DEMOKRATIJA I KVAZIELITA
Nametanje sopstvene
volje
Pripadnici politicke kvazielite svoju poziciju
svataju na tradicionalan nacin kao nametanje sopstvene volje i slamanje otpora
toj volji. Ponasaju se kao srednjovekovni vladari
Pise Vladimir Vuletic *
U inflaciji optuzbi ciji su akteri pripadnici
politicke kvazielite koje vise nema smisla ni pominjati, po svojoj sadrzini, ali
pre svega po formi i efektu, izdvojila se jedna. Rec je o prekoru DJelica svojim
koalicionim partnerima i kolegama iz vlade. Konkretan razlog, konkretna imena,
konkretan predlog. Bez zle krvi, bez politicke pozadine, bez insinuacija, bez
zelje za rasplamsavanjem tenzije. Bez pozivanja sumnjivih svedoka, bez
zagonetnih osmeha, bez poluistina, bez zastite politickih istomisljenika. Dakle,
bez velikih reci, kratko i efikasno ministar je postigao konkretan cilj.
Medjutim, mnogo vrednija od iznosa kredita koji je bio povod dogadjaju, jeste
lekcija koju je ministar odrzao samozadovoljnim drzavnim sluzbenicima na
razlicitim nivoima.
Naime, analizirajuci zakljucke tek zavrsenog samita
u Solunu postaje jasno da su zahtevi koje EU postavlja pred ovu zemlju pre svega
vezani za ponasanje i aktivnost politicke elite. Uspostavljanje stabilnosti
demokratskih institucija, funkcionisanje pravne drzave, postovanje ljudskih i
manjinskih prava, ispunjavanje medjunarodno preuzetih obaveza vezani su za opis
posla drzavnih sluzbenika. Trazenje alibija za sporost u sprovodjenju ovih
reformi u nasledjenim teskocama, niskom stepenu narodne kulture i gradjanskog
vaspitanja, smicalicama politickih protivnika, zlonamernosti medija itd., nakon
konkretnih zahteva iz Soluna postaje bespredmetno.
Podrska gradjana “evropskom kursu” nije sporna.
Nije sporna ni dobrodoslica koju pruza EU. Reklo bi se da nije sporna ni zelja i
javno proklamovano opredeljenje pripadnika politicke kvazielite da ovu zemlju
uvedu u EU.
Sporna je, medjutim, njihova sposobnost da to
ucine, a, pre svega, sporno je razumevanje cilja koji treba postici. Naime, ono
sto Evropa trazi jeste stvaranje uslova za demokratsko funkcionisanje drustva.
Drugim recima, to znaci stvaranje okvira i uslova u kojima pojedinci,
organizacije i interesne grupe mogu na legalan i nesmetan nacin realizovati
svoje teznje i interese. Dakle, polazna pretpostavka jeste da svako zna sta je
za njega dobro, a drzava i njeni sluzbenici su tu da omoguce nesmetanu
realizaciju pojedinacnih i grupnih ciljeva. Vecina gradjana, za razliku od
znatnog dela politicke kvazielite, to razume.
Umesto toga, pripadnici politicke kvazielite svoju
poziciju svataju na tradicionalan nacin kao nametanje sopstvene volje i slamanje
otpora toj volji. Drugim recima, ponasaju se kao srednjovekovni vladari kojima
je prvenstveni interes da realizuju sopstvene ideje o opstem dobru i u cilju
opsteg dobra. U tom pogledu ucinjen je mali pomak u odnosu na period
jednopartijske vladavine. Razlika se sastoji jedino u tome sto umesto jednog
centra moci trenutno postoji vise centara koji se bore za dominaciju. Za sve je,
medjutim, zajednicka teznja da vladaju, da projektuju dogadjaje i procese umesto
da ih kanalisu i obezbede uslove za njihov nesmetan tok. Svima njima je
zajednicko nesvatanje karaktera modernog drustva koje je visedimenzionalno i
segmentirano, odnosno slozeno i umrezeno u meri koja ne dozvoljava rigidne
intervencije politickog voluntarizma bez katastrofalnih posledica po stabilnost
sistema.
Demokratiju pripadnici ovdasnje politicke
kvazielite svataju kao nadmetanje vise grupacija za potpunu kontrolu nad
drustvom. Iz takvog svatanja proizilazi ne samo bespostedna medjusobna borba od
koje najmanje koristi ima drustvo, vec i citav niz pojava koje remete normalno
funkcionisanje drustvenog sistema. Postavljanje nesposobnih, ali partiji odanih
ljudi na funkcionalno vazne pozicije. Dominacija aparatcika nad ekspertima,
zataskavanje propusta “svojih” ljudi i nelojalna politicka konkurencija,
prednost partijskog i licnog nad drzavnim interesom, afirmacija stranacke
solidarnosti i izgradnja kulta lidera, neodgovornost i neizvrsavanje obaveza,
kao i citav niz drugih pojava koje su i neki od sadasnjih drzavnih sluzbenika
uocili u praksi komunista i socijalista.
Gest ministra DJelica s pocetka price predstavlja
zbog toga presedan koji ce, nadamo se, slediti svi oni kojima je prikljucenje EU
i ne samo za javnost proklamovani cilj vec i stvarna zelja. Reci popu pop, a
bobu bob i pri tom nikoga ne uvrediti, a istovremeno obezbediti da stvari
funkcionisu znacajan je korak ka normalnom demokratskom funkcionisanju drustva
kakvo Evropa ocekuje.
No, da ovo nece ici tako lako svedoci, na primer,
reakcija gradjanina Batica. U citavom dogadjaju, jedino je valjda on primetio da
je to atak na njegov gradjeni kult i da se time potkopava njegov pripisani
autoritet. S tim u vezi nasao je nas gradjanin za sodno, a da to niko nije
ocekivao, da primeti kako se DJelic ponasa kao razredni staresina ili vec tako
nesto. Primedba bez smisla i rezona, ali sa jasnom porukom za sve one koji misle
u autoritarnim i tradicionalnim kategorijama.
Izmedju niza drugih, ovaj naizgled beznacajan
primer svedoci o dubokoj vododelnici koja postoji, ne toliko u srpskom drustvu
koliko u srpskoj politickoj eliti. Ta podela nije partijska, ona nije cak ni
generacijska. Ona je prvenstveno podela na one koji razumeju i osecaju duh
moderne epohe i politike i one koji su, ma sta o njemu mislili, jos u Titovim
cizmama.
To je ponovo aktuelizovana podela na demokrate i
autokrate. Od toga koja ce od ovih kategorija politicara preovladati na kljucnim
funkcijama, a ne od toga iz koje su stranke, zavisi da li ce Srbija uci u Evropu
2007. ili 2077. godine.
*
Profesor Filozofskog fakulteta
POLITIKA
