Igra s odloženim plaćanjem
Smena Mlađana Dinkića, opozicionara na mestu guvernera,
jeste pre svega politički potez, a svi njegovi učesnici ocenu će dobiti na novim
izborima u zavisnosti od toga da li je očuvan, za prosečnog građanina glavni
simbol postmiloševićevske Srbije - stabilan dinar
Mlađan Dinkić je mogao da razmišlja o
načinu kako će otići sa mesta guvernera tada Narodne banke Jugoslavije, a potom
Narodne banke Srbije, od 15. decembra 2002. godine kada se G17 plus od
ekspertske organizacije premetnula u političku partiju. To mu je bio jedini
izbor, jer pomirenje guvernera i političara u jednom čoveku isto je toliko
verovatno kao i spoj vatre i vode. Odlučio je da ode uz buku i bes. Da li je to
dobro ili loše odgovoriće birači na narednim izborima, kada će dati i ocenu o
rešenosti Vlade Srbije da sa mesta guvernera skloni čoveka koji je u očima
velikog dela građana simbol stabilnog dinara.
Oni koji znaju Dinkića ni u snu nisu
mogli da pomisle da će dobrovoljno da napusti mesto guvernera zato što je ono
nespojivo sa njegovim novim političkim angažmanom. Pretpostavili su da će
eruptivni temperament, borbena ambicija i bezgranično samopouzdanje pisca
anatomije ekonomske destrukcije pobediti njegov ekspertski racio.
Dinkić je brzo pokazao, osokoljen
poslovičnom samouverenošću, da veruje da nema tog majčinog sina koji će smeti da
se sa njim uhvati u koštac, pa je još za života premijera Srbije Zorana Đinđića
poručivao “Ako padnem ja, pašće i Đinđićeva vlada”. Možda je tom pretnjom Dinkić
računao da će sprečiti nešto što je u političkoj utakmici pravilo broj jedan:
treba skloniti političkog protivnika, naročito onda ako je on pola vlast pola
opozicija. Gitarista “Monetarnog udara” kao da je brzo zaboravio iskustvo sukoba
DOS-a i DSS-a. On je poštovao drugo pravilo političke utakmice: da je normalno
da se “prirodni saveznici” - DOS i G17 plus - koji se otimaju oko istog/sličnog
biračkog tela i te kako oštro suprotstavljaju u predizborno
vreme.
Ali, kada je konačno shvatio da
će zakon o Narodnoj banci Srbije biti donet i da će morati na DOS-ovom šalteru
da podnese kandidaturu za guvernera, što će reći da jednog dana ova Vlada Srbije
neće biti vlada, ali da će pre toga on prestati da bude guverner, Dinkić je
pripretio kabinetu Zorana Živkovića: Ako ne raspišete izbore, obelodaniću
podatke o korumpiranosti vlade.
Bio je
to najlošiji od svih mogućih poteza, političara i guvernera koji je u 90 odsto
slučajeva bio marketinški spretniji od svojih protivnika. Nema toliko kretenske
vlade koja bi pristala na tako javno izrečenu ucenu. Ali, nema ni takvog
priznanja sopstvenog nemorala: ako igrate kako ja sviram neću otkriti da ste
lopovi, ali ako me ne slušate - kazaću da ste nitkovi. I nema većeg
potcenjivanja biračkog tela, jer neću ja da branim vas - narod - od gramzivih
političara, ja samo želim da koristeći njihove slabosti stanem na vrh piramide
moći. (Dinkić se, izgleda, predomislio i sada najavljuje: dokaze o korupciji
objaviće u četvrtak, 17. jul.) Jedino je bilo očekivano da će na Dinkićevo
mahanje fotokopijama o korumpiranosti delova vlade, ministar policije Dušan
Mihajlović odgovoriti istom vrstom pretnji: čuvajte se mojih papira, ima u njima
svašta o vama. Deo tog svašta mogao se videti u nekim dnevnim novinama već u
utorak kada je objavljen spisak od 15 pitanja koja Dinkiću postavlja Boško
Ničić. Poslanika Liberala Srbije zanima koliko je bilo zlata u NBJ kada je
Dinkić preuzeo kontrolu, koliko vrednih umetničkih slika, kolekcija
numizmatičkog novca, da li nekoliko miliona novčanica od 10 dinara čami u
trezoru jer se guverneru ne sviđa preštampani potpis, pa onda nešto o promeni
ugovora o dobavljačima repromaterijala za izradu novčanica...
