|
UJEDINJENJE
SRPSTVA
uz ostvarenje naših nacionalnih
interesa
Gospodo
izvinite, nisam pratio diskusiju od samog početka pa tako rizikujem da odredjene
stvari koje su već iznete ponovim ili da naprosto repliku uputim na pogrešnu
adresu. Ali tema ujedinjenja Srpstva je od izuzetnog značaja i zbog toga želim
da nešto o tome kažem.
Ujedinjenje Srpstva ili preciznije
rečeno svih srpskih etničkih teritorija je sasvim ralno i u današnjoj situaciji.
To želim da podvučem, i sve insinuacije da je nešto nepovratno izgubljeno
su netačne i više prpagandističke. Kao direktni učesnik svih dogadjanja oko
raspada avnojevske Jugoslavije to mogu tvrditi iz više razloga.
-Mi
pred Zapad nikada nismo izašli ni sa jednim zvaničnim stavom ili zahtevom
kojim bi definisali svoje nacionalne interese iako se to od nas očekivalo. Kao
"probni balon" od strane Zapada predložena je varijanta mirnog razlaza gde bi se
republičke granice pretvorile u državne jer je to za njih bila najjednostavnija
varijanta. Tada smo od mnogobrojnih zapadnih prijatelja savetovani da odmah
reagujemo i da koncept postavimo po nacionalno-etničkom principu. Mi smo ćutali,
jer je Miloševića više brinuo Vuk Drašković i SPO nego sugestije sa Zapada. Na
tu situaciju su se nadovezale demonstracije 9 mart 1991, protesti
protiv rata od strane tadašnje opozicije.... nesnalaženje i
nespremnost JNA da odlučno i energično reaguje jer je očekivala jasno i
precizno naredjnje. To naredjenje se očekivalo od Miloševića kao najuticajnijeg
političara daleko najbrojnije nacije. Ono nije došlo pa JNA nije bila
»očišćena« od Slovenaca i Hrvata koji su već stvorili svoje vojne jedinice.
Vojska se osetila odbačenom, faktički ničijom, bez vrhovne komande a trebala je
da deluje. Sve se svelo na dnevne aktivnosti stani kreni, oćemo pa nećemo. O
tada mi permanentno kasnimo za odvijanjem dogadjaja i sva kasnija "rešenja"
Zapada produkt su naših zakasnelih ili iznudjenih
odluka.
-Drugi
izričit zahtev Zapada je bio da se rat na prostorima Jugoslavije zaustavi. Ni tu
nismo odreagovali kako je trebalo i kako je Zapad očekivao. Rat se završava i
vojnom pobedom, koju smo sa lakoćom mogli da ostvarimo sobzirom na stepen
naoružanosti Slovenaca, Hrvata ili kasnije Muslimana. Ustvari, pravog rata nije
ni bilo a ginulo se u sukobima niskog intenziteta gde je Milošević
pokušavao da ozbiljne požare ugasi »čašom vode«, kako se Srbija ne bi i zvanično
našla u sukobu. Umesto da Srbija jasno i glasno kaže ko digne ruku na Srbe izvan
Srbije digao je ruku i na Srbiju. To je i Zapad od nas očekivao, pa je Tudjman
nekoliko puta upozoravan upravo od Amerike da ga oni u toj situaciji ne mogu
zaštititi.
-Često se
govori da smo izgubili medijski rat. Pa mi ga nismo ni vodili. Kako voditi
medijski rat kad Milošević uporno ćuti a ni kabinet ni Vlada nemaju ni potparola
koji će znatiželjnim stranim novinarima dati bilo koju informaciju ili izneti
zvaničan stav. Na listi čekanja kod Miloševića se nalazilo 140 navećih medijskih
kuća sveta a on taktizira, i trijunfalno odlučuje da intervju da japanskom listu
Mijuori Šinbunu. Normalno da su svi otrčali kod onih koji su stalno kukumavkali
kako ih Srbi pobiše i koji su imali i po dve konferencije za štampu dnevno
iznoseći sve i svašta. Uglavnom laži i neistinu.
-Ta
politika kašnjenja, neodlučnosti i neznanja, sa trijunfalnim i u zadnjem momentu
postignutih »dogovorima« je Miloševića držala u žiži interesovanja celoga
sveta ali je Srbija i srpski narod satanizovan. Imali smo vrlo popularnog
predsednika i jako nepopurnu naciju. Shvatajući da ta teatralnost Miloševiću
odbovara i da on reaguje na pritiske, Zapad je celu dalje strategiju pretvorio u
ucene i iznudjivanje »rešenja«, sve do bombardovanja.
