|
Datum: 22. juni 2003. g.
Upozorenje:Ukoliko
ste ovu poruku dobili greškom ili više ne želite da dobijate nove informacije i
tekstove sa ARTEL GEOPOLITIKA pritisnite [EMAIL PROTECTED] i u rubrici
"subject" napišite "unsubscribe".
General Radovan Radinović:
AGRESIJA NA JUGOSLAVIJU- vojno-strateški aspekt
BEOGRADSKI FORUM ZA SVET
RAVNOPRAVNIH Proteklo je dovoljno vremena da bi se imala neophodna kritička distanca za objektivno razmatranje prirode agresije i njenih posledica. Takodje, u medjuvremenu je po sličnom scenariju izvršena agresija na Irak, pa je moguće povlačiti izvesne paralele i uočavati sličnosti i razlike izmedju ova dva zločina prema miru. Ovaj skup smatram tim značajnijim što se vladajuće i opslužujuće elite u našoj državi silno trude da se ta agresija, taj sramni zločin Zapada prema našem narodu zaboravi i da naprasno svi zavolimo NATO. Agresiju NATO prema Jugoslaviji potrebno je, a i moguće razmatrati sa različitih aspekata: kulturno-istrorijskih, civilizacijskih, ekonomskih, političkih i geopolitičkih, ekoloških, vojnih i geostrateških itd. Ja ću ukratko razmotriti neke vojno-strateške karakteristike i posledice te agresije. PROMENE U KARAKTERU RATA Nikada u istoriji ratovanja u jednom ratu nije uspostavljen tako i toliko neravnopravan odnos vojnih i svih drugih snaga i moći kao što je to bio slučaj u agresiji NATO na Jugoslaviju. Ta činjenica je dobro poznata i ovog puta je ne ističem da bi je uočili i registrovali kao objektivnu karakteristiku tog rata, već da bih na taj način podvukao krajnje antiherojski (Smilja Avramov) i zločinački karakter agresije Zapada na Jugoslaviju. Taj zločinački karakter posebno se ogleda u činjenici da žrtva agresije nije bila u stanju da nanese bilo kakvu ozbiljniju štetu agresoru, osim da izbegava udare i prekomerne gubitke. To je agresor znao i time je rat kao sudar dve strane, dve volje radi ostvarivanja političkih ciljeva izgubio svaki smisao i srozao se na puko kažnjavanje i ubijanje jednog naroda i to isključivo iz mržnje da bi njegovo političko vodjstvo prinudio na kapitulaciju. To se jasno može zaključiti ako se pogleda šta su bile mete napada: infrastrukura, javni objekti, mostovi, civilna naselja. Iako je agresor pouzdano znao da u epicentru Beograda nema vojske, to ga nije sprečilo da taj deo grada izloži najčešćim udarima. On je znao da preko mostova na Dunavu iz Vojvodine i ka Vojvodini uopšte neće prolaziti nikakve vojne snage, ali ga to nije sprečilo da ih sve do jednog razori. Pazite paradoksa: danas se u Hagu sudi srpskim političkim i vojnim liderima najčešće za dva navodna ratna zločina: za neselektivnu upotrebu vojne sile i za neproporcionalno dejstvo po inače legitimnim vojnim ciljevima. Voleo bih da mi neko danas objasni kako je to NATO u agresiji na Jugoslaviju selektivno koristio vojnu silu ako se zna da je pogadjao putničke vozove, pešake na mostovima, civile na pijacama i bolesnike u bolnicama. Nije li možda TV Beograd, inače simbol slobode medija i neophodan uslov svake demokratije, bila vojni cilj. I kako to razumeti. Je li to taj princip selektivnosti na koji se danas tako rezolutno poziva Haška pravda. Još je drastičniji slučaj sa principom proporcionalnosti upotrebe sile. Zna se da je smisao tog principa nalog da se prema legitimnim vojnim ciljevima upotrebi onoliko sile koliko je dovoljno da se taj cilj onemogući u svom delovanju. Ne, dakle, iznad granica od kojih se tom cilju nanose nepotrebne dodatne patnje. Zamislite, molim vas, kako taj princip