http://www.chroniclesmagazine.org/News/Trifkovic/NewsViews.htm TRI SUDBONOSNA VIDOVDANA: IZVESNA PROSLOST I NEIZVESNA BUDUCNOST SRBA Srdja Trifkovic Beseda na proslavi Vidovdana Srpske narodne odbrane u Americi Cikago, 28. juna 2003. Evo dodje nam i sestocetrnaesti Vidovdan od onog prvog, kosovskog, krvlju ovencanog i neponovljivog. Broj godina od tada proteklih nebitan je: u tom sudbonosnom danu sabrala se sva srpska proslost, sadasnjost i buducnost. Taj prvi Vidovdan vazda bezvremeno traje, blizi i stvarniji od ma kakve danasnje vesti sa malog ekrana ili naslovnih stranica. Taj dan, kao nijedan drugi u srpskoj istoriji, odredio je ko smo, definisao je Srbe kao narod svestan besmisla postojanja ako ono nije slobodno, vitesko i osmisljeno Hristom. Srpska istorija tokom vekova koji su usledili jedna je duga, ponekad jalova, cesto krvava, uvek oplemenjujuca Vidovdanska zrtva. Ima u Beogradu nekih sa Zapada izdasno placenih bivsih Srba koji vele da je put pogresan, da takozvana mitska svest mora vec jednom da ustukne pred takozvanom informatskom svescu, cije ce prihvatanje, vele, odvesti Srbe u pravi svet, u Partnerstvo za mir, u NATO, Evropsku uniju itd. Samo tako, kazu, mozemo da zivimo "kao sav ostali normalan svet". Za njih je Vidovdan recidiv mitomanskog mracnjastva, a normalan im je svet onaj koji je Beograd zasipao bombama u sedam navrata tokom 20. veka, koji trosi vise na droge nego na lekove, koji bioloski odumire a duhovno je vec odavno na umoru. Oni koji bi da nas po tom modelu unormale, svesni su da je odricanje od Vidovdana ravno odricanju od svog imena, svojih predaka, svoje krvi i svog ognjista. Znaju oni da bez Kosova nema ni nas. Upravo zato se od Srba danas, kao i na pocetku brozovskog kosmara pre sest decenija, trazi da se Vidovdana odreknu. Treba da spoznamo da je tako, da odgonetnemo zasto je tako, i razmotrimo kako se tom zlu odupreti. U neko srecnije vreme ova bi beseda bila prvenstveno posvecena molitvenom podsecanju na kosovske mucenike i njihov izbor vecnosti nad vremenom, na knezevu kletvu, na cojstvo Banovic Strahinje, junastvo Milosevo, stoicki bol majke Jugovica. U ovo nesrecno vreme, pak, ne samo da ih se secamo vec ih i u pomoc prizivamo, dok istovremeno i sebe i njih branimo od neprijatelja zlehudijeg i mocnijeg nego sto je Otomansko carstvo ikada bilo. Taj neprijatelj ima mnoga oblicja. Nekada nastupa pod imenom tzv. medjunarodne zajednice, nekada pod firmom tzv. nevladinih organizacija, ili pod jednom od mnogih skracenica za istu stvar: En-Dzi-O, NATO, Si-En-En, SFOR, KFOR, i ko zna koliko akronima jos neiskovanih, a vazda istih. Poput Turaka nekad, i ovaj neprijatelj danas trazi dousnike i saradnike medju Srbima -- i nalazi ih, u sve vecem broju, u raznim tzv. nevladinim institucijama janicarskog karaktera. Njihove oceve inspirisala je ideologija marksizma, a njih same -- ideologija globalizma. Drugi sudbonosni srpski Vidovdan oznacen je Principovim pucnjima u Sarajevu 1914. godine. Cetvorogodisnja srpska Golgota koja je usledila nije, medjutim, krunisana ujedinjenjem Srba u sopstvenoj nacionalnoj drzavi vec je izneverena kobnim jugoslovenskim eksperimentom. Od tog trenutka pa sve do svog krvavog raspada Jugoslavija je bila razdirana problemima koji nikada nisu bili reseni iz prostog razloga sto su bili sustinski neresivi - kako u slucaju prve Jugoslavije, koju su Srbi stvorili a drugi se njome koristili, tako i u slucaju druge, koja je bez njih i protiv njih stvarana od strane komunista. Odluka srpske vlade da potpise Krfsku deklaraciju i da je podnese Saveznicima kao svoj zvanicni program - iako joj je bila nudjena tzv. Velika Srbija na tanjiru - predstavlja jednu od prelomnih