|
Datum: 14. juli 2003. g.
Upozorenje:Ukoliko
ste ovu poruku dobili greškom ili više ne želite da dobijate nove informacije i
tekstove sa ARTEL GEOPOLITIKA pritisnite [EMAIL PROTECTED] i u rubrici
"subject" napišite "unsubscribe".
Vladislav Jovanovic: Kako ne
izgubiti Kosovo i Metohiju
BEOGRADSKI FORUM ZA SVET
RAVNOPRAVNIH Naspram Albanaca, koji su potpuno homogenizovani u zahtevu da KiM bude nezavisna država, i njihovih zapadnih sponzora, pre svega SAD koje nezavisnost te Pokrajine javno ne podržavaju, ali sve cine da razvoj ide u tom pravcu, zvanicna vlast Srbije i njena politicka elita ne samo da homogeno ne stoje iza stava o suverenitetu Srbije nad KiM, nego na sudbinu KiM gledaju sa neverovatnom ležernošcu ili cak zauzimaju stavove koji su ispod stava o suverenitetu Srbije nad tom Pokrajinom. Zbog toga se moglo desiti da naša zvanicna vlast bude kooperativna sa medjunarodnom zajednicom, tj. UNMIK-om daleko iznad zahteva koje postavlja rezolucija SB 1244 (naterivanje kosmetskih Srba da glasaju na lokalnim i pokrajinskim izborima, iako se osnovni uslovi za to nisu bili stekli), dok Albanci na KiM sabotiraju saradnju sa UNMIK-om cak i u okvirima spomenute rezolucije, što najrecitije pokazuje katastrofalno nizak nivo stanja ljudskih prava i osnovnih sloboda tamošnjih Srba i drugih nealbanaca. Takvo stanje je posledica nedefinisanosti jasnog cilja i strategije zvanicne politike prema KiM i nedopustive politicke i druge zavisnosti Srbije od onih stranih cinilaca koji otvoreno ili jedva prikriveno simpatišu i podržavaju albanske separatisticke ciljeve. S obzirom na odmakao proces podržavljenja južne pokrajine Srbije i sve alarmantnije približavanje rešavanja njenog konacnog statusa, vreme je za povlacenje zvona na uzbunu, kako bi se sprecilo nastupanje nepopravljive štete po naše nacionalne i državne interese. Opasnost nije sadržana samo u rezoluciji SB 1244, u kojoj se
isticanje suvereniteta SRJ na KiM svesno i ciljno potkopava pozivanjem na pravno
nepostojece sporazume iz Rambujea (jer ih je potpisala samo albanska
separatisticka strana sa svojim zapadnim mentorima) i naglašavanjem uloge
medjunarodne zajednice u utvrdjivanju konacnog statusa KiM, nego i u
primamljivim politickim ponudama i materijalnim mamcima koji se cine Srbiji u
cilju njenog pridobijanja za odricanje od južne srpske pokrajine u zamenu za
lakše i brže prikljucenje Evropskoj uniji i NATO. Jedna relativno samostalna i nacionalno odgovorna vlast znala bi da se odupre takvim iskušenjima i pritiscima, ali kako se to ne može reci za sadašnju zvanicnu vlast, onda se lako možemo naci pred prvim neslavnim primerom da se jedna evropska država odrice znacajnog dela svoje istorijske i nacionalne teritorije da bi udovoljila stranim ocekivanjima i ucenjivanjima. Odluku o izdvajanju KiM iz Srbije SAD su donele mnogo ranije, još pre agresije NATO na SRJ, i sada se samo ceka da u Srbiji sazre svest o njenom prihvatanju i da se oblikuje politicki i pravni okvir koji to treba da olakša i omoguci. Labava asocijacija države Srbije i države Crne Gore skrojena je od strane EU (u saradnji sa SAD) upravo po meri takvog rešenja za KiM (a perspektivno, možda, i za Vojvodinu). Glavni cilj SAD i EU u tekucem periodu je da se obecanje ranije dato Albancima o izdvajanju KiM iz Srbije izvede tako što ce se veštim politickim manevrom izbeci formalno kršenje principa o daljem nemenjanju granica na Balkanu i zadovoljiti zahtev kosovskih Albanaca za osamostaljivanjem od