Današnja
vlast je potpuno marionetski režim stvaran u Budimpeštanskom centru za rušenje
Miloševića sa već unapred prepremljenim i od DOS-a prihvaćem obavezama. Oni svoj
"posao" odradjuju onakako kako su sa Zapadom i dogovorili i od njih je iluzorno
očekivati neko ozbiljnije zalaganje za očuvanje nacionalnih
interesa. Očekivati od DOS-a neke ozbiljnije poteze na nacionalnom planu
ili "nedaj bože" vraćanje bar Kosmeta pod punu ingerenciju Srbije, bilo bi
novo svetsko čudo.
Sve sam
ovo izneo sa namerom da vam dočaram da u ovih 15 godina mi ustvari nikada nismo
ni pokušali da rešimo ili bar otvorimo problem rešavanja našeg nacionalnog
pitanja. A bez pokušaja i upornosti ono se nemože rešiti. Iluzorno je
očekivati da će Zapad ili bilo ko drugi insistirati na rešavanju srpskog
nacionalnog pitanja ako sami Srbi to pitanje i ne pokreću. S toga, potpuno sam
uveren na bazi svega što se dogadjalo, da je ujedinjenje Srpstva ili
preciznije rečeno svih srpskih etničkih teritorija sasvim realno, ali na tome
treba ozbilno raditi.
Nameće se
i jedno lično pitanje. Pa šta si ti savetniče onda radio? Savetnik ima jednu
tužnu ulogu, on može da predloži, pa i da insistira ali nemože sam da uradi
ništa, to mora predsednik. Savetnička funkcija nije izvršna poput ministarske, i
kada se sa predsednikom ne slažete, kad on odbija vaše sugestije, možete jedino
da odete. Što sam ja i učinio karajem 1993 shvatajući da je Milošević nepovratno
krenuo pogrešnim kolosekom.
Za
realizaciju strategije ujedinjenog Srpstva pre svega treba stvoriti
nekoliko bitnih preduslova.
-Izabrati
snažnu i kompetentnu vladu koja će u kratkom roku ( godinu dana ) stabilizovati
političke i posebno ekomomske prilike u zemlji. To se može postići jer nije
tačno da Srbija samo u 21 veku nije u stanju da prehrani sama sebe. Pokrenuti
privredu i sve usnule resurse koje ova zemlja ima. Nije da para nema, već oni
koji gazduju parama, neznaju, ne ulivaju gradjanima poverenje i polaze
isključivo od ličnih interesa.
·
Izabrati
odlučnog, hrabrog i mudrog predsednika koji će biti povezujući faktor i krajnji
korektor ukupne politike zemlje. Ličnost koja uziva poverenje i koja će se
svojim autoritetom i stavom nametnuti naciji. Nema mesta patetici, takvih ljudi
u Srbiji ima. Ne zaboravite da smo mi za ovih 15 godiana imali za predsednike
samo dve ličnosti. Miloševića kao produženu varijantu socijalističkog vladanja i
Koštunicu nametnutog od strane Zapada, koji je sramno prihvatio ulogu
»trojanskog konja«.
·
Napisati
obavezujući dugoročni nacionalni program u čijem će se okviru kretati sve
stranke i pozicije i opozicije. Taj nacionalni program ne treba da pišu stranke,
njega treba da sačine SANU, SPC, Univerzitet i grupa priznatih i istaknutih
intelektualaca. Iste ove institucije razumljivo sa odgovarajućim stručnjacima
treba da napišu i ustav Srbije kao i budući ustav zajedničke države svih Srba. I
za tu godinu dana dok vlada i predsednik organizaciono sredjuju državu,
privredno je aktivirajući vodiće se i javna rasprava o predloženom
nacionalnom programu i ustavima. Niko ni sa Zapada ni sa Istoka takav nacionalni
program neće napadati, odbacivati ili nipodaštavati jer je to nacionalni program
koga su stvarale najviše institucije ove zemlje. To nije ni Perin ni Mikin već
program celokupnog srpskog naroda. A napadati ceo narod, to se ipak ne čini čak
ni u ovim siledžiskim vremnima. Nacionalni program je ta platforma sa kojom
izlazimo pred svet i u kojoj spravom tražimo da se reši i Srpsko pitanje na
Balkanu. Kojom ne prihvatamo i nedozvoljavama da se sva ostala nacionalna
pitanja rešavaju na štetu srpskih nacionalnih interesa.
·
Uloga SPC
u tom procesu je velika ali će sve to biti ostvarljivo kada imamo jaku državu.
Crkva bez države ne može da postoji i njena podrška joj je jako značajna.