tacaka srpske istorije. Eksperiment se na kraju pokazao fatalnim za Srbe. Da li je ta skoro jednovekovna steta i nenadoknadiva pokazace sledeca decenija, tokom koje Srbi treba da se pripreme moralno, duhovno, ekonomski, politicki, pa i vojno za reviziju poraznog ishoda 20. veka. Pretproslogodisnji, treci prelomni srpski Vidovdan, pamtice se kao jedan od najcrnjih, premda mnogi Srbi te cinjenice jos nisu svesni, jos ne sagledavaju sve posledice izrucenja Slobodana Milosevica haskoj inkciziciji tog dana. Ono sta se u Hagu desava ne tice se samo Milosevica, niti samo Haga, vec se tice citavog srpskog naroda. Proces njemu - koji je zasluzio robiju, ali u Mitrovici ili Pozarevcu, a ne u Hagu, i za ono sta je ucinio sopstvenom narodu, a ne za ono sta kazu da je ucinio drugima - nije samo proces jednom nemoralnom, u svakom pogledu bankrotiranom politicaru. On je optuzen za zlocine genocida koji su po definiciji kolektivni i koji predstavljaju ocigledan pokusaj pravne verifikacije do sada medijski vec uveliko obavljenog posla pripisivanja Srbima glavne, ako ne i iskljucive, krivice za sve ratove na prostorima bivse Jugoslavije od 1991 naovamo. U haskom scenariju, ne samo Slobodan Milosevic nego sva jugoslovenska i srpska drzavna rukovodstva od leta 1991 do kraja 1995 krivi su za rusenje Jugoslavije i zaveru u cilju stvaranja toboznje Velike Srbije koja bi bila etnicki ociscena od svih pripadnika drugih naroda. U ovoj karikaturi rata na podrucju bivse Jugoslavije u kojoj nijedna stereotipna laz nije izostala, jedino je ostalo nejasno kako to da su samo jos Srbija i Crna Gora multietnicke od svih bivsih jugoslovenskih republika. Prvobitni glavni cilj haskog suda bio je da naknadno opravda ponasanje tzv. medjunarodne zajednice u jugoslovenskoj krizi 1990-tih. Sada mu je cilj jos drskije ambiciozan: da retroaktivno opravda austro-ugarsko-nemacku i otomansku politiku prema Srbima u protekla dva veka. Izmedju onih koji su pokusali da ukaljaju Vidovdan tim sramnim izrucenjem sa jedne strane i Lazara i Milosa sa druge, Srbi ce morati da naprave izbor. Neutralnost nece biti moguca. Neodgovorno je misliti da ce tog izbora Srbi biti postedjeni, verovati da ce jos samo Mladicevim ili Karadjicevim izrucenjem haskoj inkviziciji ceh konacno namiren, ili zavaravati se nadom da ce biti namiren krotkim prihvatanjem diktata o Kosovu. Neprijatelji Vidovdana nece prihvatiti samo polovicnu predaju: ideologija koja se ponosi zagovaranjem tzv. multikulturalizma zapravo ne podnosi raznolikost, vec zahteva potpuni monizam. Koje su pouke ta tri prelomna Vidovdana za buducnost Srba kao nacije i Srbije kao drzave? Ima li uopste smisla davati ma kakve preporuke u ovom trenutku, kada u Beogradu kao da nema ni volje ni snage za koncipiranje dugorocne nacionalne strategije? Pacijentu koji pati od hipertenzije i visokog holesterola nema mnogo svrhe prepisivati terapiju ako nastavi da svakodnevno doruckuje burek i vecerava leskovacki rostilj, pusi po dve pakle cigareta, pije po flasu viskija i krece se iskljucivo od kucnog praga do kola i nazad. Istom analogijom, da bi imalo smisla razmatranje poteza koje Srbija treba da povuce u predstojecim godinama, treba prvo navesti sest mera koje ne treba i ne sme da sledi danas, jer njihove posledice mogu svaku sutrasnju terapiju uciniti bespredmetnom. Kao prvo, Srbija ne sme da svoj buduci ustavno-politicki okvir suzi jednim na brzinu sklepanim ustavom po meri i ukusu sadasnje DOS-ovske vlasti u Beogradu. Zitelji Srbije zive u poludrzavi bez koherentnih ustavnih temelja. Novi Ustav jeste potreba i neophodnost, ali ta potreba ne sme da bude izgovor za ishitrena kvazi-resenja. Po recepturi svojih komunistickih