Srbije. Sva strategija SAD i EU u ovom trenutku usmerena je na ubrzano opremanje KiM potrebnim državnim atributima i na pripremanje Srbije, njene javnosti i vlade, da odustane od svog legitimnog i medjunarodno priznatog prava na KiM i to pokrije smokvinim listom prikljucenja države Kosovo sadašnjoj državnoj zajednici Srbije i Crne Gore. Polazi se od toga da Srbija nece moci odmah da se saglasi sa nezavisnošcu KiM, ali da bi to, uz odgovarajucu kompenzaciju (brži ulazak u evroatlantske strukture i masovnije investicije) mogla da ucini ako bi do "oslobadjanja" od KiM došlo na dvostepeni nacin. Na takvu strategiju utice i prihvacena ocena da bi nezavisnost KiM destabilizovala dejtonsku BiH i krhku Makedoniju, a možda i neke druge evropske zemlje, s obzirom na skoro izvesan domino efekat takvog presedana. Prethodnica te strategije je naglašena proalbanska aktivnost
raznih americkih i evropskih nevladinih organizacija, analitickih centara i
lobistickih grupa u Kongresu i van njega (u ciju politicku povezanost sa vladom
SAD ne treba sumnjati) koji otvoreno zagovaraju nezavisnost Kosova, odnosno samoopredeljenje Albanaca u toj pokrajini. Vlada SAD zvanicno ne stoji iza formule o nezavisnosti, vec je u ovoj fazi naklonjenija statusu Kosovo Republika, koje bi se pridružilo državnoj zajednici Srbije i Crne Gore na zajednickom putu ka integrisanju u EU i NATO. Medjutim, SAD se ne bi protivile nezavisnosti kao rešenju za KiM ako bi Srbija na to pristala. Pristanak Srbije na amputaciju KiM lišio bi SAD i EU problema u BiH, Makedoniji i drugde, jer više ne bi bilo reci o nagradjivanju separatizma, vec o sporazumnom odvajanju KiM od Srbije. U tome leži kljuc strategije SAD i EU u pitanju KiM. Srpsku javnost i zvanicnu vlast treba ubediti da je u najboljem interesu same Srbije da se što pre oslobodi tereta KiM, kako bi lakše i brže ušla u evroatlantske organizacije. Pri tome se prelazi preko cinjenice da se u Evropi i na Balkanu jedino od Srbije traži da ucini znatnu teritorijalnu žrtvu da bi stekla licencu za integrisanje sa Zapadom. Iz toga proizlazi da se samo Srbiji ne garantuje teritorijalna celokupnost u okviru avnojevskih granica, na bazi kojih je izvršeno priznanje bivših jugoslovenskih republika kao novih država. Jaci dokaz o neravnopravnom tretmanu Srbije u odnosu na susedne i druge zemlje Istocne Evrope nije potreban. Srbija se takvim proalbanskim ciljevima i strategiji SAD i EU u pitanju KiM mora odlucno suprotstaviti sledecim argumentima: 1. Da se ni po koju cenu ne odrice KiM, jer je to najjaca i najveca karta koju ima u rukama. Sve što bi se od sada pa nadalje cinilo sa KiM bez izricite saglasnosti Srbije bilo bi nezakonito i "grbo", tj. predstavljalo bi najobicniju nasilnu otimacinu. Sve dok cvrsto drži tapiju na tu istorijsku pokrajinu, Srbija zadržava pravo na njen povracaj kad tad u buducnosti. Ako bi se, pod pritiscima ili pod dejstvom raznih podmicivanja, odrekla svoje tapije, izgubila bi KiM zauvek, jer više ne bi imala pravni osnov da ga potražuje. 