|
Kap istine u moru neistinaZa vreme boravka u SAD na stručnom usavršavanju posvećenom javnoj upravi ove zemlje naša delegacija se upoznala sa sva tri nivoa vlasti i javne uprave SAD (federalni, državni i lokalni). U Vašingtonu smo, između ostalog, imali sastanak u Kongresu 21. maja 2003. godine, gde smo saznali više o principima funkcionisanja najvišeg američkog predstavničkog tela. Slučajno je istog dana u Komitetu za međunarodne odnose Predstavničkog doma Kongresa bilo zakazano javno saslušanje posvećeno situaciji na Kosovu pod nazivom "Budućnost Kosova". Rešio sam da ostanem i da se uverim u poziciju naše zemlje u Kongresu. Na kraju saslušanja, koje je trajalo više od dva sata, zažalio sam što sam to uradio. Evo i zbog čega. Publiku, oko 100 ljudi, činili su pretežno Albanci sa značkama američko-albanskog prijateljstva. Nisam uspeo da čujem nikog u publici ko je govorio srpski. Saslušanje je otvorio predsednik Komiteta kongresmen Henri Hajd. Posle uvodnog izlaganja reč je dao kongresmenu Tomu Lantošu koji je zajedno sa kongresmenom Eliotom Englom insistirao na davanju Kosovu pune nezavisnosti kao jedinog mogućeg rešenja ovog pitanja. Lantoš je insistirao na činjenici da su 12 zemalja sa manje od 100.000 stanovnika punopravne članice UN (navodeći svaku od njih), pa je nelogično da Kosovo sa 1,5 miliona stanovnika ne dobije isti status. Prvi svedok pred kongresmenima je bila Dženet Boug, predstavnik Stejt departmenta, koja je izložila zvaničan stav da se pre odluke o konačnom statusu Kosova moraju realizovati osnovni standardi (funkcionisanje demokratskih institucija, vladavina prava, sloboda kretanja, povratak i integracija raseljenih lica...). Posle takvog izlaganja ona je bila "zasuta" pitanjima Toma Lantoša o datumu kada se može očekivati davanje pune nezavisnosti Kosovu. Sledeći svedok je bio Džozef Diogardi, bivši kongresmen i predsednik Albansko-američke građanske lige. On je izlaganje započeo samo njemu poznatom činjenicom da je srpska izdaja pre 500 godina prouzrokovala okupaciju Albanaca (!) (koji su, po njemu, svi u to vreme bili hrišćani) od Otomanskog carstva. Diogardi je zatim pročitao odlomke iz teksta Vase Čubrilovića "Iseljavanje Arnauta" iz 1937. godine, zaključujući da je autor inspirator Miloševićeve politike na Kosovu koja je dovela do stvaranja novog "varšavskog geta" u centru Evrope. Kako je zaključio Diogardi, Čubrilovićev plan za raseljenje albanskog stanovništva je dve godine prethodio Hitlerovom planu za "konačno rešenje" jevrejskog pitanja. On je naveo kao istorijsku činjenicu da su Albanci spasli u Drugom svetskom ratu veliki broj Jevreja od nacista i da su Albanija i Kosovo jedina mesta u Evropi koja su nakon Drugog svetskog rata imala veći broj Jevreja nego pre početka rata. Kulminacija je tek sledila. Kako je istakao, dok su Albanci nakon terorističkog napada na SAD 11. septembra 2001. palili sveće, održavali noćna bdenja i plakali zbog tragedije koja je zadesila Ameriku, dotle su Sloveni u Beogradu, Skoplju i njihova pravoslavna braća u Grčkoj i Rusiji oduševljeno igrali na ulicama. Džozef Diogardi je zaključio da su Albanci na Kosovu zaslužili nezavisnost svojom krvlju, prijateljstvom i lojalnošću prema Americi, kao i ljubavlju prema vrednostima zapadne demokratije. Oni su pokazali sposobnost da žive i rade sa drugima, završio je Diogardi u holivudskom stilu. Međutim, ako je on i zaboravio nešto, dopunila ga je njegova supruga Širli, navodeći da Albanci već 125 godina