funkcioniše u praksi ako se zna da je NATO na našu zemlju ispalio na desetine hiljada tona eksplozivnih naprava i to sa daljina na kojim im naša vojska uopšte nije mogla ničim i nikako nauditi. Je li to princip proporcionalnosti ne važi za NATO već samo za njegove žrtve? TESTIRANJE NOVE DOKTRINE NATO Agresija Zapada na Jugoslaviju (ja namerno podvlačim da se radi o agresiji Zapada, a ne NATO) poslužila je kao laboratorija za testiranje doktrine novog intervencionalizma. Ovo je bitno uočiti jer se radi o korenitom preobraćaju NATO kao vojnog saveza. Od nominalno odbrambenog, od ove agresije NATO je postao ofanzivni i agresivni vojni savez Zapada. S obzirom na činjenicu da mu na čelu stoji jedna imperijalna sila, bilo je samo pitanje dana kada će se taj odbrambeni savez pretvoriti u agresivni, tj. u sredstvo za američko preoblikovanje sveta. Osnovne stavke te doktrine novog intervencionalizma su: - sloboda izbora prava na intervenciju protiv bilo koje države
ili političke grupacije za koju SAD procene da ugrožava njihove strateške
interese, naravno koje mogu da poraze bez ozbiljnijih posledica po sopstvene
snage; Nema sumnje da se SAD ovim izborom svrstavaju u red arogantnih imperija koje su bez milosti i bez ikakvih kočnica, mimo principa prava i pravde, gazile sve one narode i države koji su im stajali na putu ovladavanja svetom. Kuda to Amerika vodi svet ostaje da se vidi. No, bojim se da se ostvaruje ona crna slutnja koju je Ignacio Ramone izrekao pre izvesnog vremena u svojoj knjizi ''Geopolitika haosa'' da se svet približava više haosu nego uredjenom svetskom poretku. JAČANJE ULOGE VOJNOG FAKTORA I MILITARIZACIJA
POLITIKE Pre tridesetak godina svet se poradovao da je prošlo vreme politike topovnjača i ekspedicionih korpusa kao sredstva kolinijalne strategije i da je vojni faktor ustupio mesto političkom. Agresija Zapada na Jugoslaviju nas je grubo otreznila i ponovo vratila u eru militarizacije svetske politike, ali sa monopolom jedne sile na tu militarizaciju. Inače, svaka objektivna analiza pokazala bi da bi svi politički ciljevi koji su isticani kao motiv za agresiju bili uspešnije ostvareni bez vojnog faktora nego pomoću njega. Takodje analiza bi otkrila potpuno izvrnutu logiku, tj. da su politički ciljevi i politika poslužili vojnom faktoru i ratu, umesto da bude obrnuto, tj. da vojni faktor bude sredstvo. U ovom slučaju vojni faktor je bio cilj. Rat i agresija nisu bili u funkciji ostvarivanja političkih ciljeva već su politički ciljevi (navodno smirivanje krize na Kosovu i Metohiji i zaštita prava Albanske manjine) izmišljeni samo da bi se legitimisala oružana agresija u okviru koje je trebalo inaugurisati jednu potpuno novu doktrinu Atlantskog saveza - doktrinu intervencionizma po sopstvenom izboru i tu doktrinu praktično isprobati. Tako militarizovana medjunarodna politika dovela je, po prvi put nakon Jalte, da se vojna sila upotrebi kao sredstvo za geopolitičko preoblikovanje evropskog kontinenta. Tri su pokazateqa tog geopolitičkog prekomponovanja dela Evrope (Balkana): - Rusija je prvi put u njenoj novijoj političkoj istoriji
isterana sa Balkana, čime je praktično svedena na rang minornog geopolitičkog
faktora koji se više ništa ne pita kada je reč o globalnim svetskim poslovima;