2. Da cvrsto i nepokolebljivo insistira na rezoluciji SB 1244, a narocito na clanu koji naglašava suverenitet SRJ (ciji je Srbija, kada je rec o Kosovu, prihvaceni naslednik). Treba da brani stav da suverenitet države ima prednost nad separatistickom voljom nacionalne manjine koja u njoj živi. Univerzalna deklaradija o ljudskim pravima, Finalni akt iz Helsinkija, kao i svi dokumenti KEBS odnosno OEBS koji se odnose na prava pripadnika nacionalnih manjina, ne priznaju nacionalnim manjinama pravo na secesiju. Sve dok bude odlucna i dosledna u odbrani svog suvereniteta nad KiM, Srbija može racunati na podršku Rusije i Kine u SB koje, zbog sopstvenih vitalnih interesa (Cecenija, Tibet, Tajvan, Sinkjang), nece popuštati pred zahtevima SAD i NATO za razbijanjem teritorijalne celokupnosti Srbije. Posle pada komunizma nijednoj nacionalnoj manjini u evropskim zemljama, bez obzira na njenu brojnost ili kompaktnost, nije dozvoljeno teritorijalno izdvajanje od države u kojoj živi. Nepromenjivost republickih granica uzdignuta je na nivo principa i aksioma u rešavanju jugoslovenske krize, pa tako Republici Srpskoj Krajini, Republici Srpskoj i Albancima u Makedoniji nije bilo dopušteno da razbiju teritorijalnu celokupnost Hrvatske, BiH i Makedonije. 3. Da se, u argumentovanju rezolucije SB 1244, pozove na Finalni akt KEBS iz Helsinkija, koji garantuje nepromenjivost spoljnih granica država clanica, osim u slucaju njihovog pristanka, kao i na Medjunarodnu konferenciju o SFRJ u Hagu koja je, usvajajuci nalaze Badinterove Arbitražne komisije, priznala sve bivše republike SFRJ u njihovim avnojevskim granicama. 4. Da se pozove na glasanje o prijemu SRJ u clanstvo OUN, kojim je Generalna skupština ratifikovala stav Badinterove Arbitražne komisije o suverenitetu Srbije nad KiM, buduci da se ta pokrajina nalazi u njenim avnojevskim granicama. 5. Da se, u svrhu ucvršcivanja svoje tapije na
KiM, pozove na Londonski ugovor iz 1913, kojim je vracanje KiM pod suverenitet
Srbije medjunarodno priznato, kao i na Versajski ugovor o miru iz 6. Da novi ustav Srbije, pored odredbe o neotudjivosti njene teritorije, sadrži posebnu odredbu o zabrani odricanja od KiM i da se ta odredba notifikuje i naglasi svim ciniocima koji u sadašnjem internacionalizovanom pitanju KiM imaju neku ulogu, a posebno OUN (SB i GS), Savet Evrope, OEBS, EU, NATO i stalnim clanovima SB. 7. Da kategoricki naglasi da je njen ulazak u Savet Evrope, Evropsku uniju, Svetsku trgovinsku organizaciju ili Partnerstvo za mir NATO, jedino moguc u avnojevskim granicama Srbije i Crne Gore, što im garantuju odluke Badinterove Arbitražne komisije, na bazi kojih je SRJ bila ponovo primljena u OUN i OEBS. 8. Da u bilateralnim politickim kontaktima sa SAD, zemljama EU i NATO, kao i u sedištima EU i NATO, insistira na njihovom javnom potvrdjivanju da državnu zajednicu Srbije i Crne Gore vide i prihvataju u njenim integralnim avnojevskim granicama i da to imaju u vidu kada s nama vode ili ce voditi razgovore u vezi sa planiranim ulaskom Srbije i Crne Gore u te organizacije. Time se za našu zajednicku državu ne traži ništa više od onoga što druge bivše jugoslovenske republike i istocnoevropske zemlje vec imaju, naime, garantovan teritorijalni integritet i spoljne granice, ravnopravni tretman i neokrnjeno nacionalno i državno dostojanstvo. 9. Da se povodom privatizacije imovine Srbije nad KiM, razmotri mogucnost traženja od Stalnog medjunarodnog suda pravde u Hagu savetodavnog mišljenja o tome da li je i koliko ona u skladu sa rezolucijom SB 1244. i medjunarodnim javnim i privatnim pravom. Paralelno sa ovim principijelnim stavovima, Srbija treba da što
pre izadje sa vlastitim projektom konacnog statusa KiM. Pritom je neophodno da
podvuce da se o suverenitetu Srbije nad KiM ne može razgovarati, a da sve ostalo
može biti predmet razgovora i dogovora. Suverenitet i demokratija
