Debakl guvernera
Vrlo je sporna politika kursa dinara koju je vodila NBJ/NBS. Precenjenost dinara gušila je domaću proizvodnju i ometala izvoznu orijentaciju privrede time što je činila uvoznu robu jeftinom, a našu skupom
Vrlo je sporna politika kursa dinara koju
je vodila NBJ/NBS. Precenjenost dinara gušila je domaću proizvodnju i ometala
izvoznu orijentaciju privrede time što je činila uvoznu robu jeftinom, a našu
skupom
Došlo je vreme za još jedan
rascep i obračun na srpskoj reformskoj sceni: ovoga puta Dinkićeva glava je u
pitanju. Razlaz DS i G17 plus može iznenaditi samo one naivne koji veruju da dve
programski srodne stranke moraju biti saveznici i lepo sarađivati; politička
logika je upravo suprotna, pošto obe ciljaju na isti segment biračkog tela,
sukob je neminovan.
Zanimljivo je da
uzrok smene niko ne traži u načinu na koji je Dinkić vodio Narodnu banku, već se
ističe politička netrpeljivost između njega i Vlade Srbije. Ne tvrdim da su
politički razlozi nevažni - ne verujem da bi ijedna vlada i skupštinska većina
(ma kako skupljena) na svetu trpela takvog agresivnog guvernera - već smatram
besmislenim to što se pitanje kvaliteta vođenja naše centralne banke potpuno
izgubilo iz priče. A ja verujem da i tu leže dobri razlozi za smenu i potragu za
boljim guvernerom.
Pomenimo neke. Vrlo
je sporna politika kursa dinara koju je vodila NBJ/NBS. Precenjenost dinara
gušila je domaću proizvodnju i ometala izvoznu orijentaciju privrede time što je
činila uvoznu robu jeftinom, a našu skupom. Neminovni pratioci bili su visok
spoljnotrgovinski deficit a, u poslednje vreme, i platnobilansni deficit, čak i
pored svih deviznih priliva od zajmova, privatizacija i donacija.
Takva politika kursa doprinela je
opštoj finansijskoj stabilnosti, ali po skupu cenu kod proizvodnje i deviznih
tokova. Mnogi građani, verujem, vide samo korist od stabilnosti, ali ne i njene
troškove, što onda nije cela slika. Čak, svoj glavni argument protiv korekcije
kursa dinara - da će izazvati finansijsku katastrofu - demantovao je sam Dinkić
kada je proletos smanjio vrednost dinara prema evru za desetak procenata, a da
se ništa strašno nije dogodilo sa cenama ili inflacionim
očekivanjima.
Dinkić nije uspeo da
povrati poverenje naroda u bankarski sistem, pa se malo novca iz slamarica
preselilo u banke. To je veliki neuspeh, a doprinele su mu mnoge guvernerove
akcije. Nepotrebno je javno ogovarao neke banke i time podsticao bežanje
deponenata (tako je jednom grubo izgrdio Majkrofajnens i zapretio joj oštrim
kaznama, a pokazalo se da se radi o minornim računovodstvenim pitanjima). Ili,
likvidirao je brojne banke na proceduralno ne valjan način, pa je Savezni sud
to, s razlogom, obarao. Ili, fiksirao se na uništenje Karića, što je neminovno
slalo signal publici da Dinkić može da uništi svaku banku koja mu je
nesimpatična. Jednostavno, za fini posao stvaranja poverenja u bankarski sistem
potreban je neko vrlo različit od Dinkića. A bez osnaženog bankarstva ni
privreda nema šanse na uspon.
Mlađan
Dinkić je, kao šef delegacije, doživeo potpuni debakl u pregovorima sa
Londonskim klubom komercijalnih poverilaca. Posle gotovo dve godine stvar i
dalje tapka u mestu, a Srbija, što je najvažnije, i dalje nema pristupa svetskom
finansijskom tržištu, na našu štetu. Jer, tamo vlada načelo “regulišite stare
zajmove, pa se onda javite za nove”. Ti su pregovori, prema nekim informacijama,
vođeni sasvim diletantski i propuštena je prilika za dobar
rezultat.
Mogu se navesti još mnoge
druge stvari, kao što su preterano zaduživanje Srbije koje preti dužničkom
krizom, restriktivna rešenja u finansijskom sistemu koja podižu barijere ulasku
i ometaju konkurenciju, preterana sterilizacija devizne štednje (čak 50 posto,
uz plaćanje pristojnih kamata bankama, što ih pretvara u parazite) i
slično.
Interesantno je pogledati koliko
je žuči proliveno na zakon o NBS od strane dvojice šefova G17 plus: opšti refren
je da zakon uništava samostalnost NBS i da ga stoga treba odbaciti. Međutim,
nijedan od njih nije naveo, bar koliko sam mogao da ustanovim iz velikog broja
izjava, makar jedan argument u korist njihove tvrdnje, nijednu odredbu
predloženog zakona koja, po njihovom mišljenju, vodi takvom katastrofičkom
ishodu. Predloženi zakon je u osnovi u redu, a centralna banka se, naravno,
stavlja pod kontrolu kadrovskim rešenjima, a ne zakonskim
odredbama.
Suština te priče ipak je
lična i sastoji se u tezi da će bez Dinkića sve propasti, jer on je izvanredan i
nezamenljiv. Šire posmatrano, G17 je od početka DOS-ove vlasti promovisao tezu
da postoji samo jedna ekipa kvalifikovanih reformatora - Labus, Dinkić, Đelić -
koja može spasiti Srbiju, a DOS je tome, pomalo nevoljno, povlađivao. A teza
jednostavno nije tačna: u Srbiji i dijaspori postoje eksperti koji se po
kvalitetu mogu porediti sa rečenom trojkom i njihovim saradnicima i koji možda
mogu još bolje sprovoditi reforme. Oni, bar, nisu opterećeni političkom borbom
za vlast, kao što je ova ekipa G17 plus od
početka.
Izvestan rizik makroekonomske
destabilizacije posle smene guvernera svakako postoji. Osnovni problem proističe
iz napetosti u budžetu, odnosno od pretećeg rasta deficita, pa ministar
finansija može da dođe u iskušenje da zavuče ruku u kasu Narodne banke. Sa druge
strane, teško je verovati da bi u DOS-u i vladi, i pored svega što znamo o
mnogima od njih, moglo preovladati uverenje da bi pametno bilo u (pred)izbornoj
godini organizovati jednu inflaciju a da to narod ne primeti. Tu je svakako i
MMF da pripomogne dobrim savetom i zavrtanjem
ruke.
Dakle, ja verujem da
makroekonomska destabilizacija posle smene guvernera nije neminovna, kako tvrde
Labus i Dinkić, i nadam se da će nova ekipa na čelu NBS uspeti da održi
stabilnost cena, ali i ispravi Dinkićeve neuspehe na ostalim područjima.
BOŠKO MIJATOVIĆ