OKUPACIJA KAO POSLEDICA AGRESIJE Najtragičnija posledica oružane agresije Zapada na na{š zemlju je okupacija. Agresija je trajala petnaestak godina (različitim sredstvima, traje i danas) i imala je karakter svedimenzionalne agresije: u privredi, politici, medijima, u svetskom javnom mnjenju, u kulturi ... Kao kruna svega napokon je usledila oružana agresija. Isto onako kako je agresija bila svedimenzionalna, tako je okupacija kao njena posledica svedimenzionalna: Politički i ideološki smo potpuno okupirani i to spolja raznom
vrstom političkih diktata, a iznutra jednom nametnutom i potpuno nelegitimnom
vlašću koja sve čini da što dublje udjemo u odnos potčinjenosti prema okruženju;
Ja naravno znam da mi nismo u stanju da se sami odupremo američkoj zlovolji sadržanoj u nameri da se u perspektivi ali što pre Kosovo otme Srbiji. No, jedna je stvar nešto primiti k znanju kao trenutno realno stanje stvari, a sasvim druga pristati na to kao na trajno rešenje. Znam takodje da ako se to bude zahtevalo iz svetskih centara moći, moramo prihvatiti razgovore o Kosovu i Metohiji. Radi se o tome da se zna o kakvoj vrsti razgovora i pregovora može biti reči. Jedino na šta sme pristati bilo koja prolitička garnitura u Srbiji jeste da je Kosovo bilo, da ono danas jeste i da će u budućnosti biti deo srpske državne teritorije. Niko nema mandat da tu teritoriju ustupa bilo kome pod bilo kojom pretnjom ili ucenom. Smatram da bi jedna od tačaka u zaključcima ovog skupa trebalo da bude obraćanje našeg foruma javnosti u kojem zahtevati da se u Skupštini Srbije usvoji deklaracija koja će izričito zabraniti bilo kome da u ime srpskog naroda potpiše ustupanje Kosova i Metohije pod izgovorom tzv. konačnog statusa. Okupacija Kosova i Metohije je posledica nelegitimne oružane agresije Zapada i nju ne priznajemo kao trajno rešenje niti kao osnovu za bilo kakve pregovore o eventualnom izdvajanju Kosova i Metohije iz sastava Srbije. KRIZA STRATEGIJE I ODVRAĆANJA A sada mi dozvolite da se sa par napomena osvrnem na neke čisto vojne aspekte ove agresije. Agresija je pokazala da je danas strategija odvraćanja njenim tradicionalnim standardima u ozbiljnoj krizi, tj. da uopšte ne funkcioniše. Njena je uloga da spreči odnosno, da odvrati agresora od namere da napadne. Odvraćanje inače, funkcioniše na dva načina i dva modela: odbranom i odmazdom. U osnovi oba ova dva modela odvraćanja je realna pretnja. U odbrani da je napadnuta zemlja u stanju da nametne takav rat koji će dovesti do nepodnošljivih gubitaka agresora, pa se on u takav rat ne sme upustiti. Odmazdom se preti tako što nakon otpočinjanja agresije, zemlja žrtve je u stanju da izvrši kaznene udare po vitalnim ciljevima agresora, što takodje ne sme da prihvati, pa ga to primorava da agresiju i ne preduzima. Videli smo da je NATO kao agresor, odnosno SAD kao njegov čelnik u stanju da ignorišu obe ove pretnje i to tako što udare vrše sa bezbedne distance i što ne ulaze u rizike kopnenih operacija. Bilo da se ceo rat vodi udarima sa distance, bilo da se u kopnena dejstva ulazi tek nakon vatrene obrade bojišta koja ga lišava bilo kakvih gubitaka ili ih svodi na podnošljivu meru. Moglo bi se čak reći i da SAD ili vojne koalicije koje SAD sklapaju radi preduzimanja oružanih agresija širom sveta, za svoje agresivne ciljeve biraju isključivo one zemlje koje nemaju nikakvih mogućnosti da zaprete, odnosno da i agresoru nametnu odgovarajuće gubitke. Dakle, SAD su postigle takvu vojnu nadmoć da samo mali broj zemalja ima mogućnosti da realno odvrati tu imperiju od namere oružane agresije. Jedino zemje koje raspolažu pomorskim, vazduhoplovnim i raketnim nuklearnim sredstvima mogu da tu vrstu pretnje ostvare. Njihova strategija odvraćanja još uvek deluje efikasno. No, u