nisu put od utopije o nezavisnosti KiM do suocavanja sa evropskom realnošcu koja ne dopušta nasilnu promenu granica, Pokrajina KiM bi mogla postati autonomna republika u okviru Srbije, s tim što bi srpska zajednica dobila teritorijalnu i kulturnu autonomiju u okviru takvog entiteta. Posle ulaska državne zajednice u EU, što bi trebalo da se dogodi u nedalekoj buducnosti, psihološka stešnjenost sugerisanog konacnog statusa KiM manje bi se osecala, pošto bi svi postali clanovi široke evropske porodice, u kojoj nacionalne i državne granice nemaju više onaj znacaj koji su dotle imale. Da bi ovako zamišljen projekat konacnog statusa KiM bio ozbiljno primljen u medjunarodnoj zajednici, neophodno je da Srbija cvrsto i dosledno ostane pri stavu o svom suverenitetu nad KiM. Svoje tapije na tu Pokrajinu ne sme nipošto da se odrice niti da je u celini ili u delovima prenosi na druge. Sve dok tako postupa, ne postoji stvarna opasnost da Pokrajina KiM postane nezavisna. Zapadni sponzori albanskog separatizma nece smeti da podrže nezavisnost Kosova bez saglasnosti Srbije. Kada bi to ucinili, stavili bi se van pozitivnog medjunarodnog prava i rizikovali da se takav nasilni presedan okrene protiv njih. Nažalost, sadašnja vlast Srbije i Državne zajednice, u žurbi koju pokazuje za što brži ulazak Srbije i Crne Gore u evroatlantske strukture, ne uvidja dovoljno znacaj i potrebu beskompromisnog insistiranja na suverenitetu nad KiM, cime ostavlja opasan utisak da Srbiji i Državnoj zajednici i nije apsolutno stalo do KiM i da bi one mogle da prihvate i neko rešenje koje bi bilo ispod suvereniteta. U javnim izjavama nekih predstavnika zvanicne vlasti izražava se sumnja u konacnost sadašnjih granica Srbije ili se dopušta mogucnost podele KiM, pa cak i napuštanje cele Pokrajine ako bi ona ostala bez srpskog stanovništva. Realna je bojazan da sadašnja vlast, zbog spomenute zainteresovanosti za što brži ulazak državne zajednice u EU i NATO, ne pocne da gleda na KiM kao na prepreku za taj ulazak i teret kojeg se što pre treba oslobadjati. Neki napisi u medijima, ciji autori pripadaju vladajucoj politickoj eliti, vec otvoreno zagovaraju takvo odricanje. Takvo odstupanje od nacionalnih i državnih prava Srbije i poigravanje sa sudbinom njene istorijske južne Pokrajine, nanosi Srbiji neprocenjivu štetu uoci otvaranja razgovora sa kosmetskim Albancima. Ona jacaju njihove apetite i olakšavaju pritisak medjunarodne zajednice da Srbija izadje u susret maksimalistickim zahtevima albanskih separatista. Utoliko je neophodnija hitna izrada projekta Srbije o konacnom statusu KiM i njegovog promišljenog i argumentovanog objašnjavanja i promovisanja u medjunarodnoj zajednici, a posebno kod faktora koji su najviše involvirani na KiM i Balkanu. ARTEL GEOPOLITIKA je
privatan, nezavisan i nelukrativan web site koji se izdražava od volonterskog
rada nekolicine entuzijasta.
Ukoliko vam se informacije koje ARTEL
GEOPOLITIKA objavljuje dopadaju bili bismo zahvalni da nas
podržite bilo kojom finansijskim doprinosom ili kroz
reklamiranje na našem web site-u. Vaša
pomoć biće upotrebljena za još kvalitetnije selektiranje informacija,
njihovo brže postavljanje na site i, što smatramo možda i
najvažnijim, prevodjenje najkvalitetnijih tekstova i na druge
jezike.
Za dinarske uplate: Rade Drobac- Postanska stedionica-, žiro račun br. 908-20001-18-8888-47712653 Za devizne uplate: Rade Drobac- Nacionalna [tedionica- Devizni ra~un br.: 00-305-0002922.2 |
<<_IMVTemp_Show_Geopolitika-logo1.jpg>>
<<_IMVTemp_Show_ARTELlogo2.gif>>
