Adolf i Tijanić
(“Moje ime je Adolf. A vaše?”, NIN 2737)
Poštovani gospodine
Tijaniću!
Priznajem, niste mi nikada
bili po ukusu. To je delimično pitanje ličnih afiniteta. Ne volim bukače i
kabadahije, stidim se, ne samo za Vas, nego i za druge, kada se svađate
nedopustivim rečnikom i nekontrolisanim strastima u javnosti. Plašim Vas se, jer
ste od onih koji se očas posla pobiju i počnu da vređaju. Niste mi bili po volji
kada ste bili na političkim funkcijama. Nisam u Vama nikada videla predstavnika
političke, kulturne, ili društvene vizije koja bi meni odgovarala. Često nisam
razumela Vašu ulogu u javnom životu Srbije, nisam znala gde da Vas smestim, među
pronicljivu i narcisoidnu hordu šešeljevskog tipa, ili među samoljubive
skandal-majstore, koji “na brzaka” hvataju simpatije sluđene srpske publike.
Isuviše ste mi ličili na Srbiju, koju ne prihvatam i koju hoću da promenim, na
dripačku, kaldrmsku Srbiju - na Srbiju koja se ogleda u arhitektonskim zločinima
na Dedinju i Senjaku i u nezadrživim osvajanjima “pink-kulture”.
Baš zbog te moje lične antipatije prema
Vašoj slici u javnosti u poslednjih nekoliko godina, moram da Vam na ovaj način
priznam novinarsku veličinu i da to priznanje potpišem imenom i prezimenom.
Čitam Vaše kolumne u NIN-u već nedeljama. Čitam ih više nego kritično, čitam ih
sa predrasudama, detaljno analizirajući svaku rečenicu, maliciozno tražeći
pravopisne, gramatičke i stilske greške, tendenciozno stavljajući na vagu
sadržinu svake Vaše rečenice i proveravajući svaki Vaš sarkazam žanrovskim
merilima dopuštenog - uzalud: Vi ste sjajan kolumnista, Vi ste provokativni,
pismeni, nadahnuti, zajedljivi i uvek na samoj granici dopuštenog. Hrabro
otvarate teme preko kojih svi prećutno prelazimo, jer nemamo više snage da se sa
njima suočavamo. Vaš tekst u poslednjem broju NIN-a me je lično i duboko
potresao. Emotivni naboj Vašeg iskaza, očaj postavljenih teza i pitanja jeste
glas građanstva ove zemlje. Vaš tekst nije odmeren, ne bi trebalo ni da bude,
nije istinit, niti polaže na to pravo, ali je autentičan, ličan i iskren. Jetko
i ostrašćeno artikulišete ono što osećate, ispitujući svoju sopstvenu, ali pre
svega kolektivnu savest.
Moje ime nije
Adolf, a i Vaše neće biti ukoliko ostanete - Novinar. Samo kao Novinar imate
pravo da postavite pitanje kako se ko zove i da zahtevate na njega odgovor.
DR JELENA VOLIĆ-HELBUŠ,
Beograd