vremenu koje sledi za očekivati je nove tehnološke napore SAD koji će i tu vrstu pretnji svesti na prihvatljivu meru, čime bi se strategija svetske dominacije Amerike oslobodila do apsoluta. Ne kažem da je takvo očekivanje realno, ali da će Amerika to pokušati, u to sam posve ubedjen. To će dovesti do nove neslućene trke u naoružanju. Upravo je to najavio vojni budžet SAD za iduću godinu koji je dimenzionisan preko 400 milijardi dolara. Šta preostaje malim i nerazvijenim zemljama koje nisu spremne da kleknu pred američkom zastrašujućom pretnjom. Ništa osim terorizma. Dakle, paradoksalno, ali tačno, sama Amerika svojom imperijalnom politikom i strategijom neprikosnovenog gospodara sveta proizvodi terorizam kao svog najvećeg neprijatelja. Terorizam u svim oblicima: klasični koji se vidi svakog dana na Bliskom Istoku, Africi, Aziji i Latinskoj Americi, Rusiji, Čečeniji itd. Ali, i rafiniraniji i sofisticiraniji oblik terorizma: od hemijsko-biološkog do mininuklearnog. Šta drugo da izazove američka odluka da nastavi ulaganja u istraživanja i razvoj mininuklearnih sredstava osim isto takvog terorizma. U najvećem obimu i intenzitetu ta vrsta terorizma bila bi uperena protiv Amerike. Ako bi do toga došlo, tada bi upravo terorističke snage ovladale svetom i to bi bio kraj civilizacije u njenom današnjem obliku. Izlaz, dakle, nije u sve izrazitijoj američkoj vojnoj svemoći, već u potpuno drugačijoj američkoj odgovornosti za stanje u svetu. Tu bih se u potpunosti složio sa gospodinom Jakšićem i onim što je pre izvesnog vremena objavio u "Politici" pišući o neuspehu američke antiterorističke strategije. RAT BEZ BITKE U istoriji i teoriji ratovodstva i ratne veštine agresija NATO na SRJ će biti zabeležena kao potpuno novi oblik, odnosno novi tip rata. U časopisu "Geopolitička raskršća" (leto 2000), na godišnjcu te agresije, taj rat ja sam nazvao "Rat bez bitke". I danas stojimo na istom tom stanovištu. Možda se čini da isticanje ove odrednice agresije suviše ulazi u okvire vojne struke u njenom najužem smislu i značenju. Ali držim da se radi o bitno novoj karakteristici rata koja će sve više zauzimati centralno mesto u svim narednim vojnim intervencijama, kojih će na žalost biti i to ne tako retko. U agresiji NATO su izostali sudari zaraćenih strana na bojnom polju, a što je inače bila suštinska odrednica rata u njegovom klasičnom poimanju. Zapravo, ako sudara nema, reklo bi se da tada nema ni rata. I u ovom smislu ova agresija je do izvesne mere izokrenuti rat. U svim dosadašnjim ratovima, uvek je žrtva agresije nastojala da u nepovoljnom odnosu vojnih snaga izbegne odlučujuće vojne sudare i to tako što je ratni proces fragmentirala na više manjih žarišta. U ovom ratu sudar, odnosno bitku je izbegavao agresor, a ne žrtva i to je pravi paradoks koji će se u narednim ratovima pretvoriti u zakonomernost. Isti taj slučaj se zbio i u dva naredna rata nakon te agresije, tj. u Avganistanu i u Iraku. Bez obzira što je izvesnog otpora bilo, ali ni u ova dva rata nije vodjena ni jedna prava bitka. A većina vojnih eksperata je očekivala bitke za velike gradove, naročito u agresiji na Irak. Gotovo da je stručno neobjašnjivo zašto je to izostalo. Očito je da se tu nešto zbilo što još uvek nije dostupno pravim vojnim analizama. Ako podjemo od toga da je cilj svakog rata nametanje volje protivniku, u ovom slučaju prisiliti državno rukovodstvo SRJ da prihvati ultimatum iz Rambujea, neophodan uslov za to prirodno bi bio poraz VJ na bojnom polju u sudarima sa