P R O T E S T
Licemerje bogate Evrope
Zašto se toliko brinu o nama u Evropi
U poslednje vreme, "Glas" je posvetio značajnu pažnju inicijativi
SAD, upućenu brojnim Vladama, pa i našoj, u vezi MKS-a. Rekao bih s pravom. Tako
smo doznali da postoje ozbiljne dileme u strukturama vlasti, koja bi najradije
da ovaj vruć krompir prebaci u tuđe ruke.
A, da li uopšte postoji mesta za
dilemu?
Intervju sa dr Srđom Trifunovićem je primer odgovornog promišljanja i kazivanja jednog srpskog intelektualca. Ne milujući administraciju SAD, ne štedeći je u mnogim njenim aspektima, on ubedljivo pokazuje i dokazuje zašto se treba i mora potpisati takav sporazum.
Loša procena
Ako već mogu zamisliti čitaoce koji govore o "silovanju" Amerike sa aspekta moralne dileme, ima li prava politika da bude išta drugo nego pragmatična i primerena vremenu življenja i delovanja? Zar taj postupak SAD nije tek nastavak kontinuiteta politike najveće sile ovog vremena? Zašto bi se on mogao podvesti pod nešto epohalno novo i moralno neodgovorno, a što mnogi podvode pod ucenu ili ultimatum?
Stavljati stav Saveta Evrope kao protivtežu ovoj američkoj inicijativi je po meni loša procena naše diplomatije. Zar Evropa nije uvek prednjačila u slepom provođenju američkih zahteva, čak i onda kada su oni sa sobom nosili razaranja, ljudske i materijalne žrtve? Nismo li tu ljubav Evrope iskusili toliko puta do sada? Zar vodeće evropske države nisu prednjačile u razbijanju Druge Jugoslavije?
Kao maćeha
Novinarka "Glasa" Ljiljana Staletović napisa pre nekoliko dana kako treba biti mudar i doneti odluku koja neće uvrediti ni jednu stranu. "Ne lipši magarče do zelene trave". Koga bismo mi zapravo uvredili priznajući faktičko stanje? Zar mi nismo autonomni i nezavisni u svojim odlukama? Zar se Evropa prema nama ne odnosi kao maćeha? Bilo bi dobro da se prisetimo reči brojnih srpskih duhovnika, državnika, intelektualaca, koji su što šta rekli o toj civilizovanoj i demokratskoj Evropi sa aspekta srpskih postradanja.
Uzmimo samo poslednji skandal sa hapšenjem, ili šta već, Hašima Tačija u Budimpešti, za čije su oslobađanje intervenisali Nemac Štajner i francuska diplomatija. Siguran sam i još po neko. Onaj koji je nama solio izgleda da je i tu dodao po koje zrnce svog uticaja. Zašto bi se Evropa uopšte brinula da li će naša država potpisati sporazum sa Amerikom, ako ona niti je poštovala, niti poštuje i jedan pravni sistem koji ona sama proceni da joj nije u interesu?
Potpisivanjem ovog sporazuma kupujemo kartu za ravnopravne odnose sa najjačom silom sveta. Bilo bi pametnije da ministar spoljnih poslova potpiše takav akt, no što odugovlačenjem misli da čini kakav epohalan diplomatski korak od nacionalnog interesa. Bilo bi dobro da za promenu i mi jednom budemo racionalni ne trošeći energiju tamo gde je besmisleno da se troši. Jer mi jesmo u Evropi, a bićemo respektabilni onda kada počnemo manje da "pišamo uz vetar" a više da radimo. I ko je uostalom dao ekskluzivno pravo bogatoj Evropi da samo ona može da sklapa sporazume sa Amerikom?
