Čeda - naricanje nad sobom
Osuđen od Đinđića da navek bude u fokusu, okružen
makroistorijom, brzinom, “epohalizmom” i epikom, specijalnim zadacima i posebnim
službama, završiće zaboravljen od svih, surovo vraćen na marginu sa koje je
krenuo. Po njemu, ništa neće biti kršteno
Ovaj momak, koji odbija da odraste dok ne
iscrpi ostale mogućnosti, nadživeće sopstvenu biografiju. Kao Čeda, umreće
uskoro. Biće sahranjen nekoliko decenija docnije - kao Jovanović. Tako tipično
za Bambija sa testosteronom. Toliko karakteristično za sudbine jučerašnjih
ikona. Danas, satrven faktima, nekontrolisanom ambicijom i biološkom starošću,
samo još Čeda veruje da je mlad, da ga još vole i da je još nevin!
Vlasnik lične tragedije, moćan po sebi,
razmažen od drugih, jučerašnji princ buntovne ulice, kažnjen poniženjem da na
šalteru parlamentarnih odbora polaže ispit nevinosti, traži sertifikat da stvari
nisu onakve kakve jesu. Da ne poznaje ljude koje zna i da nije bio tamo gde je
viđen. Čeda, nekadašnja raskošna anarhija mogućnosti i talenta, mutirao je
naniže u genetskom lancu. Testament njegovog mentora i status naslednika
siročetu još pružaju samo dronjke od pravnog imuniteta. Način na koji je njegov
mentor streljan, moguća tačka snajperskog nišana na nekom od “udovica” - ne
predstavljaju “skafandere” koji štite od presuda javnosti. Posle Đinđića,
nijedna drama nije politička, nijedna smrt nije
nacionalna.
Čedin igrokaz predstavlja
niz priznanja međusobno povezanih čvrstim ubeđenjem da baš tako izgleda
reformska politika. Dosadnim glasom, kao da i on misli na nešto drugo dok
govori, jezikom klišea, isprekidanim ritmom idealnim za Hag - čeka prevodioca da
njemu samom prevede sopstvene reči, Čeda je optužio samoga sebe. Da li si
poznavao Šiptara? Jesam! Da li si išao u Šilerovu? Jesam! Da li si išao u CZ?
Jesam! Da li su tvoje posete zapisane u zvaničnim knjigama? Nisu! Jesi li vodio
ženu i dete Legiji u zatvor? Jesam! Da li si u zatvoru razgovarao sa Radetom
Markovićem? Jesam! Kad izbije pobuna “crvenih beretki” sedaš li u džip i po
gradu tražiš Legiju? Da! Ko te je ovlastio i gde je ta odluka? Niko! Jesi li se
dopisivao sa Šiptarom? Jesam! Ko te ovlastio da istražuješ otmice? Niko! Da li
je tvoj lični pratilac, inače član ‘beretki’, optužen za učešće u ubistvu
premijera? Jeste! Ko te je poslao da smiruješ čuvare zatvora koji su, kako
kažeš, “uznemireni podelama u DOS-u”? Niko! Zašto baš ti pregovaraš sa
Miloševićem? Javio sam se dobrovoljno! Kako ti, kao šef parlamentarne grupe
blisko sarađuješ sa upravnikom najvećeg zatvora? To zahteva politička situacija,
odgovornost prema državi, građanima i evroatlantskim integracijama! Zaključak
-”E, onda stvarno nisi kriv!”
Baš lepo.
Dirljivo čak. Znajući da je, u normalnim zemljama, samo jedan potvrdan odgovor
na bilo koje od pitanja, dovoljan za razaranje političke karijere, žiranti
Čedine nevinosti bili su ministri policije i pravosuđa. Uz Bebu, Janjuševića i
Vesića, time je povučena jasna linija fronta budućeg sukoba unutar DOS-a i
Demokratske stranke. Čeda, naime, ima više prijatelja izvan stranke; demokrate
nikad nisu oprostile preskakanje stepenica u partijskoj
karijeri.
Vidljiva je tačka posle koje
Čeda, dobrovoljna žrtva jednog političkog metoda, postaje bitan spiritus
radikalizacije političke igre, ljubitelj prečica kroz zakone, čekić ekstremne
politike, razarač institucija, i osoba koja, bez napora, oličava dva nespojiva
sveta. Javnu i tajnu Srbiju, lice i naličje, međusobno užljebljenih u nemoguću
kombinaciju zakona i zločina, žrtve i zlikovaca, pravde i korupcije, viših
ciljeva i novca, privatne politike i njenog javnog opravdavanja. Tako je pređen
Rubikon. Za dečaka, nema više povratka. Na svom kraju, ni izdaleka nije onako
dobar kao na svom početku. Zato što nije smeo, ili što nije hteo. To zna
đavo.
Nosilac pokojnikovog prokletstva, “milo dijete” drugačije Srbije - ostao je
pastorak prošlosti, talac bivših istrebljivača, označena žrtva obrednih,
vaspitnih ili osvetničkih rituala. Osuđen od Đinđića da navek bude u fokusu,
okružen makroistorijom, brzinom, “epohalizmom” i epikom, specijalnim zadacima i
posebnim službama, završiće zaboravljen od svih, surovo vraćen na marginu sa
koje je krenuo. Po njemu, ništa neće biti kršteno. Dorijan Grej, popunjeno.
Krcun, iscrpljeno. Narcis, viđeno. Brut, konzumirano. Majkl Džekson,
neadekvatno. Petar Pan, prevaziđeno.
Ovaj Hari Poter srpske politike, izabrao je trojicu predatora za svoje idole. U
politici, Đinđića. U životu, Legiju. U biznisu, Dragoljuba iz Surčina.
Zajedničko ovoj trojici jeste pripadnost žanru antihirurga. Najpre operišu,
potom daju anesteziju. Svejedno, Čeda je voleo njihove vrline koliko se divio
njihovim manama. Prvoj dvojici bio je drag. Uslovno. Samo je Dragoljub iskreno
voleo Čedu, timario ga i servisirao kao skupoceno trkačko grlo. Kad je pokojnik
stavio Čedu na “led”, Surčinac je očitao javnu lekciju Đinđiću. Jedino onaj u
kovčegu i nosilac kovčega znaju - zašto je jedan sve mogao da kaže a drugi
toliko da otrpi. Onda je, tako pričaju, jedan Čedin idol ubio drugog Čedinog
idola. Dečak je plakao kao da oplakuje i sebe. Zato loše govori; još može da
plače!
Nepripremljen za život bez
mentora, sa prošlošću koja za njega nikad neće prestati, okružen neprijateljima,
zatrpan pristiglim računima, usred flerta sa snajperom, zbunjen što je za Srbe i
medije od “Čede” postao “Jovanović”, zaplašen što jedna politika menja kožu
tražeći njegovu, nesrećan što parole ne prave potomstvo, suviše slab za
dinastičku borbu koja sledi, previše “vruć” za strance i potencijalne saveznike
- kraj njegove karijere, a ne smrt Đinđića, označiće pravi trenutak
sunovraćivanja politike kojoj je Čeda bio žrtva, ne dočekavši titulu kontrolora.
Tragedija dečaka jeste što će se izmiriti sa Srbima kad njemu to neće značiti
ništa. Politički mrtvaci nemaju sećanja. Srbima će tada biti svejedno da li ga
je u propast odvukla ambicija, ideologija, častohleplje ili samo želja
novobeogradskog dobrog dečaka da za sve što čini dobije priznanje idola u čije
ime je sve to radio. Za života, nije ga
sačekao!
ALEKSANDAR TIJANIĆ