NATO alijansom. Dakle, političkom porazu je trebalo da prethodi vojni poraz. A tako nije bilo. Niti je bilo vojnog poraza, niti je agresor nameravao da taj poraz ishoduje. On je stalno pretio tzv. kopnenom invazijom, a sve je preduzeo da do nje ne dodje. Ovde naravno, ne računam pokušaj upada šiptarskih terorističkih snaga iz Albanije i unutrašnje vojne aktivnosti delova razbijene OVK na KiM. Tako smo došli do još jednog paradoksa ovoga rata, a to je da se VJ povukla sa KiM, da je dakle pristala da prihvati poraz bez bitke, jer je tome prethodio politički poraz rukovodstva, koje je prihvatilo nametnute rezolucije i sporazume. Ni ovo se nije dogadjalo u ratovima pre ove agresije. Naravno, ovde bi bilo potrebno odgovoriti na pitanje šta je primoralo državno rukovodstvo SRJ da prihvati okupaciju dela državne teritorije bez vojnog sudara u ratu koji je trajao, ali to bi bila duga priča i ne za ovu priliku. DESTRUKCIJA VOJNE MOĆI ZEMLJE Namerno koristim termin "zemlje", a ne država ili "Srbija i Crna Gora". Činim to iz dva razloga. Prvo nisam siguran da se ovde može govoriti uop{še o državi i drugo destrukcija naše vojne moći je okončana znatno ranije, još dok smo se zvali SR Jugoslavija. To je bilo sasvim očekivano, jer NATO nije mogao oprostiti VJ i njenom komandnom kadru to što se u svakom pogledu, sem u materijalno tehničkom pokazao superiornim u odmeravanju snaga sa NATO-om. Prvo što je preduzeto jeste nametanje odgovornosti VJ za navodne ratne zločine. Još dok je rat trajao, Hag je podigao optužnicu protiv vrhovne komande, tj. protiv predsednika države, načelnika štaba Vrhovne komande i šefa zajedničke komande za KiM. Apsolutno je izvesno da u vreme pokretanja tih optužnica niko iz Haga niti oko njega (tj. iz NATO i SAD) nije imao niti je mogao imati ni jednog dokaza za te monstruozne optužbe ljudi koji su imali smelosti da se suprotstave agresiji. Jedini cilj i smisao podizanja tih optužnica u vreme dok je trajala odbrana agresije bio je da se ta odbrana delegitimiše i proglasi za zločin. Drugi udar na vojnu moć naše zemlje usledio je iznutra. Na domaćoj sceni je iskovana jedna bestijalna laž da je vojska bila stub jedne zločinačke politike i da se sa tom navodno zločinačkom politikom nije moguće obračunati dok se vojska kao njen noseći stub ne razori. Otpočelo je izgladnjivanje vojske, daljnje osiromašenje komandnog kadra, izmišljane su i podgrejavane afere u vojsci i oko vojske, najčešće bez osnova, a ponekad na žalost i uz pomoć iz same vojske. Nastavljeno je radikalno tehničko zaustavljanje vojske. Javost je podstrekavana da se okrene protiv nje. Na sreću u tome se nije uspelo u potpunosti. Treći udar, ujedno i završni, je upravo u toku. To se usaglašeno vodi iz tri centra: prvo iz centrala NATO i njemu opslužujućih strateških radionica koje nude raznovrsne scenarije "reformisanja" vojske tako što će je svesti na minormnu meru; drugo, iz centara političke vlasti naše zemlje, a posebno iz Crne Gore, kako bi se osporila potreba za postojanje i te jedine zajedničke snage dve republike; treće, iz domaćih ekspertskih krugova. Zamislite paradoks: ministar odbrane za svoje vojne savetnike bira ljude koji sa tom strukom nemaju nikakve veze i o vojsci i odbrani ne znaju ama baš ništa. Šef državne zajednice za svog vojnog savetnika imenuje generala koji se već pet godina po belom svetu bori da dokaže kako je naša vojska zločinačka, kako se od Beograda beži kao od kuge i kako je Beograd kao svoj strateški plan odabrao genocid prema svim