prethodnika, kojima duguju sopstveni politicki uspon i obrazovanje, trenutni nosioci vlasti zele da na mala vrata proguraju ustav po meri svojih politickih ambicija - ali da ga potom ucine prakticno nepromenljivim. Njih interesuju prvenstveno ustavna resenja koja bi im omogucila da sto duze ostanu na vlasti sa sto manje glasova - i sa sto manje glasanja. Da oni pritom ne zele ustavno definisanje Srbije kao drzave srpskog naroda, skoro da je izlisno isticati. Kao drugo, Srbija ne sme da sebi ogranici buduce opcije ulaskom u tzv. Partnerstvo za mir, da o Severnoatlanskom savezu ne govorimo. Nepotrebno je isticati moralnu problematiku ulaska u organizaciju koja je 1999. godine Srbiju bez povoda napala a potom okupirala deo njene suverene teritorije sa koga su Srbi proterani. Ulaskom u aranzmane sa NATO paktom Srbija bi postala saucesnik u sopstvenom cerecenju. Precutno bi prihvatila stav da je vojna intervencija protiv nje bila opravdana, sa svim posledicama koje iz takvog priznanja proizilaze. Neki misle da bi trebalo uci u Partnerstvo i u NATO da bi Srbija bila pravednije tretirana od svetskih mocnika. Iskustvo ukazuje da clanstvo ne garatuje da ce sukobi medju clanicama biti vrednovani na pravican i uravnotezen nacin: primer sukoba Turske i Grcke oko Kipra to jasno ukazuje. Obe zemlje su clanice NATO, ali to nije znacilo da su uzivale jednak tretman. Naprotiv, SAD su naginjale Turskoj koju smatraju vaznijim strateskim partnerom. Da, Srbiji treba razumna, na realnim interesima zasnovana evropska integracija, ali Severnoatlanski savez sve vise prerasta u suprotnost evropskim integracionim tokovima. Kao trece, Srbija ne sme da i formalno pristane na status drzave sa ogranicenim suverenitetom, premda je ona to vec uveliko u praksi. Ulaskom u NATO jedna drzava, pogotovu ako je mala i slaba, prihvata de fakto likvidaciju svog suvereniteta. U njoj vise nece postojati nijedna sluzba, nijedan dokument, koji nece biti podlozni uvidu i kontroli spolja. Americkim obavestajcima vise nece biti potrebno da informacije dobijene od svojih lokalnih dousnika placaju gotovinom ili kafanskim vecerama. Buduca revizija katastrofalnog ishoda dekade devedesetih - revizija koja je potrebna, pravedna i moguca - ne bi vise postojala ni kao teoretska mogucnost, za daleko neko pokoljenje. Kao cetvrto, Srbija ne treba i ne sme da likvidira svoju oruzanu silu, sto se od nje sada zahteva pod firmom podvrgavanja vojske civilnoj kontroli i njenog srubljivanja na efektive od nekih 25 hiljada ljudi. Kada vidimo ko su ti kontrolori, domaci koji su znani i strani koji to nisu, shvaticemo katastrofalne posledice takvog zahvata. Kada jednom bude izveden on je nepovratan, jer se slozeni sistemi nakon razgradnje ne mogu ponovo sklopiti. Ono sta se na planu likvidacije srpske vojske sprema u Marovicevom kabinetu i u Brislu savrseno je u duhu resenosti Djindjicevih politickih naslednika da razgrade sve institucije, od SANU do Univerziteta, gde duh definisanja i cuvanja srpskih nacionalnih interesa jos nije sasvim iskorenjen. Ne sme se dopustiti da srpska vojska bude srubljena na nivo antiteroristickog servisa spoljnih naredbodavaca, ili orudja za tudje intervencije po belom svetu, sa oficirskim korom indoktriniranim po meri i ukusu tzv. medjunarodne zajednice u Vest Pointu - a upravo to joj se sprema. Kao peto, nikakav toboznji sporazum o konacnom statusu Kosova (citaj: pristanak nosilaca politicke moci u Srbiji na trajno otkidanje dela njene suverene teritorije) ne treba i ne sme da bude uzet u razmatranje dok se ne stabilizuje srpska drzava, ustavno utemeljena drzava sa zaista legitimnom vlascu. Ovih dana navrsava se cetiri godine od kako je Savet