Svakodnevno smo svedoci destruktivnog delovanje države na SPC u Crnoj Gori, kako
onda očekivati da će biti bolje u Hrvatskoj i drugim otrgnutim delovima našeg
prostora. Crkva je sastavni deo društva i ona ne može biti ni bolja ni gora od društva iz
koga potiče. SPC će biti autoritativna, organizovana i onoliko jaka koliko bude
jaka naša spska država. Sve velike nacije sveta asimiliraju, pa nisu baš svi
Nemci čisti Arijevci niti je velki broj Engleza promenio boju kože. SPC će tada
mnoge vratit svojoj veri a neke nove pridobiti jer će biti snažna i uticajna.
Nacionalne interese štiti država a svi ostali u tome pomažu pa i SPC. Samo
delovanjem Crkve, bez obzira kakva je ona to se ne može uraditi.
·
U
narednom periodu izvršiti ozbiljno kadrovsko i tehničko osvremenjivanje vojske,
policije i svih specijalizovanih službi, kao jedinog garanta stvarne
bezbednosti, bez ulaženja u NATO. Taj vojni savez se transformiše u ofanzivne
snage Amerike za intervencije po svetu i naši momci ne bi trebali da budu
topovsko meso za te ekspanzionističke poduhvate. Vojska i ostali atributi sile
treba da budu dimenzionisani po brojnosti i potencijalu tako da pružaju potpunu
sigurnost od ne baš prijateljskog nam okruženja i da budu jasan signal da ćemo
naš zacrtani nacionalni program moći da ostvarimo.
Osim ove
zadnje tačke, ni za jednu od nabrojanih nam nije potreban novac, niti bilo čija
pomoć pa ni Zapadna. Vojska i ostale bezbednosne strukture se mogu vrlo dobro
reorganizovati i ojačati sa 2-3 milijarde US$ i mi to kao država možemo
izdvojiti, jer ćemo najveći deo toga sami proizvesti a time pokrenuti zamrle
privredne kapacitete.
To je
pravi put kojim ćemo stići i do Evropske Unije ali bez ucena i pritisaka, kao
ravnopravni partner. Evropi treba organizovana ozbiljna i prosperitetna država u
koju će tek onda stići i prave dugoročne investicije stranih investitora. Oni
nas ovakve kakvi smo sada, niti žele niti pozivaju. Stoga ostavimo se
proklamacija mi ulazimu u EU 2007, 2010 ...... Mi idemo da organizujemo i
sredimo zemlju, pokrenemo privredu i rešavanje našeg nacionalnog pitanja, kao i
vraćanja naših etničkih teritorija. Šta će biti 2010, da li će nas EU pozvati i
dali će nam to članstvo odgovarati videćemo.
Danas
postoji moćna ekipa »ubedjivača masa« koju finansiraju uravo oni koji su nam
teritorije i oteli, kako bi se široke mase ubedile da je povraćaj tih prostora
nemoguć. Tome u znatnoj meri doprinosi i DOS-ova vlast koja nezna a nebi ni
htela da taj problem pokrene jer ih prevashodno interesuju lični profiti. Niti
smo tako mali (samo nekoliko zemalja Evrope je znatno veće od nas) niti tako
nejaki, kako se to predstavlja da to ne bi mogli da sprovedemo. Uostalom nacija
koja političkim i vojnim sredstvima nije u stanju da odbrani svoje teritorije od
1,5 milona Šiptara, isto toliko bosanskih Muslimana ili 4 milona Hrvata mora da
nestane. Naše nacionalno pitanje je u našim rukama a ne u rukama Zapada koko ga
mnogi žele da predstave. Niti su Amerikanci ili Zapad sa Šiptarima ili B.
Muslimanima braća niti će za njihove interese ginuti po Balkanu. Njih jedino
treba suočiti sa snažnom, inicijativom Srba da ostvare svoje interese uz
argumentovani pristup i jedinstven stav cele nacije.
Ovo je
ipak internet diskusija i ja sam izbegao neke pojedinosti koje se svako nameću.
Ta rešenja postoje i ja vas uveravam da se do zajedničke Srpske države može doći
mnogo lakše nego sto mnogi to smatraju. Taj cilj je vrlo realan i ostvarljiv,
ali mi taj proces nikada nismo ni pokrenuli.
Treba
učestvovati na narednim izborima, izabrati moralnu i kompetentnu vlast koja će
izneti program efikasno i bzo sprovesti. Organizujmo zajedničku stranku matice i
dijaspore koja će pobediti. Ponoviću iz mojih predhodnih diskusija: Srbija danas vredi 10 miliona evra, jer
je taj novac neophodan za organizovanje i pobedu na izborima.
S
poštovanjem
Zvonimir
Trajković
|
Title: Message