nesrpskim narodima, a da je u tome vojska imala glavnu ulogu. Istovremeno je da je isti taj general za to vreme za koje optužuje i politiku i vojsku za zločin dobio dva generalska čina. Pitam, koji bi to general mogao opstati u službi, a da ne govorim u njoj napredovati, a da svakoga dana nije iskazivao naglašenu lojalnost prema najvišoj državnoj vlasti. Eto taj savetnik predsednika državne zajednice po Srbiji danas telali o tome kako VJ Srbije i Crne Gore treba svesti na 25 000 od čega za Srbiju 22, a za Crnu Goru 3 hiljade. Potpuno je jasno da taj savetnik smatra da vojsku treba podeliti na srpsku i na crnogorsku i da nam ne treba jedinstvena vojska. Treba mu verovati da je Crnoj Gori dovoljno 3 000 vojnika, ali treba znati ono što i on nije rekao, a to je da Crna Gora već ima pripremljenu policiju kao paravojsku. Samo je treba promovisati u republičku vojsku, ona čak ima i svoga komandanta. Šta više, taj vajni general se zalaže za internacionalne jedinice u regionu ali kojima će komandovati NATO oficiri, jer navodno naši oficiri za to nisu sposobni. To je direktna uvreda naših oficira koji su se u borbi protiv NATO pokazali u svakom pogledu superiorni. Puštaju tog generala da priča, niko mu ne staje na put. A on i dalje savetuje šefa države, onog ko zlu ne trebalo treba da ostvari vrhovno komandovanje. To je za normalni svet apsolutno neshvatljivo. U isto vreme predsednik Republike Srbije, odnosno njegov vršilac dužnosti nema ama baš nikoga u svom savetničkom timu ko se imalo razume u vojsku i odbanu. A kao što se zna, ta gospodja je po funkciji član Vrhovnog saveta odbrane koji donosi sve strateške odluke vezane za vojsku i odbranu zemlje. Nije mi jasno kako to ona može ravnopravno učestvovati u raspravi i odlučivanju o tako delikatnim temama, a da je niko pri tome ne savetuje. Ili je možda Srbija odlučila da tu vrstu strateškog odlučivanja prepusti Crnoj Gori koja je ionako odavno zauzela stav da nam ne treba ni država, ni vojska, ni odbrana. Razbijanje vojske i njeno slabljenje ima dva strateška cilja: prvo, da Srbija ne bude u stanju da igra ključnu geostratešku i bezbednostnu ulogu u regionu, a ta uloga joj inače po svim objektivnim merilima, posebno na osnovu strateškog položaja na Balkanu, nesumnjivo pripada; drugo, da se i u disoluciji vojske pripremi konačna razdelnica za novi raspon države i izbegnu nesporazumi oko predstojećih podela vojnih efektiva. Jedino u toj funkciji se može razumeti novo pripremljeni koncept vojne organizacije u kojoj se, kako to saznaju neslužbeni izvori, jedan od korpusa te vojske naziva podgorički ili crnogorski, a svi drugi gube svoje ranije geografske nazive. Zar to nije priprema za nova cepanja. Zar to nije najava raspada države.
ARTEL GEOPOLITIKA je
privatan, nezavisan i nelukrativan web site koji se izdražava od volonterskog
rada nekolicine entuzijasta.
Ukoliko vam se informacije koje ARTEL
GEOPOLITIKA objavljuje dopadaju bili bismo zahvalni da nas
podržite bilo kojom finansijskim doprinosom ili kroz
reklamiranje na našem web site-u. Vaša
pomoć biće upotrebljena za još kvalitetnije selektiranje informacija,
njihovo brže postavljanje na site i, što smatramo možda i
najvažnijim, prevodjenje najkvalitetnijih tekstova i na druge
jezike.
Za dinarske uplate: Rade Drobac- Postanska stedionica-, žiro račun br. 908-20001-18-8888-47712653 Za devizne uplate: Rade Drobac- Nacionalna [tedionica- Devizni ra~un br.: 00-305-0002922.2 |
<<_IMVTemp_Show_Geopolitika-logo1.jpg>>
<<_IMVTemp_Show_ARTELlogo2.gif>>