Bezbednosti UN usvojio Rezoluciju 1244 sa deklarisanom namerom da se zacrta put ka trajnom miru na Kosovu i Metohiji. Rezolucija govori o multietnickom, demokratskom Kosmetu na kome bi se postovala politicka i ljudska prava svakog pojedinca. Tokom protekle cetiri godine nijedan od tih ciljeva nije ostvaren u juznoj srpskoj pokrajini. Preko sest vekova od sudbosnosnog boja na Kosovu polju 28. juna 1389. godine, ona prezivljava teske dane koji po svojoj tragici nemaju presedana cak ni u dugim vekovima turskog gospodarenja Balkanom. Nazalost, srpska strana ni posle 5. oktobra nije nudila Vasingtonu neki detazan. kreativno koncipiran kontra-model koji bi predstavljao alternativu nastavku prethodne, Klintonove politike. Srpska strana napokon treba da na pravi nacin ukaze republikanskoj administraciji na potrebu da se Srbi tretiraju kao potencijalni geopoliticki partneri i stozer balkanske stabilnosti, a ne samo kao stalna moneta za potkusurivanje. Kreativnosti sa srpske strane nema, dok istovremeno na albanskoj strani osecamo stalne i rastuce pritiske veoma snaznog lobija koji je bogato finansiran sredstvima kriminalnog porekla. Stav srpske strane treba da bude jasno izrecen: Kosovo je srpsko bilo, ono srpsko mora da ostane po pravu, pravdi i zdravom razumu. Vlada Srbije uopste ne bi trebalo da se oseca pozvanom, a kamoli duznom, da razmislja o nekom trajnom resenju u ovom trenutku. Ocigledno je da, imajuci u vidu sadasnju slabost Srbije i lose podeljene medjunarodne geopoliticke karte resenje ne bi ispalo u srpsku korist; naprotiv, ispalo bi u korist srpske stete. Srpska strana ima savrseno opravdanje za izbegavanje razgovora o nekakvom trajnom resenju, a to je nesprovodjenje u delo rezolucije Saveta bezbednosti UN br. 1244. Ta rezolucija nije nikakvo resenje, ali jeste dobar izgovor za nametnuto kvazi-resenje. Sve dok ta rezolucija ostaje nesprovedena, vlada Srbije nema nikakvog razloga, ni pravnog ni moralnog, za ulazak u ma kakav dijalog o trajnom statusu. Neotudjivo pravo Srbije da pre ili kasnije povrati suverenitet nad svojom teritorijom mora da ostane neprikosnoveno. Stoga je od kljucne vaznosti da se sada spreci ma kakav ishitreni cin, da o nekom potpisu na konacnom dokumentu ne govorimo -- a sigurno je da ce neposredno slediti pritisci i obecanja u tom pravcu. Kao sesto, treba odmah obustaviti proces rasprodaje srpske privrede na dosadasnji nacin. Nema sumnje da je za ekonomski oporavak Srbije potrebno sprovoditi privatizaciju i fiskalnu disciplinu, ali raditi to po sablonu spolja garantuje dalji sunovrat argentinskog tipa i srubljivanje zemlje na neokolonijalni oblik trajne podredjenosti spoljnim centrima finansijske moci. Sasvim je tacno da oporavka srpske privrede nece biti bez krupnih injekcija strane likvidnosti i ulaganja stranih partnera, ali ovo sta vlada Srbije sada radi, u sprezi sa netaknutom privrednom mafijom, pod firmom privatizacije -- predstavlja kvazi-zakonsku otimacinu (ukljucujuci konacnu kradju imovine otete u mracnim danima 1944.-1947.) koja tezi da Srbiju pretvori u banana-rupubliku latinoamerickog tipa. Ako se taj proces nastavi, maltene vise nece biti bitno ko je nosilac formalne politicke vlasti jer ce ekonomska moc biti nepovratno prebacena u ruke uskog kruga kriminalne oligarhije. Sto se buducnosti tice, za srpsku naciju u celini apsolutno nema preceg zadatka od demografskog oporavka, od njenog bioloskog samoocuvanja. Statistike su dobro poznate, a pretnja bele kuge katastrofalna je i neumoljiva: cak i u Evropi koja i sama naglo stari, demografsko propadanje Srba predstavlja zaista zastrasujuci primer bez presedana. Nacija koja izgubi sposobnost bioloske samoobnove ne mora