Jednako loše kao i ucena - izbori za
ćutanje o korupciji - jeste i što je Dinkić za predmet svog najžešćeg napada
izabrao Božidara Đelića, ministra finansija Vlade Srbije. Samo ljudi koji mogu
da se raduju tuđim nesrećama mogli su sa uživanjem da čitaju i slušaju sve ono
ružno što je Dinkić govorio o dojučerašnjem prijatelju. Ekspert Dinkić je
načinom i nivoom blaćenja protivnika uništio sopstvenu legendu o razlici između
eksperata i političara. Đelić je sve to nazvao
kanalizacijom.
Čudan je napad na Đelića
i zato što on uz Dinkića stoji na vrhu one lestvice popularnosti koja kaže da
ste narodu simpatičniji od drugih javnih delatnika u oblasti politike. Odlazeći
guverner svakako da je dobro znao i da Đelić i on dele simpatije iste grupe
ljudi, da skoro 90 odsto onih koji vole jednog, vole i drugog.
Ali, ne treba pomisliti da je guverner
bio nespreman za sopstvenu smenu. Naravno da je pretpostavio i hteo je da je
blagovremeno odloži. Tako su u februaru ove godine Dinkić i Miroljub Labus u
pregovorima sa Međunarodnim monetarnim fondom uspeli da obavezu donošenja zakona
o Narodnoj banci Srbije iz juna prebace u decembar. Razlog je sasvim jasan: novi
zakon je mogao da bude najlakši i najelegantniji način za uklanjanje Dinkića sa
mesta guvernera. Tako bi partija G17 plus, koja je koliko do juče - tada kao
nevladina organizacija - kontrolisala tokove novca u zemlji, ostala bez i jedne
jedine funkcije. Bio bi to ogroman hendikep u godini u kojoj G17 priželjkuje
izbore (jer mu raste rejting), a naročito gubitak tako dobrog mesta - guvernera
Narodne banke - sa kojega se mogu odašiljati najuverljivije predizborne poruke.
Dakle, Dinkić je na mestu guvernera do decembra, a verovatno i duže, jer će se
donošenje zakona odlagati što je moguće više. Ako izbora ne bude u ovoj godini,
već u narednoj, teško da će se iko odlučiti da pred izlazak na birališta ruši
omiljenog guvernera.
Činjenica da je u
novembru 2002. godine tražio donošenje zakona o Narodnoj banci po hitnom
postupku (prvo je rok bio jun 2002, pa novembar iste godine), a da je u februaru
2003. godine tražio od MMF-a da umesto u junu bude usvojen u decembru, neće
smetati Dinkiću da govori kako vlada nepotrebno hita sa novim zakonom. Lider G17
plus Miroljub Labus dodaće tome da je, znajući osetljivost bankarskog sistema i
njegov uticaj na privredu zemlje, pokušao da nađe kompromisno rešenje, učinio
“sve da se izbegne konflikt”, ali da nije naišao na razumevanje na drugoj
strani, verovatno zato što je Demokratska stranka talac malih stranaka u
DOS-u.
Vlada na te primedbe može štošta
da odgovori. Prva je i osnovna da G17 vodi sasvim otvorenu i dovoljno žestoku
kampanju za nezavisnu Srbiju, dok vlada radi na ulasku državne zajednice Srbija
i Crna Gora u Evropsku uniju. U toj kampanji G17 naročito se ističe guverner, a
svakako da nije običaj da žestoki opozicionar bude na čelu centralne
banke.
Mnogo su suptilnije primedbe koje
se odnose na pojedine poteze guvernera za koje u vladi misle da su bili
politički motivisani. Prvi primer: guverner u martu podiže stopu obavezne
rezerve banaka sa 20 na 23 odsto, pošto je samo dan-dva bila povećana tražnja za
devizama a čemu je kumovala i sporost Ministarstva finansija da donese neke
podzakonske akte. Time je ispumpana likvidnost iz banaka, smanjena njihova
kreditna aktivnost, onemogućena budžetska potrošnja. Nedugo zatim, guverner
obara stopu obavezne rezerve na 22, pa na 20, pa na 18 odsto. Ovaj potez
guvernera u vladi se opisuje kao “kapriciozan”. Primer drugi: guvernerovo
zalaganje kod MMF-a da struja poskupi 20 odsto, a potom kritika vlade što je
redovnim platišama cena povećana za 9,25 odsto, a neredovnim za 15 odsto. Mnogo
je to, govorio je guverner koji je tražio poskupljenje od 20 odsto. Primer
treći: kada zbog nedostatka kvoruma u Skupštini Srbije i Crne Gore nije glasano
o kreditima Svetske banke od 80 miliona dolara, vlada je uz saglasnost Svetske
banke i MMF-a zatražila pozajmicu od Narodne banke Srbije. Guverner je to odbio
i uputio ministra finansija da se “snađe”, preporučivši mu protivzakonito
korišćenje sredstava. Ministar ga nije poslušao, kasnile su subvencije za mleko,
dečiji dodaci... Primer četvrti: kada su Gordana Matković, ministar za socijalna
pitanja i Božidar Đelić, zamolili guvernera da se penzije isplaćuju i dalje u
gotovini bez provizije od 0,8 odsto i da se stari ljudi ne teraju da uzimaju
kartice, ovaj je to odbio. Posledice: maltretiranje penzionera, novi trošak za
budžet Srbije od oko 700 miliona dinara godišnje i zarada Narodne banke. Primer
peti: guverner u pregovorima sa MMF-om propušta da mu dostavi i komentare
Đelićevog ministarstva.
