kaže i da su
njegove komande bile podložne političkim kompromisima Franje Tuđmana sa
Slobodanom Miloševićem, a mogao je jednostavno i da nabroji sve ostale generale
Tuđmanove vojske koji su, po proceni Haškog tribunala, zaslužili suđenje pred
Međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu. Zbog svih tih neprijatnih mogućnosti
desnica je žrtvovala generala Antu Gotovinu i pustila da se njegova ratna uloga
u miru veoma efikasno kapitalizuje kroz figuru mučenika “osvetnika
neokomunističke vlasti” koja pljuje po svima koji su ginuli za Hrvatsku. Sve
bledunjave izjave premijera Ivice Račana i njegovog pomoćnika Gorana Granića
koji danas tvrde da se Ante Gotovina krije u Austriji, ali još nisu sigurni da
li je on heroj ili zločinac, pomela je dobro smišljena kampanja koju danas vodi
predsednik Stjepan Mesić. Račanova slava zbog činjenice da Hag nije sudio Janku
Bobetku nego je stari general umro u svom krevetu u vili na zagrebačkom
Tuškancu, trajala je veoma kratko. Predsednik države pokazao je da je lucidniji,
iskusniji, a svakako i hrabriji političar. Njegova akcija “spašavanja generala”
smera i dalje od Haga. Ako Ante Gotovina bude osuđen, njegovo svedočenje će u
izbornoj godini strmoglaviti izborni rejting nacionalističke opozicije, a
predsednika će iz uloge “fikusa” ponovo vratiti u aktivnu politiku. Ako Ante
Gotovina odluči da se ipak ne preda Haškom tribunalu, Stjepan Mesić će ostati
upamćen kao predsednik koji ga je nagovarao da veruje u pravdu i tekovine
zapadnoevropske civilizacije. Ova floskula uvek se dobro uklapa, bilo u
inostranstvu, bilo kod kuće gde dobro formulisane i politički precizno izvagane
izjave prvog čoveka Hrvatske uvek dobijaju adekvatan izborni honorar domaćeg
biračkog tela.
ZORICA STANIVUKOVIĆ
