Ružica: Max Factor
Ružica danas predstavlja i ono što jeste sama i ono što su njen život i njegova smrt od nje načinili. A sve nas zajedno, prijatelje i protivnike, optužila je - rekavši ni reč. Niti bliskima: “Zašto ga niste sačuvali?”. Niti daljima: “Zašto ste ga ubili?”
Čeda i Beba, prepadnuti jer više nisu
neophodni, hoće da Ružica bude ono što nije, da njih dvojica postanu ono što bez
nje ne mogu. Ako, na njihov predlog, ona postane predsednik Demokratske stranke,
tek tada je - računa tandem - njima obezbeđena sigurnost, imunitet, opstanak u
Srbiji i moćna pozicija levo, desno i iza
trona?!
Beba, dugogodišnji majordom kuće
Đinđić i Čeda, još kao student usvojen od mentorskog para na stan i hranu, mudro
zaključuju da su bez šansi u dinastičkoj borbi unutar stranke. Ne mogu da dobiju
to što žele, mada su bili “kućni ljubimci”. Zato očajnički traže način da
blokiraju izbor nižih po činu, običnih “partijskih drugova” Živkovića ili
Tadića. Pravilno razmišljaju. To može samo Ružica. Ako prihvati. Te ako stranka
takav rasplet vidi kao dug onome koji još nije mit, tek što je legenda, ali je
još predsednik.
Naime, Ružica danas
predstavlja i ono što jeste sama i ono što su njen život i njegova smrt od nje
načinili. Osuđena da bude najveća žrtva sudara Srbije sa svojim naličjem, nikog
nije izuzela od belega njezine hrabrosti u vremenima toliko neosetljivim na bol,
na radost ili na tugu. Svakoga je, tih dana, gledajući demone pravo u iscereno
lice, uspravila i opomenula - šta radimo samima sebi i šta smo uradili njoj. A
sve nas zajedno, prijatelje i protivnike, optužila je - rekavši ni reč. Niti
bliskima: “Zašto ga niste sačuvali?”. Niti daljima: “Zašto ste ga
ubili?”.
Koliko je njegova smrt samo na
tren uozbiljila stvari i kako je nedostojno plitak bio zvaničan odgovor na nju?
Ona je ostala bez odgovora - koliko krivice ide na račun onih koji najglasnije
plaču, najdublje saginju glavu ili se, na grobu, najsvečanije zaklinju? Kad će
moći da je pogledaju u oči svi koji danas rade kao da im je on korisniji mrtav
nego živ? Stvoreni za sitna nedela, sad mogu da naprave i krupne svinjarije.
Zato ne duguje nikome ništa. Ni Srbiji, ni demokratama, ni prijateljima. Samo
je, na svoju nesreću, pozajmila lice jednoj noći ovog mračnog dana. Tako je
ušla, zajedno sa Jocom i Lukom, u neobrisivi deo kolektivne memorije nacije koja
ne voli da pamti, ne poznaje stid i odriče se dugova. Zbog toga, u zemlji koja
ne priznaje veličine za života, niti ima milosti posle smrti, ulazak u ovakvu
politiku za nju predstavlja svirepi povratak na mesto zločina. Sve rane su
ostale, samo nema krvi!
Tačno je, ona
može da sačuva Čedu i Bebu. Tačno je, može da spreči dinastički rat ili cepanje
demokrata. Može da bude spomenik. Ili simbol. Kustos ili sudija. Indira Gandi
ili Džeki Kenedi. Naslednica ili udovica. Pokriće ili garant. Antologija ili
spomenar. Prevodilac sa jezika mrtvih ili živi putokaz. Demokratska ili
svenacionalna. Šta je propalo sa njim, a šta se dobija sa njom? On je mogao da
bude onakav, jer je ona bila ovakva. On je trošio ljude u celini, a poznavao je
samo po koji njihov detalj. Ona je bila osmeh, on je bio grimasa. Ona je bila
prijatelj, kad je on bio grub. Kad je bio osion, ona je ublažavala. On je bio
ambicija, ona je bila porodica. On je bio sujeta, ona na njegovoj strani. Ali ne
uvek saglasna. On je bio gazda stranke i države, pa sve ostalo; ona, ostalo, pa
prva dama. Nije se mešala, ali jeste bila sagovornik. Nije imala favorite, ali
je prepoznavala ko je njemu bitan. Ona ima harizmu, on se trudio da takav bude.
Njemu je Dedinje taman, za nju je tamo klaustrofobično. Ona je sakupljala
prijatelje, on je akumulirao protivnike. On je držao sopstveni život u svojim
rukama, ona samo njega.
Šta sad? Nosioci
kovčega interesno su mutirali na dve ekipe. Sa jedne strane, uz nijanse,
Pampers, Džokej, Multijajačni i Lilihip; sa druge, uz nijanse, Roštiljdžija i
Maršal. Tim koji ovlada Demokratskom - kontrolisaće DOS, ko je upravnik
Koalicije - taj kormilari državom, ko vlada državom - odlučuje kako se
raspodeljuje, već pominjanih, 20 milijardi evra svake godine. Eto, ako smo našli
motiv, pređimo na
zločin.
Svi njegovi ljudi samo su ono što im je on pozajmio. Ništa više. Kao političari,
tek treba da se rode. Bez njega, biće tu i spontanih abortusa, sijamskih
blizanaca, mongoloida, vukodlaka, običnih kretena, hibridnih idiota i skotova.
Ružica, sa sadašnje ekvidistance prema dva najjača centra moći demokrata, može
da bira: da podrži “kućnu” opciju; da stane iza većinske “stranačke” grupe; da
se ne meša ili da prihvati predlog, kad do njega dođe, da preuzme nasleđe.
Podrška bilo kome, međutim, podrazumeva i potpisivanje određene politike. Jedne,
koja pod reformskim barjacima deformiše zakone, uvrće pravdu, razara
institucije, proizvodi spektakularnu razliku između bogatstva i bede, širi
korupciju i paktira s kriminalom. Ili druge, koja stidljivo nagoveštava želju da
DS vrati svojim korenima.
Prihvatanje
kandidature znači ulazak u profesiju koja je ubila njega. Praktično, njeno
druženje s “ubicama”. Dvojica, koji donesu takav predlog, imaju nameru da budu
trijumvirat - ali bez nje! Oni ne vide Ružicu kao mogući maksimalni faktor;
potrebna im je samo kao Max Factor. To je dokaz da o njoj ne znaju ništa. Još
gore, previđaju kako je sistem, kojem su oni apostoli, od nje već naplatio
najveći mogući dug, koji nije napravila. To je Ružicu promenilo i prema njima i
prema nama. Ono što su za nas reči, za nju je tragedija. Ono što je za njih
početak, za nju je kraj. Naša svakodnevica, za nju je svirepa drama. Niko nikad
neće imati pitanja za njene odgovore. Pa koji je onda među nama dovoljno dobar
ili toliko nevin da se mirno ogleda u njenim i dečijim suzama? Čija je politika
zavredela takvu garanciju?
Ružica može
da bira konsultujući svoje nade ili svoje strahove. Jedno već radi; ovde je i
postoji! Jedne da opominje, druge da optužuje. Da skupa osete snagu njenog
ćutanja i težinu njenog pogleda. Da niko ne zaboravi šta smo, činjenjem ili
nečinjenjem, napravili njenom životu. Ona je zasluživala da ima njega, a da nema
nas. Neporecivo kasno za pogodbu, neizrecivo rano za
utehu.
ALEKSANDAR TIJANIĆ