Ima još, ali i
ovo je dovoljno za ono što u vladi opisuju kao politički motivisane poteze
guvernera na štetu i vlade i građana i razlog zašto ne žele da mu dozvole dalju
političku promociju sa mesta guvernera. Kao što Labus tvrdi da je nudio
kompromis, tvrde to i u vladi. Kažu da je lider G17 plus nudio izlazak na izbore
i postizbornu koaliciju najjačoj članici DOS-a, Demokratskoj stranci. Dogovora
nije bilo, jer G17 nije prestajao sa svojom kampanjom o nezavisnoj Srbiji, niti
je mogao da obeća da u predizbornoj utakmici neće napadati vladu. Nije pomoglo
ni što je vlada promenila mišljenje i uz Đelićevu pretnju ostavkom stavila
Labusa na čelo Agencije za sanaciju
banaka.
U suprotstavljanju zakonu koji
će biti osnov za njegov odlazak sa guvernerske funkcije Dinkić je tvrdio i da je
zakon skrivan od stručnjaka Narodne banke Srbije. I viceguverner NBS Radovan
Jelašić kaže da nisu saznali ni ko je ni kako je za osam dana napisao taj
tekst.
Božidar Đelić svakako neće
propustiti priliku da u televizijskom duelu podseti Dinkića da je zabranio da se
njegov zakon o Narodnoj banci iz prošle godine (prva verzija napravljena aprila
2002) pokaže bilo kome iz Ministarstva finansija Vlade Srbije, a da je
stručnjacima iz MMF-a data samo na četvoročasovno čitanje. Ministar će reći i da
je Nacrt novog zakona Dinkiću dostavljen 19. juna i da je guvernerov tim pozvan
da stavi primedbe na sastanku zakazanom za 24. jun. Oni jesu došli na sastanak,
jesu i sačinili golem spisak neslaganja, ali ga nisu pokazali kolegama iz
Ministarstva finansija nego su ga poslali MMF-u. I tako je spisak primedaba iz
beogradske Ulice kralja Petra broj 12 preko Vašingtona stigao do beogradske
Nemanjine ulice broj 22 do 26 i to na engleskom jeziku. Konačno Dinkić i
saradnici poslali su Đeliću svoje primedbe na srpskom, bez posredovanja
Vašingtona, onoga dana kada je nacrt zakona morao da uđe u skupštinsku
proceduru.
Naravno da Dinkić nije
zaboravio domaću javnost i da joj je poručio da Đelićevim zakonom Vlada Srbije
preuzima staranje nad Narodnom bankom, da guverner više neće biti samostalna
ličnost.
Mogao je guverner da kaže i da
su mu stručnjaci Fonda i Svetske banke na neki način okrenuli leđa. U jednoj
verziji svojih primedaba na zakon Fond je napisao da guvernera treba da predlaže
ili predsednik države ili vlada! Dakle, Fond misli da guverner i Narodna banka
mogu da budu samostalni od vlade čak i ako guvernera predlaže vlada. U Vladi
Srbije se, inače, razmišljalo da guvernera predlaže predsednik države, ali to
jednostavno ne dozvoljava postojeći ustav, ali će - gotovo je izvesno -
omogućiti onaj koji se sada piše i o kome bi na referendumu na Sretenje, 15.
februara 2004. godine trebalo da se izjasne građani Srbije. Svetska banka je pak
bila mišljenja, i ostala je pri njemu, da guverner i viceguverneri Narodne banke
ne mogu da budu politički visoko profilisani ljudi. Te odrednice, međutim, neće
biti u zakonu, kao što se neće naći i najavljivanje o propisivanju
desetogodišnjeg iskustva ili godina života koliko mora da ima budući
guverner.