vise da brine ni o jednom drugom problemu svog postojanja, jer to postojanje nece biti dugog veka. Sanacija problema jeste moguca, ali iziskuje prethodne politicke promene koje bi stvorile uslove za sprovodjenje odlucnih mera koje su u nacionalnom interesu, a ne u interesu tanatoloski opsednutih grupa za pritisak i nevladinih organizacija koje propagiraju smrt u raznim pakovanjima (tj. abortus, homoseksualizam i razne druge oblike devijantnog ponasanja, razgradnju porodice itd). Potrebna je kriminalizacija nasilnog prekida trudnoce i rigorozno krivicno gonjenje prekrsilaca. Zakonska regulativa treba da pociva na filosofski, bioloski i teoloski jasno utemeljenom stavu da je ljudski zivot apsolutno neprikosnoven od samog trenutka zaceca ploda. Ovo je samo jedan od elemenata strategije nacionalnog samoocuvanja. Ta strategija iziskuje bespostedan obracun sa jednim duboko morbidnim stanjem duha olicenim u svima onima koji ce na ovaj stav ciknuti kao guje ljute. Neraskidivo vezano za bioloski oporavak srpske nacije jeste njen moralni i duhovni oporavak, a pre svega povratak njene istorijske svesti o sebi samoj. Ljubav deteta prema porodici nastaje spontano, ali se ljubav prema zemlji i narodu uci. To je ucenje bilo decenijama ugrozeno brozovskim lazima, ali je opstalo zahvaljujuci transmisiji kroz porodicu. Danas je ta transmisija na udaru. Sistematski udarac na kolektivno secanje Srba, koji se sa predumisljajem sprovodi kroz obrazovni sistem i kroz uvezenu masovnu potkulturu, savrseno je u duhu Orvelove maksime da onaj ko kontrolise proslost, kontrolise buducnost - a da onaj ko kontrolise sadasnjost, kontrolise proslost. Obescasti uzore nacije, pocev sa svetim Savom; osramoti njene heroje, zavrsno sa Hagom; demoralisi obican svet: tehniku su razgradili neomarksisti frankfurtske skole (koji dominiraju beogradskom javnom scenom) kroz svoju kriticku teoriju koja predstavlja moralni ekvivalent vandalizacije grobova srpskih predaka i skrnavljenja njihovih zemnih ostataka. Cilj je nista manje nego unistenje izvornog kolektivnog identiteta, nasilna dekonstrukcija Srba, njihova postmoderna denacifikacija koja nije nista drugo nego desrbizacija. Bitan element strategije otpora, obnove istorijskog secanja i tradicionalne kulture Srba, predstavlja njihova Crkva. Revitalizacija vere nije samo pozeljna po sebi, ona predstavlja i egzistencijalno pitanje prvog reda. Korelacija izmedju verskog osecaja pojedinca i njegove sposobnosti za biolosku samoobnovu dobro je poznata empirijska cinjenica, dok trijumf sekularizma predstavlja pocetak demografskog kraja. Vera je u Srbiji tokom pola veka zatirana direktnom tiranijom komunista u ime dijalektickog materijalizma. Danas njen oporavak sprecavaju Brozovi direktni naslednici u ime multikulturalizma i tolerancije. I jednima i drugima zajednicka je hristofobija kao bitna odrednica njihovog pogleda na svet i zivot. Dehristijanizovani pogled na svet vodi direktno u sumrak Zapada, olicen u desetinama miliona imigranata iz islamskog sveta koji preuzimaju gradska jezgra starih evropskih metropola. Ovo je samo najnovija potvrda cinjenice da u citavoj ljudskoj istoriji nikada nije postojala civilizacija sposobna za zivot i razvoj koja nije pocivala na religijskoj osnovi. Od Mesopotamije, Egipta, Grcke, Rima, do nasih dana, istorija nas uci da civilizacija pociva na veri, dok nacije koje postanu indiferentne prema Tvorcu naglo gube vitalnost i nestaju. U poredjenju sa pitanjima bioloskog opstanka Srba, ocuvanja njihovih kolektivnog secanja, njihove kulturne i duhovne obnove, ocigledno je da izazovi spoljnopoliticke strategije predstavljaju pitanja drugog reda. Ako sudbinska pitanja budu resena, ili