Postoji li Demokratska stranka?
Ukoliko najuticajnija srpska stranka nema snage da izabere svog prvog čoveka, odakle joj pravo da vodi Srbiju? Kakva je to stranka koja bez otpora pristaje da je vodi neka vrsta mini-dosa, kolektivnog predsedništva, zato što se kandidati za tron boje posledica izgubljene trke?
Znam. Lako ćete oboriti moju tezu i još
lakše je proglasiti zlonamernom. Dakle, nulta tačka, start bilo kakvih promena u
Srbiji počinje od dana kad Demokratska stranka izabere naslednika Zorana
Đinđića. Način na koji će lider stranke biti izabran, predstavljaće portret ili
karikaturu ukupne srpske politike do sredine
decenije.
Ukoliko najuticajnija srpska
stranka nema snage da izabere svog prvog čoveka, odakle joj pravo da vodi
Srbiju? Kakva je to stranka koja bez otpora pristaje da je vodi neka vrsta
mini-dosa, kolektivnog predsedništva, zato što se kandidati za tron boje
posledica izgubljene trke? Natureno primirje između njih, dakle, nije posledica
interesa stranke, profita za Srbiju, kolektivne inteligencije ili poštovanje
šestomesečne crnine. Ne! To je visoko stilizovan dvoboj dve grupacije unutar DS
smešten između rata kojeg ne smeju da započnu i mira do kojeg ne mogu da dopru.
Ako demokrate odlažu suočavanje sa onim
što se ne da izbeći, potpisuju politiku koja, dokazano, ne proizvodi robu,
oduzima nadu i ne generiše pravdu. Takvo ponašanje potvrdiće tezu račvastih
jezika da demokrate hronično pate od nedostatka demokrata, da je njihova elita
selekcionirana da niko od njih nikad ne postane Broj Jedan, da je stranka,
pretvorivši sebe u političku sekciju marketinške agencije “Spektra”, nepovratno
izgubila sopstvenu dušu, mutirajući u akcionarsko društvo pod kontrolom dvojice
tajkuna odavde i dvojice odande.
Hrabrost je procena koliko je nešto drugo vrednije od straha. Da Srbiju liši
recepta “svi vladaju - niko ne odgovara”, da odmaknu sebe od političkog metoda
koji je kroz prozor, kao zastavu, isturio ološ, demokratsko krilo demokrata mora
da odgovori sebi na tri pitanja. Prvo, da li je moguće nastaviti đinđiđevsku
politiku bez Đinđića? Ako nije, kakva strategija, koja taktika i kakvi metodi
čuvaju lidersku poziciju DS bežeći od političkog i ekonomskog populizma i
uništavanja institucija. Drugo, koje bi krupne promene sopstvene politike
partnerstva i savezništva danas načinio Đinđić i koje bi svoje ljude udaljio od
sebe, stranke i politike? Treće, koncept militantnog reformizma doživeo je slom.
Odavde putevi vode ka državnom udaru u aranžmanu neke moćne interesne grupacije,
u niz haotičnih incidenata međusobno povezanih anarhijom, u populizmom naturene
spasiteljske ikone zaklete da uvede red, rad i mir, ili, najverovatnije - u
dalje truljenje Srbije kao oročenog mrtvaca od kojeg su Srbi digli ruke kao od
sebe.
Šta će od ovoga demokrate da
preuzmu kao hipoteku? Ako jesu ozbiljna stranka, ako demokratski - a ne na
lutriji niti imenovanjem - izaberu svog lidera, istog dana njegova odgovornost
postaje personalizovana, iste večeri razaraju se svi izvanstranački centri
kontrole DS. Sledećeg jutra on ima odrešene ruke da potpisuje svoju politiku, da
bira saveznike, da leči nacionalni moždani udar masovnih razmera. Da sebe
distancira od onih koji se protiv korupcije i kriminala bore želeći veće učešće
u korupciji i podeli plena, da prekine ovaj nedostojni menuet aveti, da izvadi
sve kosture iz ormana, da prizna bankrotstvo jednog koncepta, da sačuva uspomenu
a ne zapadne u nekrofiliju, da odustane od pojednostavljenja stvarnosti, od
bacanja u čeljust javnom mnjenju sve krupnijih i šokantnijih zalogaja, od
propagande koja radeći za političku elitu sve što nam se dešava svodi na
nekoliko stereotipa, od slobističkog odnosa sa svetom, od kodifikovanog straha
medija, od nesigurnosti građana sred pravno utemeljenih
nesloboda.
Bez da to urade brzo, temeljno, pošteno prema sebi i Srbiji, demokrate ulaze u
silaznu spiralu, bitno narušavajući svoju poziciju reditelja srpskog političkog
teatra, uništavajući usput potencijalni rejting svog budućeg lidera. Naime,
svaki mesec odlaganja izbora oduzima deset indeksnih poena svakom od kandidata.
Tada će se na njih obrušiti dva lava željna osvete, DSS i G17, zatim hijene iz
DOS-a, onda šakali, majmuni, zmije i ostali mesožderi.
Neverovatno je da će novi lider, ako to
bude hteo, imati bolju startnu poziciju od Đinđića?! Nema njegove obaveze, nije
potpisao njegova savezništva, nije nasledio njegove dugove, nije izložen
optužbama za meandre u politici kad tek stvara svoju strategiju, nije stvorio
konjunkturu imbecila. Ljudi sa kojima se rastane nose u prtljagu svoje
pseudoreformske bilborde, svoju mrežu klijenata, svoj greh nipodaštavanja
institucija, zakona i običaja. Možda još postoji, zagušena evrima i
testosteronom, izvorna, duboka, pametna i razložna Demokratska stranka, pramajka
većine srpskih demokratskih partija. Ako njen glas bira, verujem da će ovaj
lider demokrata nadmašiti onoga. Ne zato što je sposobniji, već što onaj nije
imao vremena da uradi ono što je, verujem, hteo. Makar u samoodbrani od onoga
što je video kao pretnju svojoj ambiciji, svojoj sujeti ili svom
životu.
Demokrate, dakle, biraju za sve
nas. Biraju između favorita skupih “Brioni” odela i skromnijih etiketa. Biraju
između onih kojima ostanak u politici znači sigurnost, slobodu a možda i
sačuvanu glavu i ljudi koji politiku ne vide kao sudbinu. Neodlučnost demokrata
da se svrstaju po veličini, manjak verovanja u snagu stranke koja, navodno, ne
bi izdržala dinastički rat, koštaće Srbiju odlaganja ili propasti svake
mogućnosti da se odmakne od militantnog reformizma. Njihova je kletva onda ako
na sceni ostave autore detaljnog plana o reformama u Srbiji; “Ako možeš, napravi
od njega saučesnika. Ako ne možeš - kupi ga. Ako ne uspeš - uceni ga. Ako to ne
prođe - smeni ga. Ako to propadne - zastraši ga. Ako to ne prođe - sam je
kriv”!
ALEKSANDAR TIJANIĆ