Kada govori o poslovima
guvernera i banke, zakon samo na jednom mestu kaže da NBS “utvrđuje režim kursa
dinara uz saglasnost vlade”, ali da NBS samostalno utvrđuje kurs. Ispao je,
dakle, stav da se vlada meša i u određivanje visine kursa. Vlada će “ugrožavati”
samostalnost centralne banke i tako što će njen ministar finansija bez prava
glasa sedeti na sastancima monetarnog odbora NBS koji čine guverner i tri do pet
viceguvernera. (U Nemačkoj ministar finansija određuje platu guvernera centralne
banke, a u Belgiji ima pravo da spreči primenu bilo koje mere centralne banke
koja bi bila u suprotnosti sa zakonima ili interesima države.) Viceguvernere
predlaže guverner a bira ih Savet NBS koji bira Skupština. Savet je neka vrsta
nadzornog organa, a u vladi niko neće propustiti priliku da se sprda sa
prošlogodišnjim Dinkićevim predlogom da rad guvernera nadzire petočlano telo u
kome on postavlja tri člana. (Svetska banka misli da je institucija Saveta
suvišna.) Kao reciprocitet gostovanju ministra finansija u NBS, zakon predviđa i
da je guverner uvek na sednici vlade kada su teme koje su i za njega
značajne.
Bilo bi besmisleno tvrditi da
će guverner po novom zakonu kao i dosad biti samostalan u odlučivanju u banci.
Po postojećem zakonu guverner je gotovo o svemu odlučivao sam. Sada će to raditi
zajedno sa monetarnim odborom, a njegov glas će biti presudan u slučaju
izjednačenog broja glasova. Tako je u svim centralnim bankama, svuda postoje
bordovi koji upravljaju njihovim poslovima. Otuda su strani stručnjaci, kada im
je tekst zakona predočen rekli da je pravnički on u redu, a oni koji bolje
poznaju ove prilike su dodali da će samostalnost budućeg guvernera zavisiti od
njegovog autoriteta, integriteta i poverenja koje uživa u stručnoj i političkoj
javnosti.
Ključno pitanje je, i to je
ono čime Dinkić najviše plaši građane, da li će novi guverner pod pritiskom
vlade štampati novac, osetnije klizati kurs dinara, povećati inflaciju, odnosno
da li će odoleti zahtevima za podsticaje izvoza koji su dosad završavali bez
dobrih rezultata, “velikih” firmi za pokrivanje gubitaka, špekulativnog kapitala
da zaradi na promenama kursa, sirotinje, da se povećaju plate i penzije. Teško
je verovati da bi vlada pristala na takve samoubilačke poteze pa zato i svi
njeni članovi ponavljaju da nema štampanja novca. Uostalom, to joj ne bi
dozvolili ni inostrani partneri, koji inače svaki kredit ili donaciju ovoj
zemlji uslovljavaju brojnim zahtevima.
Ipak, možda su stručnjaci MMF-a i Svetske banke primetili u zakonu neke rupe
koje bi vladi omogućile nešto komotniji život. Svetska banka tako ponavlja
prigovor izrican i Dinkiću da NBS nema dovoljno dobre mogućnosti supervizije
poslovanja banaka. Međunarodni monetarni fond pak misli da vlada ne može da se
zadužuje kod Narodne banke u visini od 10 odsto trogodišnjih prihoda, već samo
pet odsto (prihvaćeno), da jedino NBS odlučuje o diskontu vladinih obveznica, da
treba pooštriti uslove pomaganja banaka koje se nađu u krizi...Možda su po
mišljenju stručnjaka MMF upravo to kanali kojima bi mogla da se omekša tvrda
politika kursa dinara i planirana niska stopa
inflacije.
Optužujući vladu da hoće da
sruši dinar, Dinkić plaši inače najplašljiviju stvar na svetu: kapital - i onaj
u obliku stranih ulaganja i onaj u obliku štednje građana. Šta ako sa Dinkićevim
odlaskom iz NBS u banke počnu da pristižu štediše i da traže podizanje svojih
uloga. U vladi veruju da nepotrebnog straha neće biti: Dinkićeva ekipa radiće do
uspostavljanja nove, policija će se posebno potruditi da “neko ne inscenira
bezrazložnu pojavu dilera na ulicama”... dinar će biti stabilan, tvrde u
vladi.
Smenjivanje Dinkića sa mesta
guvernera, na koje je došao političkim putem, a ne na osnovu bankarskog
iskustva, jeste pre svega političko pitanje, ali će birači odluku o njegovom
rešavanju doneti na osnovu najupečatljivijeg ekonomskog simbola
postmiloševićevske Srbije: stabilnog dinara. Zato neće biti čudno ako koliko
sutra vlada počne da optužuje Dinkića da on neopravdanim sumnjičenjem DOS-a
izaziva nestabilnost dinara. Labus je već izneo protivargument G17: uzeli ste
svu vlast, sva je odgovornost
vaša.
DRAGAN BUJOŠEVIĆ
| Stranke
|