barem spoznata kao izazovi cijem resavanju treba pristupiti, sve je ostalo pitanje kreativnosti i tehnike. Spoljna politika nije egzaktna nauka vec je umetnost moguceg na svetskoj sceni. Ta umetnost, doduse, izuskuje visok stepen tehnicke rutine na planu promotivnog komuniciranja, strucne analitike, poznavanja teorije igara itd, ali ona u svojoj srzi zavisi od bitnih kulturoloskih i vrednosnih opredeljenja donosilaca odluka. Stoga pre nego sto srpskim donosiocima odluka damo ma kakve preporuke o deceniji pred nama, potrebno je da i svoj vrednosni sklop otvoreno iznesemo. Polazimo od stava da je rat nametnut Srbima 1991. doveo do srpskog poraza - ne vojnog, vec pre svega politickog i moralnog poraza, olicenog u Slobodanu Milosevicu juce i u srpskoj vlasti danas. Taj poraz svoje korene vuce iz fatalnog prvog decembra 1918, preko samoubilackog 27. marta 1941. i krvavog ishoda gadjanskog rata 1944-45, do Dejtona i Kumanova. Takav ishod, medjutim, nije konacan i nepovratan. Ako i kada dodje do oporavka trenutno rastocenog politickog bica srpske nacije, jedna autenticno nova vlast suocice se sa zadatkom definisanja nacionalnih interesa i sa stvaranjem uslova za izmenu katastrofalnog ishoda Miloseviceve decenije. Uslove treba stvarati iznutra, a pritom motriti na promenu okolnosti spolja, spremno cekati da se steknu politicki, ekonomski, psiholoski i vojni uslovi za novu podelu geopolitickih karata: . kada SAD izgube interes za ocuvanje novog balkanskog poretka stvorenog pod Klintonom, poretka koji nema nikakve veze sa stvarnim strateskim interesima Amerike; . kada Rusija krene putem povratka u krug ozbiljnih sila - sto ce se pre ili kasnije desiti, uprkos demografskim, ekonomskim i moralnim slabostima, neumitnom logikom njene velicine i potencijala; i . kada Zapadna Evropa izgubi svoj sadasnji misionarski apetit za gradjenje hibridnih nacija, olicen u Vestendorpu, Petricu, Asdaunu, Kusneru, Hekerupu, Stajneru i slicnima. Kada se to desi, Srbi treba da budu spremni za reviziju svojih poraza. Sve nepravde koje su podneli bice podvrgnute toj reviziji. Privremene izmene demografske slike pojedinih teritorija, prouzrokovane genocidnim terorom srpskih neprijatelja i intervencijom spoljnih faktora, ne treba smatrati ni trajnim niti na ma koji nacin obavezujucim pri odlucivanju o geografskom obimu obnovljene srpske drzave. Srbi ce morati da taktiziraju opstanka radi, ali dugorocni strateski ciljevi ne bi smeli da budu zamagljeni. Takva taktiziranja ne smeju da se prihvate kao slobodni izbor, jos manje kao moralna norma. Mora da se pravi jasna razlika izmedju pokajanja zbog srpskih greha, kojih je nazalost bilo u proteklom ratu, dakle pokajanja koje je hriscanski, ljudski i civilizacijski dug Srba pre svega pred samima sobom, i poteza iznudjenih pod pritiskom, mimo pravde, razuma i morala, a pod pretnjom sile i prinude. U pozadini svega, ponovimo jos jednom, pociva neizvesno pitanje srpske duhovne i moralne obnove kao preduslova bioloskog oporavka i kulturoloskog opstanka. Ta obnova i taj oporavak predstavljaju bezuslovni preduslov svega ostalog. Zadatak obnove Srpstva trajace decenijama i Srbi treba da svoje delovanje prilagode tom izazovu. Nadahnuti kosovskom zrtvom, verni cestitom Knezu Lazaru, inspirisani Milosem, treba da se zavetuju da se ubuduce svakog Vidovdana sastaju ne samo da slave i oplakuju proslost, vec da poloze racune jedni drugima sta su prethodne godine uradili da bi uopste imali buducnost. Dr. S. Trifkovic Foreign Affairs Editor, CHRONICLES 928 N Main Street, Rockford, IL 61103 voice (815) 964-5054 fax (815) 964-9403 [EMAIL PROTECTED] Serbian News Network - SNN [EMAIL PROTECTED] http://www.antic.org/