doživljavaju hapšenja, mučenja, etnička čišćenja i genocid od slovenskih režima. Na saslušanju se kao svedok pojavio i Vilijem Voker, šef verifikacione misije OEBS-a na Kosovu od 1998. do 1999. godine. On se takođe založio za nezavisnost Kosova, smatrajući to jedinom mogućom opcijom. Ako je Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Makedoniji data mogućnost da se otrgnu od dominacije Beograda, zašto se takva šansa ne da građanima Kosova, zapitao se Voker. Na molbu kongresmena Engla da uporedi nasilje koje je nad Albancima sprovođeno za vreme Miloševićeve vlasti sa onim što se danas dešava Srbima na Kosovu, Voker je istakao da je upoređivanje nemoguće, jer je u prvom slučaju iza nasilja nad Albancima stajao celokupan Miloševićev režim, dok se u protekle tri godine može govoriti o sporadičnom nasilju nad Srbima, za koje se ne zna ko je odgovoran. Kao što postoje tvrdnje da su zločine nad Srbima organizovali kosovski zvaničnici, tako postoje i tvrdnje da su te zločine počinili "agenti Beograda" kako bi stvorili lošu sliku o Albancima u očima međunarodne javnosti, dodao je Voker. Tokom saslušanja su se čuli i umereni tonovi Denijela Servera, predstavnika Američkog instituta za mir, i Džejmsa O’Brajana, direktora "Olbrajt grupe". Jedini svetao trenutak za srpsku stranu je predstavljalo pismo američkog biznismena Majkla Đorđevića koje je pročitano. U njemu je Đorđević sistematski i precizno izneo činjenice vezane za kosovsku krizu i tragično stanje koje je zadesilo srpski narod i njegove svetinje nakon dolaska međunarodnih snaga 1999. godine. Ali, koliko god dobro, pismo je predstavljalo samo kap istine u moru neistina koje su se tog dana čule u Kongresu od albanskih lobista. Međutim, veliki broj pitanja traži odgovore. Da li srpski lobi postoji u SAD ili se svodi na individualne napore patriota kao što je Đorđević? Da li je naša ambasada u Vašingtonu znala za ovo saslušanje i ako jeste koga je od američkih kongresmena lobirala da zastupa srpske interese? Notorna je činjenica da srpski lobi po finansijskim sredstvima ne može da se meri sa albanskim, koji je najvećim delom finansiran nelegalno stečenim novcem. Da li ćemo i kada shvatiti da lobiranje nije podmićivanje i da ne podrazumeva isključivo davanje novčanih sredstava, već predstavlja nauku kojom se bave prestižne advokatske kancelarije i agencije za odnose sa javnošću. Ako to ne znamo da radimo, zašto ne angažujemo one koji su stručni? Za to se sredstva moraju da pronađu, pogotovu ako se zna da je, pored lobija u Briselu, ovaj u Vašingtonu od presudnog značaja za našu zemlju. Da li ćemo čekati da pritisak Kongresa bude toliko jak da prinudi Stejt department da izmeni koliko-toliko povoljan stav prema srpskoj strani u ovom trenutku? Takođe, naši ljudi u Americi moraju da shvate da je prošlo vreme četnika i partizana. U zastupanju interesa Srbije moraju da budu uključeni svi, naročito uticajni i ugledni američki državljani srpskog porekla. Tako bi Rod Blagojević, guverner države Ilinois, morao da objasni svojim glasačima srpskog porekla šta je uradio na popravljanju imidža Srbije u SAD za pola godine od inauguracije na ovu funkciju. Konačno, moramo da naučimo lekciju da je prošlo vreme parola "Srbija se saginjati neće" i "Istina će sama pobediti". Istina u međunarodnim odnosima postoji samo u onoj meri u kojoj uspete da je prezentujete na pravom mestu. Albanci su ovu lekciju odavno savladali. [*] Asistent Pravnog fakulteta |
Title: Message
